13/08/2026
Niški advokat se uključio u priču oko broda „Jadran“ dok Crna Gora i dalje ćuti na svojatanje svoje imovine: Pravni argumenti otvaraju pitanje zaboravljenog prava Srbije
Školski brod „Jadran“ već decenijama plovi uzburkanim vodama ex-jugoslovenske diplomatije, a oko njegovog „bacanja sidra“ danas se prepliću simbolika nacionalnog identiteta, istorijska faktografija i zaboravljeni paragrafi sukcesije. Dok Crna Gora i Hrvatska vode bitku o vlasništvu nad ovim simbolom jedinstvene Jugoslavije, niški advokat dr Goran V. Đorđević u svom autorskom tekstu otvara potpuno novo, a dugo prećutkivano poglavlje: pravne i istorijske argumente koji u ovu jednačinu vraćaju – Srbiju.
Od konstrukcija iz vremena Kraljevine SHS, preko ustavnih povelja pa sve do otvorenih političkih pitanja novijeg doba, ovaj tekst nudi oštru pravnu analizu koja ruši ustaljene narative i poziva na racionalno rješavanje imovinskih sporova u skladu sa međunarodnim pravom.
Advokat Đorđević u svojoj autorskoj analizi objavljenoj na portalu IN4S uključuje i Republiku Srbiju u pitanje svojine nad jedrenjakom Jadran te navodi da Srbija danas nema razloga da ne postupi racionalno i istorijski odgovorno te da se u ovom slučaju to ogleda u pokretanju pitanja prava vlasništva nad školskim brodom Jadran.
„U interesu Srbije i Crne Gore je da se ovo pitanje riješi u skladu sa međunarodnim pravom kao i priznatim pravima i preuzetim obavezama. Rješavanje ovog pitanja u granicama prava i šire izgradnje međusobnih odnosa u granicama prava i prijateljstva može iznova izgraditi danas narušene odnose između dvije, u svakom slučaju, bratske države“, naveo je Đorđević.
Autor navodi i da sredstva za nabavku i izgradnju školskog broda „Jadran“ u najvećoj mjeri potiču iz budžeta tadašnje zajedničke države, uz značajan doprinos Kralja Aleksandra Karađorđevića i građana Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije Kraljevine Jugoslavije, čime se postavlja temelj istorijskog prava Srbije kao pravne sledbenice.
„Za potrebe ovog osvrta bitno je ukazati da su sredstva za izgradnju ovog broda obezbijeđena od strane Ministarstva vojske i mornarice (oko 86%), dok je udruženje „Jadranska straža“ dobrovoljnim prilozima obezbijedilo oko 12-14% ukupne cijene. Jedan dio iz svog ličnog fonda platio je Kralj Aleksandar Karađorđević.“
U tekstu se naglašava da kontinuitet Srbije u odnosu na SRJ, a preko nje i na bivšu SFRJ, nije sporan, što potvrđuju i raniji bilateralni sporazumi koje su sa SRJ sklapale druge republike. Sa stanovišta pozitivnog prava, razlaz Srbije i Crne Gore 2006. godine i Ustavna povelja SCG naložili su da se sva neriješena imovinska pitanja rješavaju kroz proces sukcesije, pri čemu se pravila o vojnoj imovini izdvajaju posebnim aranžmanima.
Autor izričito naglašava da, prema važećim pravilima o sukcesiji vojne imovine, Hrvatska nema pravni osnov za svoje zahteve.
„…nije osnovan bilo kakav zahtjev Hrvatske u odnosu na brod „Jadran“, jer se pitanje posljednjeg titulara ili držaoca – kako se to često slavodobitno ističe, upravo prema Zakonu o sukcesiji ne odnosi na vojnu imovinu.“
Na kraju, autor osvetljava kako su politički potezi Crne Gore (poput priznanja Kosova) narušili povjerenje i duh „dobre vjere“, ali zaključuje da Srbija ipak treba racionalno i pravno odgovorno da pokrene ovo pitanje u cilju obnove dobrih odnosa.
Tekst niškog advokata prenosimo integralno.
„Istorijat nabavke broda je poznat“
Turbulentni proces razbijanja bivše SFRJ otvorio je mnoga pitanja koja i danas zavređuju pažnju istorijske i pravne nauke. Gotovo da nema instituta međunarodnog prava koji se nije ovaplotio u procesu njenog rasturanja: disolucija, raspad, secesija, pravo na samoopredjeljenje, pravo na kontinuitet, sukcesija, pravo na upotrebu sile, odnos unutrašnjeg i međunarodnog prava, genocid, agresija, teritorijalni integritet, suverenitet, politika „humanitarnih intervencija“, ad hoc krivični tribunali, inovativni oblici krivične odgovornosti za međunarodna krivična djela. Ova činjenica dokazuje na fenomenološkom nivou značaj ove istorijske epohe, kao i veličinu presedana. Međutim, ni danas, 30-tak godina poslije, brojna neriješena pitanja još uvijek opterećuju odnose između bivših jugoslovenskih republika.
Posljednji u nizu problema je tema školskog broda „Jadran“ koji se (ne)očekivano pretvorio u posljednji problem evrointegracijskih procesa Crne Gore. Dok Crna Gora koristi ovaj brod kao sredstvo za izgradnju novog nacionalnog identiteta, druga bivša republika – Hrvatska takođe polaže pravo na ovaj brod. I dok dvije nove saveznice lome svoja koplja, istina je na drugoj strani. U ovom kratkom ogledu ukazuje se na zapostavljeno pravo Srbije na školski brod „Jadran“.
Kao i svi problemi koji se zasnivaju na primjeni prava tako se i ovaj može posmatrati sa aspekta prirodnog i pozitivnog prava. Sam istorijat nabavke ovog broda je odveć poznat. Za potrebe ovog osvrta bitno je ukazati da su sredstva za izgradnju ovog broda obezbijeđena od strane Ministarstva vojske i mornarice (oko 86%), dok je udruženje „Jadranska straža“ dobrovoljnim prilozima obezbijedilo oko 12-14% ukupne cijene. Jedan dio iz svog ličnog fonda platio je Kralj Aleksandar Karađorđević.
Na kraju ovog istorijskog eksursa, na vidjelo izlazi i pitanje kontinuiteta SRJ, a potom i Srbije. Premda ovaj kontinuitet nije priznat u UN, kontinuitet Srbije u odnosu na SRJ i prethodno SFRJ u odnosima Crne Gore i Srbije je nesporan. Najprije, jer je i Crna Gora kao dio Savezne Republike Jugoslavije bila dio istog „kontinuiteta“. Potom i na osnovu člana 60. Ustavne povelje SCG kojom je Srbiji priznat međunarodnopravni kontinuitet, što je kasnije ostvareno i u UN. Da pitanje kontinuiteta u bilateralnim odnosima nije sporno ni od strane drugih bivših republika, svjedoče dva primjera. Između BJR Makedonije (danas Sjeverna Makedonija) i SR Jugoslavije je 8. aprila 1996. godine, zaključen Sporazum o regulisanju odnosa i unapređenju saradnje (Službeni list SRJ, Međunarodni ugovori, br. 1/1996). U članu 4. pomenutog sporazuma stoji: „Polazeći od činjenice da su Srbija i Crna Gora postojale kao nezavisne države prije stvaranja Jugoslavije, te imajući u vidu činjenicu da je Jugoslavija produžila međunarodno pravni subjektivitet ovih država, Republika Makedonija poštuje državni kontinuitet SR Jugoslavije…“. Sličan sporazum je potpisan između SR Jugoslavije i Republike Hrvatske 23. avgusta 1996. godine (Službeni list SRJ, Međunarodni ugovori, br. 5/1996), u kome je u članu 5. konstatovano: „Polazeći od činjenice da su Srbija i Crna Gora postojale kao nezavisne države prije stvaranja Jugoslavije, te imajući u vidu činjenicu da je Jugoslavija produžila međunarodno pravni subjektivitet ovih država, Republika Hrvatska konstatuje postojanje državnog kontinuiteta SR Jugoslavije“. Ovakvo ograničeno priznanje kontinuiteta od značaja je i za „naše“ pitanje u kontekstu, barem kada je riječ o istorijskom pravu.
Vlada CG
Gledano iz ugla pozitivnog prava stvari su tek djelimično drugačije. Nakon nezavisnosti Crne Gore i razbijanja državne zajednice sa Srbijom, mora se reći da status školskog broda „Jadran“ nije riješen.
Tokom trajanja Savezne Republike Jugoslavije, Zakon o imovini SRJ je u članu 35. (u vezi sa članom 2. i članom 39.) pravo svojine na svim sredstvima uključujući i imovinu vojske utvrdio kao imovinu SRJ. Isto određenje nalazi se i u članu 337. Zakona o Vojsci Jugoslavije, što ne treba da iznenađuje, jer su domen odbrane i bezbjednosti stavljeni u nadležnost savezne države, ranije SRJ potom SCG
Deceniju kasnije, kada je projektovani proces razbijanja SRJ bio u punom jeku donijeta je Ustavna povelja državne zajednice Srbije i Crne Gore. U članu 59, stav 3. Ustavne povelje SCG je određeno: „Imovina SRJ na teritoriji država članica imovina je država članica po teritorijalnom principu“.
„…nije konačno rješenje“
Međutim, ovo određenje ne prejudicira i konačno rješenje. Riječ je o načelnoj odredbi koja ne uređuje imovinskopravne odnose u slučaju prestanka postojanja državne zajednice SCG (svakako da rješenja o statusu nakon prestanka države ne sadrži niti jedan ustavni akt na svijetu). Naime, Ustavna povelja SCG uređuje aktuelne odnose u funkciji postojeće tada dejstvujuće državne zajednice kao jednog subjekta međunarodnog prava. U slučaju prestanka Državne zajednice, ova odredbe ne može da proizvodi pravno dejstvo u smislu konačnog rješenja imovinskih prava. U tom slučaju ilustrativne su i upućujuće druge odredbe Ustavne povelje.
Članom 60. stv 3. i 4. Ustavne povelje SCG je jasno utvrđeno:
„Država članica koja iskoristi pravo istupanja ne nasljeđuje pravo na međunarodno-pravni subjektivitet, a sva sporna pitanja posebno se regulišu između države sljedbenika i osamostaljene države.
U slučaju da se obje države članice u referendumskom postupku izjasne za promjenu državnog statusa, odnosno nezavisnost, u postupku sukcesije regulišu se sva sporna pitanja, kao u slučaju bivše SFRJ.“
Na osnovu navedenih odredbi Ustavne povelje, jasno je da se sva neriješena pitanja imaju rješavati kroz proces sukcesije, odnosno najprije kroz sporazum država članica, a potom i kroz primjenu Zakona o sukcesiji bivše SFRJ. Ovakvo rješenje je u skladu sa članom 24. Bečke konvencije o sukcesiji država u odnosu na ugovore. Imajući u vidu da sporazum o sukcesiji između Srbije i Crne Gore nije zaključen, već da su međusobni odnosi riješeni kroz „Sporazum o regulisanju članstva u međunarodnim finansijskim organizacijama i razgraničenju finansijskih prava i obaveza“ (Službeni glasnik RS, br. 64/2006), jedino utvrđeno rješenje predstavlja primjena Zakona o sukcesiji bivše SFRJ.
Sporazum o regulisanju članstva u međunarodnim finansijskim organizacijama i razgraničenju finansijskih prava i obaveza ne predstavlja konačno uređenje međusobnih odnosa. Ovaj sporazum između Srbije i Crne Gore ne pokriva samo sferu finansijskih pitanja. O tome svjedoči i činjenica da je navedenim sporazumom u članu 10. uređeno i potraživanje Srbije – po osnovu nepokretne imovine (Aerodromi Podgorica i Tivat), dok je članom 15. uređeno i pitanje „obima imovine koja je neophodna za funkcionisanje institucija DZ SCG i Vojske Srbije i Crne Gore“, što se svakako ne može smatrati razgraničenjem finansijskih prava i obaveza, već tipičnim obligaciono pravnim odnosima koji proizilaze iz svojinskopravnih odnosa na nepokretnostima. Upućivanje na Zakon o sukcesiji bivše SFRJ nalazi se i u članu 18. ovog Sporazuma kojim je uređeno sticanje prava (akcijskog kapitala) JUBMES banke u obimu koji je utvrđen Zakonom o sukcesiji bivše SFRJ, kao i pitanje stare devizne štednje (član 19.).
„Jadran nije riješeno pitanje između Srbije i Crne Gore“
Sljedeći aspekt razmatranja nužno predstavlja Sporazum o pitanjima sukcesije SFRJ (u daljem tekstu: Zakon o sukcesiji) potpisan u Beču, 29. juna 2001. godine. U članu 4. stav 1. ovog Sporazuma se navodi:
„Nezavisno od paragrafa (1) člana 3. ovog Priloga, pokretna materijalna državna imovina SFRJ koja je predstavljala dio vojne imovine te države, biće predmet posebnih aranžmana koji treba da se dogovore između zainteresovanih Država sukcesora“.
Na ovom mjestu treba ukazati da nije osnovan bilo kakav zahtjev Hrvatske u odnosu na brod „Jadran“, jer se pitanje posljednjeg titulara ili držaoca – kako se to često slavodobitno ističe, upravo prema Zakonu o sukcesiji ne odnosi na vojnu imovinu (član 3. stav 3. Zakona o sukcesiji).
Imajući u vidu navedeno, jasno je da imovinski odnosi koji se odnose na vojnu imovinu – u ovom slučaju brod „Jadran“, nije riješeno u međusobnim odnosima između Srbije i Crne Gore. Ilustracije radi, prilikom podjele Indije na Indiju i Pakistan, Indija je – kao država nasljednica zadržala gotovo cjelokupno naoružanje države prethodnice.
Sličan primjer predstavlja Ukrajina koja je „Budipeštanskim memorandumom“ iz decembra 1994. godine, svoje nuklearno oružje predala Ruskoj Federaciji, ili Protokol uz mirovni ugovor od 12. marta 1940. godine, zaključen između SSSR-a i Finske kojim su strane dogovorile recipročno ustupanje vojnih instalacija.
Naravno, treba ukazati na jednu opterećujuću činjenicu. Iako je izlazak Crne Gore iz državne zajednice učinjen na osnovu referenduma (sa više veoma upitnih karakteristika), kasnije postupanje Crne Gore je ugrozilo mirno rješavanje međusobnih odnosa. Tu svakako treba imati u vidu jednostrano priznanje tzv. Kosova od strane Crne Gore. Jer uistinu, teško je govoriti o rješavanju problema u „dobroj vjeri“ u smislu člana 24. Sporazuma, u okolnostima kad jedna strana ugovornica učini jedan od najvećih prestupa u međunarodnom pravu – kao što je to priznanje separatističke države na dijelu teritorije druge strane ugovornice. Na ovaj način – i to se mora reći, pored moralnog i pravnog grijeha i sama Crna Gora je sebe dovela u situaciju da odgovara na – za sada neprijatna pitanja imovine Srbije, koju tzv. Kosovo tretira kao sopstvenu imovinu na teritoriji Crne Gore.
Srbija danas, nakon svega, nema razloga da ne postupi racionalno i istorijski odgovorno. U ovom slučaju to se ogleda u pokretanju pitanja prava vlasništva nad školskim brodom „Jadran“. U interesu Srbije i Crne Gore je da se ovo pitanje riješi u skladu sa međunarodnim pravom, kao i priznatim pravima i preuzetim obavezama. Rješavanje ovog pitanja u granicama prava, i šire izgradnja međusobnih odnosa u granicama prava i prijateljstva može iznova izgraditi danas narušene odnose između dvije, u svakom slučaju, bratske države.
