04/10/2019
Danas o prednostima grupne nastave u okviru kurseva, iz mog ugla.
Naime, kroz dugogodisnju praksu se pokazalo da na individualnoj privatnoj nastavi uglavnom insistiraju 2 tipa polaznika. Interesantno je da su u pitanju krajnosti. Na jednoj strani, to su mahom povuceniji i nesigurniji tipovi licnosti (bez obzira na uzrast) koji su misljenja da je lakse kada su na casu sami, pa ako u necemu i pogrijese, tu je ipak samo profesor, nema vrsnjaka koji bi im se mozda narugali ili ih ismijali na bilo koji nacin. Na drugoj strani, u pitanju su polaznici prilicno dominantne licnosti i sigurni u sebe, koji jednostavno smatraju da im iskljucivo individualna nastava pruza mogucnost da nauce i da je dobro da profesor cjelokupno vrijeme posveti samo njima. Da ne izostavim i onu grupu polaznika koji su imali negativna iskustva pohadjajuci kurseve u prilicno brojnim grupama. Gledano iz mog ugla, a kroz dugogodisnje iskustvo, istina je negdje izmedju - dakle, rad u manjim grupama, gdje ipak svakom polazniku moze biti posvecena dovoljna paznja, a istovremeno omoguceno da stice timske vjestine.
Prednost individualne nastave vidim u slucajevima gdje je znanje polaznika prilicno zapusteno, pa je u takvom slucaju pozeljan takozvani rad 1:1, kako bi se odredjene praznine popunile i polaznik adekvatno pripremio za grupni rad. Takodje, pristalica sam ovakvog vida nastave kad god postoji potreba da se polazniku posebno pojasni nesto sto iziskuje vise vremena, a sto ga koci da nesmetano prati grupni rad i ucestvuje u njemu.
Ipak, moja praksa je pokazala ono sto nam svakodnevno pokazuje i zivot: ako u vama postoji bilo kakav strah i nesigurnost, pobijedite ga tako sto cete se suociti sa njim; ako ste naucili da ste u fokusu paznje, sada naucite da tu paznju dijelite sa drugima. Bezbroj polaznika koji su poceli pohadjati moje casove kao nesigurna i povucena sjeca, upravo kroz grupni rad su naucili mnogo vise o sebi i poboljsali socijalne vjestine i odnose sa drugarima, shvatili da oni bolji treba da pomognu slabijima, da je sve ljepse i lakse kad se dijeli, da je takmicarski duh pozeljan ako ga profesor usmjeri na pravi nacin, da, ako drugima ide sve bolje, moze i njima, da je divan osjecaj usvajati nova znanja u timu i kroz aktivnosti u kojima se sve dijeli. Danas su to mladi ljudi koji su, uz jezicke barijere prevazisli i mnoge druge jer sve sto radimo se neizbjezno preplice jedno sa drugim. Ako nastavu stranog jezika, na primjer, shvatimo iskljucivo kao poducavanje jezika, time cemo ograniciti, ne samo znanja nasih polaznika, vec umnogome i njihovu licnost. Hajde da se potrudimo da razmisljamo sire i dublje, zbog mladih narastaja od kojih tek treba napraviti dobre ljude. Hajde da svakodnevno izvlacimo iz njih ono najbolje i pokazemo im da su jedine granice one koje sami sebi postave. A uvijek se ispostavi da mogu ici mnogo preko njih. To je uostalom najvaznija misija svih nas, u kojoj se god ulozi prema djeci nalazili, zar ne?❤
