16/07/2026
Teza o (ne)poznavanju budućnosti od strane poslanika Muhammeda: Teološka analiza i dekonstrukcija polemičkih prigovora
Uvod
U sferi savremenih međureligijskih rasprava i polemika, nerijetko se javlja prigovor – ponajviše od strane nekih kršćanskih apologeta – utemeljen na doslovnom i izolovanom tumačenju kur'anskog ajeta u kojem se poslaniku Muhammedu nalaže da kaže: „...i ne znam šta će biti sa mnom niti sa vama“ (El-Ahkaf, 46:9).
Kritičari nastoje ovaj iskaz predstaviti kao dokaz fundamentalne nesigurnosti samog Poslanika u pogledu ispravnosti njegove vjere, Božije ljubavi, vlastitog spasenja, kao i sudbine njegovih sljedbenika nakon smrti.
Slično tome, iznosi se tvrdnja da Poslanik, prema ovom ajetu, nije mogao znati ko je na pravom putu, koga Allah voli, niti kakav je krajnji ishod ljudskih djela. Međutim, ovakva interpretacija pati od ozbiljnih metodoloških nedostataka, zanemaruje cjeloviti kontekst kur'anske objave te ignorira temeljne postavke islamskog monoteizma (tevhida).
Analiza i dekonstrukcija polemičkih tvrdnji kroz kur'anski kontekst.
Tvrdnja da poslanik Muhammed nije znao ništa o budućnosti, sudbini sljedbenika ili ispravnosti p**a potpuno je neodrživa kada se analizira u svjetlu mnoštva drugih kur'anskih ajeta koji detaljno definiraju ove aspekte.
Poznavanje pravog p**a i kriterija vjere: Suprotno tvrdnji o potpunom neznanju, Kur'an jasno definira šta je up**a, a šta zabluda (El-Bekare, 2:120).
Poslaniku se nalaže da prenese kako je up**a isključivo od Allaha, te da su oni koji vjeruju u ono u što vjeruju Poslanik i njegovi ashabi na pravom putu (El-Bekare, 2:137).
Nadalje, sljedbenici poslanika Muhammeda su u Kur'anu eksplicitno i dosljedno oslovljeni uzvišenim epitetom „vjernici“ (muminun) (El-Mu'minun, 23:1), dok su licemjeri (munafici) i nevjernici jasno diferencirani (El-Bekare, 2:8–10), s precizno opisanim unutrašnjim stanjima i krajnjim ishodima.
Poznavanje Božije ljubavi i zaštite: Kroz objavu je Poslaniku stavljeno do znanja da Allah voli one koji njega slijede.
Kur'an eksplicitno nalaže: „Reci: 'Ako Alaha volite, mene slijedite, Alah će vas voljeti i grijehe vam oprostiti!'“ (Ali Imran, 3:31). Također, definira se da je Allah zaštitnik vjernika, dok su nevjernici prepušteni lažnim božanstvima (tagutu) (El-Bekare, 2:257).
Garantovano spasenje i položaj Poslanika:
Teza da Poslanik nije znao da li će ući u džennet (Raj) direktno je opovrgnuta ajetima koji mu eksplicitno garantiraju oprost i najuzvišenije položaje (El-Feth, 48:2; El-Isra, 17:79).
Allah se obraća Poslaniku riječima da mu oprašta prethodne i buduće grijehe, upotpunjuje Svoju blagodat prema njemu i uzdiže ga na visoko, hvale vrijedno mjesto (El-Feth, 48:2; El-Isra, 17:79).
Detaljno poznavanje sudbine stanovnika dženneta i džehenema:
Kur'an obiluje preciznim opisima osobina dženetlija (poput skrušenosti u molitvi, čuvanja od besposlica, davanja zekata) (El-Mu'minun, 23:1–11) i džehenemlija (poricanje Sudnjeg dana, ugnjetavanje siročadi, dvoličnost) (El-Muddessir, 74:42–46), što ukazuje na to da je Poslanik imao izuzetno detaljno, objavom posredovano znanje o budućim ishodima ljudskih skupina.
Pravi smisao ajeta: Razlika između apsolutnog i objavljenog znanja
Pravi smisao ovog ajeta artikulira se kroz nekoliko ključnih teoloških i logičkih argumenata:
Ekskluzivnost poznavanja gajba (budućnosti): U islamskoj akidi, apsolutno i samostalno poznavanje budućnosti i nevidljivog svijeta (gajb) predstavlja isključivo svojstvo Allaha (El-En'am, 6:59; En-Neml, 27:65)
Poslanik Muhammed, kao ljudsko biće i Božiji rob, ne posjeduje ovo znanje po sebi (El-A'raf, 7:188).
Tvrditi suprotno predstavljalo bi teološku zabludu i narušavanje čistog monoteizma; za muslimane je poznavanje budućnosti svojstvo u kojem niko ne sudjeluje s Allahom.
Njegovo znanje o budućnosti je isključivo derivativno – ono dolazi isključivo putem objave (vahj) i u onoj mjeri u kojoj mu Allah to dozvoli i otkrije (El-Džinn, 72:26–27).
Ako bi se tvrdilo da on sam po sebi zna budućnost, on ne bi mogao biti smatran muslimanom.
Zabrana prejudiciranja pojedinačnih sudbina: Iskaz implicira i zabranu donošenja konačnih sudova o individualnim sudbinama konkretnih ljudi u ovozemaljskom životu.
Budući da Poslanik ne zna budućnost pojedinca, on ne može unaprijed tvrditi ko će od njegovih trenutnih neprijatelja na kraju primiti islam i umrijeti kao vjernik.
Istorijski kontekst svjedoči da je Poslanik, nakon što je ranjen u jednoj bitki, upitao kako može uspjeti narod koji je povrijedio svog poslanika, na što mu je objavljeno da se on o tome ništa ne pita, jer Allah može nekom oprostiti i uputiti ga, ili ga kazniti (Ali Imran, 3:128).
Metodološka kontradiktornost polemičara: S jedne strane, kršćanski polemičari pokušavaju dokazati da Muhammed u Kur'anu potvrđuje njihovu vjeru (Tevrat i Indžil), dok s druge strane koriste ovaj ajet da ga prikažu potpuno neupućenim u ishod vlastite misije. To predstavlja logičku kontradikciju i selektivno zanemarivanje cjelokupnog kur'anskog teksta koji funkcionira kao jedinstvena, koherentna cjelina.
Dodatna logička nedosljednost u polemici
Posebno je važno ukazati na unutrašnju nedosljednost argumentacije dijela kršćanskih polemičara. Naime, s jedne strane tvrdi se da poslanik Muhammed ne može biti istinski Božiji poslanik jer, prema njihovom tumačenju, ne zna budućnost. Međutim, istovremeno se u kršćanskoj teologiji prihvata da Isus može biti božansko biće (ili inkarnirani Bog), iako prema biblijskim tekstovima ne posjeduje potpuno znanje o budućim događajima.
U Evanđelju po Marku stoji izričita izjava: „A o onome danu i času niko ne zna, ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac“ (Marko 13:32). Ovaj tekst jasno implicira ograničenje u znanju Isusa u pogledu eshatoloških događaja. Slično tome, u Djelima apostolskim navodi se: „Nije vaše znati vremena i rokove koje je Otac odredio svojom vlasti“ (Djela 1:7), što dodatno potvrđuje koncept da poznavanje određenih aspekata budućnosti ostaje isključivo u domeni Boga.
Ako se, dakle, nepoznavanje budućnosti koristi kao argument protiv poslaničke vjerodostojnosti Muhammeda, tada bi po istoj logici takvo ograničenje moralo dovesti u pitanje i tvrdnju o Isusovoj božanskoj prirodi. Budući da kršćanska teologija ipak ne izvodi takav zaključak, očito je da se primjenjuju različiti kriteriji, što predstavlja klasičan primjer dvostrukih standarda u teološkoj polemici.
Bez obzira na način na koji kršćanska teologija tumači Marko 13:32, sama činjenica da tekst govori o ograničenju znanja pokazuje da nepoznavanje određenih budućih događaja samo po sebi nije dovoljan argument protiv nečijeg poslanstva.
Dodatno, isti metodološki kriterij – ako se dosljedno primijeni – dovodi do još problematičnijih implikacija unutar biblijskog narativa. Naime, Ivan Baptista, koji u kršćanskoj tradiciji ima ulogu prethodnika i svjedoka Mesije, postavlja pitanje Isusu: „Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?“ (Matej 11:3). Ovaj iskaz jasno pokazuje moment sumnje ili barem neizvjesnosti u pogledu identiteta Isusa.
Ako bi se primijenio isti polemički princip – da svaka izjava koja implicira neznanje ili nesigurnost automatski diskvalificira religijsku istinu ili poslanstvo – onda bi se moralo zaključiti da čak ni najbliži svjedoci Isusove misije nisu bili sigurni u njegov identitet, što bi ozbiljno potkopalo osnovu kršćanske tvrdnje o njegovoj mesijanskoj i božanskoj ulozi. Budući da kršćanska teologija ne prihvata takav zaključak, jasno je da se radi o selektivnoj primjeni kriterija, odnosno argumentaciji koja nije univerzalno konzistentna.
Ako se, dakle, nepoznavanje budućnosti ili izražavanje neizvjesnosti koristi kao argument protiv poslaničke vjerodostojnosti Muhammeda, tada bi po istoj logici takvi elementi morali dovesti u pitanje i ključne doktrine kršćanstva. Odsustvo takvog zaključka dodatno potvrđuje prisustvo dvostrukih standarda u polemičkom pristupu.
Tekst se može razumjeti kao izraz neizvjesnosti ili kao pedagoško pitanje upućeno radi učenika; u svakom slučaju pokazuje da izolovana izjava ne može sama po sebi biti dovoljna za donošenje dalekosežnih teoloških zaključaka.
Zaključak
Činjenica da poslanik Muhammed nije samostalno znao budućnost ne predstavlja nikakav teološki problem niti umanjuje njegovu poslaničku vjerodostojnost.
Naprotiv, ona predstavlja krunski dokaz njegove iskrenosti, potvrđuje njegovu ljudsku narav i strogo razgraničava stvorenje od Stvoritelja, čime se čuva čistota islamskog monoteizma.
Njegovo znanje o budućim događajima, spasenju i Sudnjem danu bilo je potpuno utemeljeno na onome što mu se objavljuje, a ne na ličnim pretpostavkama.
Tumačenje ovog ajeta izvan konteksta cjelokupnog Kur'ana i brojnih drugih garancija koje su mu date predstavlja metodološku nedosljednost i neiskrenost u pristupu svetom tekstu.
Shodno tome, ovaj ajet nije negacija svake spoznaje budućnosti, nego negacija samostalnog znanja o onome što Allah još nije objavio, odnosno neznanje o tome šta će se dogoditi u ovosvjetskom životu (progon, pobjeda, hidžra, smrt itd.) ili općenito svega što nije predmet objave.
mr. Redžo Muratović
