Kreativno pisanje - Gimnazija "Slobodan Škerović"

Milica Vujović: „Bijelo na sofi“

23:47
Otključavam vrata, i polako spuštam kvaku. Na TV-u su još uvijek u toku večernje vijesti, ali su već na rubrici „sport“. Ne volim kada do ovako kasno ostajem na poslu. Trudna je i svake večeri me čeka, što je dodatno iscrpljuje. Večeras sam je zatekao kako spava, po prvi put od kako smo u braku. Vjerovatno je bila premorena. Ipak je u osmom mjesecu trudnoće, i u toku su finalne pripreme za Ajoga. Kada smo putovali u Nepal na bračno putovanje, čula je na vijestima, na TV-u u hotelskoj sobi, tu riječ i odmah mi rekla da želi da se naš sin tako zove. Ušuškavam se kraj nje. Sofa je vrlo udobna, ali na mojoj strani hladna, što mi i prija poslije toplog septembarskog dana na poslu. Jastuk je mekan, možda čak i previše. Osjećam da mi je glava preduboko i kako mi ćošak jastuka prelazi nos. Sklupčan sam. Položaj mi baš i ne prija, ali suviše sam malaksao da bih ga promijenio. Uspijevam da prebacim ruku preko njenih grudi. Oči me više i ne peku od neispavanosti, sada su uzavrele. Više se ne naslućuju iskre gradskog života kroz vrata terase. Tišina počinje da viče, sve glasnije dok joj se u potpunosti ne predam.

Daleko mi je. Trči mi u zagrljaj. Bijelo joj lijepo stoji, mada to znam i od ranije. Kosa joj je svjetlija, a ten blijed. Ne vidim joj stomak, ali uviđam da svilena haljina otkriva glavicu. Ajog se krije iza njenih leđa. Livada je prostrana, poput one jedne na kojoj smo se vjenčali, u Nepalu. Ništa nas ne okružuje što bi stvaralo sjenku njenoj figuri. Sunčevi zraci su poput strijela u tih 16:43 i probijaju se kroz uvojke njene kose. Prije 5 godina, baš kao i danas, 26. septembra, sada već u 16:44, obećao sam joj da ćemo imati Ajoga. Nisam je iznevjerio. Sada trče oboje ka meni. Trava nije visoka, tu, do njenih koljena. Dovoljno su blizu da se moje nozdrve šire od prijatnosti dječijeg mirisa. Kosa joj se mrsi o dugmad na mojoj bijeloj košulji. Osjećam kako me nešto vuče za nogavicu. Rukama tražim njene kukove, ali ih ne osjećam…

-Bela, dušo, dobro jutro. Probudi se, zakasnićemo na pregled kod ginekologa.
Pogledavši na sat na ruteru, u žurbi, počeh da navlačim pantalone. Kao i svakog jutra, što je bila naša tradicija, počeh…
-Sinoć sam sanjao… Bela, slušaš li me?
Blijeda. U bijeloj spavaćici. Pokrivena do sredine grudi, na leđima, u jednom dahu nastavila je da sanja ono što sam joj planirao prepričati. Sebično, ne otkrivši mi nikada, da li su moje šake završile na njenim kukovima.

Maša Radenović: GROM

Dom

Vratio sam se iz rata poslije 3 godine. Moja žena je već rodila naše drugo dijete. Ćerkicu. Sina je rodila prije nego što sam otišao. Svi se raduju sinovima, ali ja se tada nisam mogao radovati nijednom djetetu.
Kada sam po prvi put vidio oči male Sonje, još više sam se razočarao. To dijete mi je poletjelo u zagrljaj kao da zna ko sam. Čvrsto sam je obgrlio, ne iz ljubavi, nego što nisam mogao da gledam njene nevine oči znajući da ne mogu da vide u meni sve što im treba. Alekseja sam obgrlio. Ostao je isti, svaku kost sam mu vidio, rumenih obraza, sa puno mladeža po osjetljivoj blijedoj koži i kosom kao od vlasi sijena. Mislim da mu je bilo šesnaest.
Zamolio sam ženu da nam skuva čorbu.

Nemaština

Ona me pogledala neobično i rekla je da će se snaći. Pogledao sam našu baštu. Nije je više bilo. Samo malo kupusa. Sve leje graška, kukuruza i paradajza su bile prazne. Potpuno osušene. Previše sam se ponadao. Mora da već godinu dana jedu samo kupus i možda mlijeko. Otišao sam da vidim ima li više krava ili kokošaka.
Imali smo petnaest krava i skoro dvadeset kokošaka prije nego što sam otišao. Ovce i koze da ne pominjem, ali za njih sam bio siguran da ih nema. Ostale su svega četiri životinjke, neka izmučena iznemogla stvorenja u kožama krave. Sedam kokošaka, korpa za jaja prazna.
Uzeo sam pušku i upucao ona tri kostura, pa sam uzeo nož. Ruke su mi se tresle, od tuge, od bijesa, od razočaranja. Ne znam ni sam. Nož mi je ispao iz ruku. Svaku do posljednje sam ubio golim rukama.
Sio sam na kantu u kokošinjcu i obrisao znoj krvavom rukom.
Čuo sam škripu drveta. Žena me pogledala prepadnuta misleći da sam sebi naudio, ili čak nadajući se. Zgrabio sam je u nešto što je ličilo na zagrljaj da ne bi vrisnula pred djecom.
Nije reagovala. Kao da ima konop oko jezika i zid preko kapaka. Naslonila se na zid i gledala u ciglu naspram glave.
„Nećeš više morati da ih hraniš“, rekao sam.
„Ali neću moći ni nas da nahranim. Meso će istruliti.“
Izašla je u tišini. Nije bilo potrebe da objašnjavam koliko je bezvrijedno to meso.
Pustio sam je da pođe do kuće pa sam i ja izašao. Otišao sam u šupu koja je bila prazna. Nisu se ni grijali, niko nije imao dovoljno snage da zamahne sjekirom. Nisam smio da pitam šta su radili prošlog decembra.
Otišao sam da posječem drveće.
Nisam mogao da osjećam krivicu što nisam bio tu. Prosto nisam. Šta ću im ja? Ja sam im briga u svakako praznom umu, ništa više.

Mir

Situacija je gora iz mjeseca u mjesec, znam da će me ponovo zvati da idem u rat. Aleksej već ima sedamnaest godina, moraće i on. Izbjegavao sam da mu govorim o ratu, makar direktno. Nije ni sam previše ispitivao.
Danas sam sio pored njega i ponudio mu cigaru. Da je srećnijih vremena učio bih ga da lovi jelene ili siječe drveće. Ovako imam rakiju i cigare za njega, bledunjavog momčića koji ne može da ubije životinju.
Uzeo je duvan oprezno, misleći da je zamka. Gledao me zbunjeno. Nespretno je motao cigar, duvan mu je bježao iz papirića dok ga ja nisam uzeo i sam mu ga zamotao.
Zapalio ga je nesigurno i upitao:
„Tata, zašto uvijek kažeš da su ti nedostajali zalasci sunca ili miris cvijeća ili nešto tako obično?“
„Zato što, kada si u ratu, ne znaš nikada da li su oni oko tebe živi. Nikada nisi siguran ko će te dočekati kući i onda ne smiješ ni da se nadaš. Lakše ti je da tražiš mir.“
„Ali rat može da uništi i cvijeće.“
„Cvijeće se uvijek vraća, cvijeće uvijek ima sunce, a sunce svi imamo.“
„Hoću li tebe uvijek imati, tata?“, upita mladić gotovo drhtavim glasom. Već se grizao za usnu prisjetivši se onoga što mu je otac rekao samo sekundu ranije.
„U obliku sunca. Nadam se.“
Pokušavao sam iz njega da izvučem koliko mu je teško, šta zna o ratu, šta očekuje, ali on se prema svemu tome odnosio nemarno. Kao da se spustio sa neke druge planete i došao da izvidi naš život i da se nasmije našim mukama. Imao sam osjećaj kao da je proživio sto života, ali da mu prosta uživanja poput prvog jutranjeg cigara ili kada ti mačka uskoči u krilo nisu poznata.
Padne mi na pamet da ja nikada nisam imao puno, pa me nije bilo teško oduševiti. Bio sam zbunjen količinom svejednosti u njemu. Nije bio nemaran, bio je jako vezan za sve nas, ali nisam primijetio da mu je išta drugo u životu važno.
Možda ja životarim. Dovoljno sam vidio da mi ne treba ništa što će da mi izazove leptiriće u stomaku.

Crveni pokret

Nisam mogao da biram, dobio sam leptiriće u stomaku, nož u leđa i boljku na srcu. Otišli smo u rat po drugi put, njega su poslali na frontove oko Petersburga, a mene put Moskve.
Momče koje nikada nije bilo u kafani je nosilo pušku pod rukom.
Borili smo se mjesecima, šetali su nas po zemlji. Stigao sam do Voronježa i Smolenska nakon Moskve. Moje srce je znalo da će me sljedećeg p**a poslati u Petersburg, zaboravljalo je da ne smije da se nada.
I vikao sam u glavi: „Petersburg... Petersburg... Petersburg“. Kao zakletvu, kao kletvu, kao molitvu. Poklonio bih hiljadu kapi moje krvi da sačuvam njegov život, a ne bih mogao da poklonim nijedno srce da mu se nešto desi.
Stigao sam u Petersburg, zaista. Ali tada sam već dobio pismo isporučeno gavranom. Sve suze na hartiji su govorile više od riječi. Ponadao sam se Petersburgu, i dobio sam samo Petersburg.

In memoriam

Uvijek govorim ljudima da je on meni ostao u obliku sunca. Nije bio moje Sunce, nego neki drugi oblik svjetlosti, zalutali grom koji je pogodio u centar bića.
Stradao je za crvene. Ni molitva ga nije mogla spasiti u tom snažnom revoltu Bijelog pokreta. Pobjeda je naša, ali Bog je bio na njihovoj strani.

Teodora-Bojana Jovanović (I-F): „Svitanje“

Usamljena željeznička stanica tonula je u tamu. Daleko niz prugu nestalo je i posljednjeg voza koji je krenuo te noći. Njegov pisak i dalje je odzvanjao u ušima. Nijesu svi imali sreće da otputuju. Na peronu je čekalo njih troje. Vojnik se naprezao dok je pokušavao da utvrdi koliko sati pokazuje stari časovnik, ali nije išlo. Nije bilo mjesečine, nijedne tačke na nebu da mu bude saveznik. Neko vrijeme je gunđao, ali naposlijetku prestade. Nastupi tišina. Ona najdublja, zimska. Među putnicima je vladala neobična atmosfera. Mnogo sam toga osjetio radeći ovdje, ali ništa slično ovome. Napetost, tenzija. Bez izgovorenih riječi. Možda je baš zato vazduh bio tako težak. Bolje sam se umotao u jaknu. Prijevremeno ostarjela žena sjedjela je na klupi i tiho jecala, zlosutno klimajući glavom. Činilo se u jednom trenutku da se bezglasno moli, a već u sljedećem da proklinje. „Veoma je hladno večeras”, mladić je probio led. „Čudno”, pomislih, „što je baš on to rekao. Meni se činilo da se znoji.” Vojnik je krišom duvao u promrzle ruke. „Čini Vam se, momče. To je stvar navike. Da ste prošli polovinu onoga što sam ja, ovih nekoliko stepeni ispod nule Vam ne bi predstavljali ništa.” Bio je, naravno, vrlo spreman da priča o svojim avanturama, ali mladić očigledno nije bio naročito raspoložen da sluša. Zapravo, izgledalo je kao da nije čuo odgovor. Gledao je u nebo. Pitao sam se šta pronalazi u tom crnilu. Pomalo uvrijeđen, vojnik se još više namršti i obrati se ženi. „A što Vi plačete? Što, recite?” Ona je polako podigla glavu. Nervozno se klatila naprijed, nazad. „Ubiše ga, ubiše. Bez milosti. Bez razloga. Ah, samo da saznam… ne, bože, molim te, da odem. Ne može…”. Više se nije moglo razaznati šta je govorila. On joj pruži maramicu, nestrpljivo razrogačivši oči u očekivanju nastavka. „Ko je mrtav, gospođo? Ko je krivac? Nastavite, molim Vas, nastavite.” Međutim, trebalo je dugo vremena da se ona, barem na moment, sabere. Vojnik je već izgubio nadu da će bilo šta razbiti monotoniju tog čekanja bez kraja. Žena je prestala da plače. Njen staklasti pogled bio je uperen u daljinu. „Sina su mi ubili, gospodine. Sina jedinca. Ko pitate? Ne znam ni sama. Rekoše mi brzo će saznati. Obećaše. Ti, gospodine, znaš kako to ide. Sažaljevaju, zatim zaborave. Traže, pa odustanu. Njega više nema. Nestao je. Bez razloga.” Zatvorila je oči, teško dišući. „Eh... tugo...”, vojnik je pažljivo zavijao cigaretu. Momak je pomalo ludački gledao čas u nju, čas u njega. Zatim se sve ponovo smiri. Barem spolja. Unutra su gospodarile teške misli. „Moraju govoriti, inače će umrijeti.”, iznenadih i sam sebe tom mišlju. Vojnik kao da je osjetio da su mi oni na umu. „Šta Vi gledate? Bolje radite svoj posao!”, skrenuo sam pogled i prećutao. „Nema više nekadašnjih radnika. Sada samo gledaju tuđu muku, zasole i prepričavaju uz jutarnji čaj. Sramota, zaista.” Kaza još nekoliko prigodnih riječi o meni i meni sličnima, ali kako mu niko nije odobravao, promijeni temu. „Kuda Vi putujete, mladiću?” „Kuda... putujem...”, momak kao da se tek tada vratio u stvarnost. „Odavde. Idem odavde. Da vidim zvijezde na noćnom nebu. Svitanja na plažama sakrivenim od svega, na vrelom pijesku. Rosu koja kvasi zemlju uvijek željnu vode. Ulične svjetiljke velikih gradova niz koje se sliva kiša. Koje prate ljudsku sudbinu. Stare dvorove sa svim njihovim duhovima i pričama. Zasade trešanja u vrijeme beharanja. Njihovu bjelinu. Miris lipe u nekoj uličici na kraju svijeta gdje jedan čovjek stavi cio svoj život. Vjetar koji nosi sve pred sobom, ruši te i spolja i iznutra. Uživaš. Osjećaš da si živ. Jer boli. Jedno jutro otvoriš drveni prozor obične kamene kuće. Sunce obasjava morske talase.” Njegova grozničavost me zanosila. I ostale. Niko se nije usuđivao da ga prekine. Niti smo željeli. ”Hoću da se zaljubim. Da imam mirnu, srećnu porodicu. Da u onome naizgled malom pronalazim sreću cijeloga kosmosa. Svakog dana. Iznova i iznova. Da odem odavde. Da, da. Da odem.” Ćutali su dugo. Osjećali su, kao i ja, da je pogrešno bilo šta reći. Vojnik najzad, pobijedivši sebe, progovori. „Kuda, Vi, gospođo, odlazite iako ne znate ko Vam je ubio sina? Zbog čega?”, ona ga pogleda sa dubokom mržnjom. Ili su samo mrak, mašta i umor pomutili moj sud. Kako bilo, njen glas ostao je bezizražajan, nedokučiv. „Postoje dva razloga. Jedan je veoma strašan, ali je drugi gori. Znate, dugo sam razmišljala. Kad budem saznala ko... šta ću uraditi. I shvatila sam, sa užasom, da ću ga ubiti. Bez sumnje, bez zadrške.” Vojnik se strese i tiho, gotovo bojažljivo, ponovo joj se obrati: „To Vam je veoma loše, gospođo, veoma. Pomalo se bojim da pitam, što da lažem, ali moram. Šta može biti gore od toga?”, ona mu uputi ledeni osmijeh od kojeg se sav naježih. „Dragi moj gospodine, ne bi mi bilo žao. Ne bih se kajala. Neka mi Bog oprosti. Ni trunku. Nisam mogla da se spasim od toga. Zato bježim odavde. Od sebe. Tako je najbolje za sve. Dok još ima vremena.” Vrijeme... pomislih u polusnu. Činilo mi se kao da je ove noći oličenje cijelog ljudskog života prodefilovalo pred mojim očima. Vidjeh kako žena davi mladića. Vikala je. Nijesam je mogao čuti. Probudili su me teški koraci na zamrznutom betonu. Ipak je to bio samo san. Na stanicu su došla tri činovnika. Ustao sam i rukovao se s njima, još uvijek pospan. Obavijestiše me da su došli da hapse. Ubicu, kako su rekli. Pitao sam, iz učtivosti, mogu li nekako da pomognem. Nijesu ni sačekali da završim. Zgrabili su momka na klupi iza mene. Rekli su nešto u znak objašnjenja. Žena vrisnu i pokuša da dođe do njega. Tada sam shvatio. Ona je to veče dijelila svoje najdublje tajne sa ubicom svog sina. Bilo je to previše za mene. Momak se nije odupirao. Došlo je tada već još nekoliko putnika. Posmatrali su i iščuđavali se. Osuđivali. Okrenuo se posljednji put. „Sunce nije izašlo. Šteta.” Zatim ga odvedoše, zauvijek.
„Eeeh... tugo...”, vojnik pored mene zapali cigaretu i odmahnu glavom. Sio sam, pogođen i protiv volje.
Većina odlazi vukući sa sobom kofere teške poput njihove subine, kojoj neće pobjeći pa barem otišli i na kraj svijeta. Majka ostaje još neko vrijeme. Tuguje za sinom. I propuštenom prilikom. Zatim i ona odlazi. Za drugima ili uprkos njima. Sada je posve pusto. Sviće. Krvavi sjaj nove zore ogleda se u pahuljama koje nečujno ali postojano prekrivaju zemlju. Zemlju koja trpi. I pamti. Vozovi prolaze. Ne ulazim u njih, ali odlazim sa njima. Mislim, nikada se neću vratiti. Više ništa neće biti kao prije. Ipak, snijeg pada i briše stara sjećanja. Njegova bjelina ostavlja mjesta samo za nove tragove. Zanosim se i zaboravljam. Baš tada, kroz zimsku tišinu se prolama pisak lokomotive. Krećemo ispočetka.

Jana Bogetić (I-j): Izbriši, resetuj, ponovi

Budi se u 6.30 h. Ustaje. Pali šporet i podešava ga na blagu vatru. Na njega stavlja tiganj. Prži tačno dva jaja i komad slanine. Poslije doručka napravi pedeset sklekova i trbušnjaka. Tušira se i oblači juče pripremljeno odijelo. Sprema aktovku za posao u velikoj korporativnoj firmi u kojoj stoji uredno ispisan rokovnik. Ručak je u Four Seasons hotelu u 12 h, kao i gotovo svakog dana. Jedino što se mijenja jesu sagovornici. U stvari, ni oni se ne mijenjaju, već se samo vrte u krug. Na posao voli da ide pješke. Svakog dana ide petom ulicom i skreće desno na bulevaru. Ulazi u soliter koji vrvi od naroda. U liftu je. Stoji mirno u uglu i posmatra ne bi li vidio nekog novog.

Poznavao je svakog, čak i one koje nije znao, ili pak oni nisu znali njega. Imao je nevjerovatnu sposobnost da pročita ljude koristeći se samo njihovim izrazima lica. Znao je tačno šta osjećaju, pritom sam ne osjećajući ništa. Tu vještinu stekao je još kao dijete, konstantno je usavršavajući. Bez greške bi pogodio adekvatnu reakciju i emociju kojom bi odgovorio bilo kome. Prilagođavao se. Ovo sve mu u krajnjem nije ni trebalo, njegovo prezime bilo je dovoljno da ga progura bilo gdje.

Kada bi izašao iz lifta na desetom spratu i ušao u poslovni prostor, išao bi glavnim hodnikom i odmah skrenuo lijevo gdje bi ga čekala njegova kancelarija sa pogledom na glavnu ulicu. Nedugo zatim, ušla bi sekretarica donoseći mu tek skuvanu kafu bez tračka šećera. Govorila bi mu o njegovim rezervacijama, s kim ruča danas, s kim sjutra, o sastancima... On bi je odsutno gledao i odvratio blagim klimanjem glave. Na pauzi bi otišao na zakazani ručak ili kafu. Tamo bi slušao o naizgled raznovrsnim temama i dogodovštinama koje su u biti bile iste. Za mnoge od njih se nikada ne bi reklo da o njima diskutuju tako „visoki“ članovi društva. Više su priličile onom moralno najnižem staležu. Ljudi poput njega danju bi radili na visokim pozicijama u najelitnijim firmama svijeta. Neki bi govorili kako su sve to sami stekli, što je, naravno, bila laž. Bili su to momci koje bi svaka majka htjela za zeta. Međutim, čim bi se radni dan završio, kada bi opustili kravatu i otkopčali po koje dugme pri vrhu, situacija se posve mijenjala. Oni više nisu bili ugledni advokati, direktori, berzanski posrednici, vjerenici, očevi... Kada bi ih sreo na ulici u gluvo doba noći više su ličili na kojekakve propalice, narkomane i prostake. Na ono što su zaista i bili.

Gabrijel bi prekrivao svoje gađenje, i izlazio bi sa njima. Za razliku od njih, on u bezimenim ženama, alkoholu i ostalim supstancama nije nalazio nikakav užitak. Za njega sve to bilo je kao nastavak radnog dana. Gledao bi na svoje kolege i ostale ljude zbijene u tim klubovima, skrivenim od očiju svijeta, kao na talog društva, na prljavštinu koju bi neko morao počistiti. Šta god ko mislio, bilo bi to za opšte dobro. Makar je sebe u to ubjeđivao.

Zbog toga je dolazio. Promatrao bi ih. Sa debelim iskustvom koje je u prethodnim godinama stekao, mogao bi im predvidjeti svaki pokret. Morao je da uradi nešto, i po prvi put u životu nije znao šta. Nije bio u potpunoj kontroli. Ali nije smio da napravi nagli pokret. Nešto što bi ga odalo. Ne, nije smio da postane uljez. Pa bi tako, noći i dane provodio u društvu takvih, koji bi svoje gotovo životinjske potrebe, zadovoljavali na mnoge, nerjetko veoma upitne načine. Sjutradan bi se probudio u 6.30 h, ispržio dva jaja, uradio tačno pedeset sklekova, istruširao se, obukao, i pješke otišao na posao. Bio je poput dobro podmazanog mehanizma, svako zašto kod njega imalo je svoje zato.

Tako je bilo sve do dana kada je bilo radova na petoj ulici, kojom bi se obično vraćao s posla. Tog osmog januara, ona je bila neprohodna. Prirodno, otišao je zaobilaznim putem. Prolazeći pored antikvarnice nešto u izlogu mu je zapalo za oko – maska. Prije nego što je mogao valjano i da razmisli, zvono iznad vrata je zazvonilo a on je bio na drugoj strani izloga, u rukama držeći starinski porculanski predmet. Ona naizgled nije bila nimalo specifična. Vezivala se pomoću pohabanog kožnog kaiša. Imao je metalnu kopču pomoću koje se podešavala. Na njoj su vidljivi bili znakovi nošenja; posljednjih nekoliko rupa na kaišu bilo je razvučeno, imala je po koju ogrebotinu, ponegdje je porculan i požutio. I pored svih ovih nedostataka Gabrijel nije mario kada mu je prodavac saopštio cijenu od 200 dolara. Starac je krenuo da mu priča o istoriji maske, pokušavajući da time opravda cijenu. Gabrijela to vidno nije zanimalo. Izašao je ne progovorivši.
Vraćajući se kući tog dana po prvi put osjetio je uzbuđenje. Krv mu je pumpala kroz vene, srce mu je tuklo brže nego ikada. Kao da je počinio zločin. Njegove uredno posložene i zapakovane misli bile su razbacane svuda po njegovom umu, a razum od kojeg je vrijeme sve više cijepilo, iščezao je. Bio je poput životinje. Prepušten instinktu.

Vid mu je bio zamagljen poput uma, kojim je bespomoćno lutao. Besciljno je tumarao ulicama. Te noći nije spavao kod kuće. Probudio se pored kontejnera u nekoj slijepoj ulici. Tada to nije znao, ali bio je na drugoj strani grada. Osjetio je samo hladni porculan u desnoj ruci. Prethodna noć bila mu je poput rupe u sjećanju. Svoju novonastalu situaciju pokušao je da pripiše uobičajenom izlasku sa kolegama. Vjerovatno bi se i zadovoljio tim objašnjenjem da mu košulja nije bila natopljena krvlju. Nezgrapno je stao na noge. Okrenuo se oko sebe. Sve je bilo pusto. Na ulicama nije bilo žive duše. Sunce samo što nije izašlo. Nisu smjeli da ga vide ovakvog. Morao je nekako da se dovuče do stana.

Pokupio se i počeo nespretno da korača u polutami usnulog grada. Zora je bila sve bliža, prijetila je da ga razotkrije. Hodao je dugo. I suviše dugo. Već se pomirio sa sudbinom kada je ugledao bulevar. Bio je nadomak svoje zgrade. Pošao je zaobilaznim putem, i za tili čas se našao pred njom. Hitro se popeo do osmog sprata. Zaključao je stan. Ništa nije htio da prepusti slučaju. Svukao se i spalio svu odjeću, koju je nosio tog dana, u kaminu. Sačuvao je samo masku. Pokušavao je da se pribere. Odradio je svoju uobičajenu rutinu i spremio se za posao. Kolegama će reći da je juče ostao kući jer ga je savladala glavobolja.

Uredan i utegnut, spolja potpuno miran otišao je na posao. Niko ne bi rekao da je novi dan dočekao u slijepoj ulici, ležeći na parčetu kartona. Trudio se da ostane hladne glave, sebi nije mogao da priušti ni najmanju grešku ili nedosljednost. Sve je bilo uobičajeno. Stigao je u kancelariju u isto vrijeme kad i obično. Sekretarica mu je saopštila raspored i donijela kafu...

Luka Čelebić (IV-f): Mjesto za mene

Budim se. Napolju se čini sunčan dan. Mada, da bih to potvrdio trebalo bi da imam barem četiri metra ili moć visokog skoka, jer je prozor veoma visoko. Ruke me manje bole, zglobovi su u redu, privikli su se na rukave košulje iza mojih leđa. Sreća pa imam radijator. U suprotnom bih se smrzao i poludio, iako su me takvim prije više od dvije godine proglasili. I sada, kako ne bih zapravo poludio, sjedim u sobi broj tri sa bijelim radijatorom. Dobro, ne baš skroz bijelim, ukrasio sam ga crtežima obrnutih krstova i cvijeća raznih vrsta. Moja dijagnoza: šizofrenija. Iako su mi tako propisali stručnjaci, čije lice nijesam vidio od onih odvratnih plavih maski koje nose na svojim licima, ja se osjećam sjajno, mogao bih kući. Tamo me čeka moj pas, jedini prijatelj koji me smatra normalnim, dobro, osim u momentima kada zaboravim da ga nahranim. Prijatelji su me se odrekli kada su čuli da sam završio u ovoj mizernoj ustanovi.

Ovdje je slično kao u zatvoru. Kažu – kako kreneš, tako ćeš i ubuduće boraviti ovdje. Zato sam prvoga dana u menzi zabo viljušku u vrat jednom radniku jer je njegov nos bio zaboden u moj život i gledao me kao nekog bolesnika. Nakon toga je dozu pilula preduhitrila doza struje kroz kičmu kada su me počešali elektro-šokerom. Imao sam još par incidenata, ali sam se poslije svakog osjećao sve zdravije. Osjećao sam napredak uništavanja njihovog lažnog identitata ispod uniforme u kojoj su stalno. Barem onda kad me posjećuju kad mi daju koju šarenu pilulu koju ispljunem nakon što odu i stavim je pod jastuk. Sad ih je tamo sedamsto trideset. Međutim, nijesam učinio dovoljno stvari kako bih zapravo uništio tu psihijatrijsku užasnu maskiranu mašineriju. Trebalo mi je još nešto. Nešto što će završiti moj posao i, ma kakve god posljedice bile, usrećiti me, ili barem takvog poslati na onaj svijet.

Bližio mi se rođendan. Taj divni prvi april koji se odlučio našaliti sa mojim životom. Među doktorima, bila je jedna sestra, Tijana, ili Tatjana, nijesam baš siguran. Ne podnosim je. Prava je osoba koja će biti glavna zvijezda moje posljednje tačke. Tražio sam da mi tog velikog dana donese tortu, onu sa tri sprata i jednom svijećom, ali onom za groblje, velikom. Bila je zgrožena, ali je ipak bio pacijentov rođendan kojeg ionako gleda kao ludaka. Sjutra je veliki dan kada sam ime dobio po svom prađedu, koji bi bio ponosan na mene i moj plan jer zna u kakvom se paklu nalazim.

Sjutra ću, kada uđe, tražiti da mi zapali svijeću, da mi otpjeva rođendansku pjesmicu i tako se smiri u potpunosti. Kada se unese u rođendansku atmosferu, zubima ću zgrabiti svijeću i zapaliti joj kosu i bijeli mantil koji mi već dvije godine govori kako nijesam u redu. Biće sjajno, siguran sam u to. Zapaliću konačno onu ljigavu plavu masku iza koje su izbijale ružne riječi upućene meni, da konačno vidi život bez nje, da vidi kako je meni, običnom smrtniku kojeg su proglasili šizofreničarom.

Ako čitaš ovo, sigurno sam obavio svoj zadatak. Vjerovatno su me isti, ili sjutradan, ubili na električnoj stolici.

MANIFEST BLISKOSTI U DESET TAČAKA

Mi, doljepotpisni, ujedinjeni u saznanju da je blizina drugog jedina čovjekova sudbina, dajemo na znanje Manifest bliskosti u deset tačaka:

Sjetimo se stare istine: „Čovjek je društveno biće!“
Otuđenje postaje identitet savremenosti. Vjekovima su mržnja i podjela uticali na to da na blizinu drugog gledamo kao na prijetnju. Kao da je čitava istorija stala u mantru: distanca, distanca, distanca. Kao da je sav čovjek stao u razdaljinu od drugog čovjeka.
Mi znamo da bliskost ne podliježe proceduri bankovne transakcije. Bliskost se zaslužuje, bliskost se širi. Oni koji nijesu u stanju da dozovu bliskost prema drugima i bliskost drugih prema sebi, biće sažvakani groznim čeljustima orvelijanske stvarnosti koja od čovjeka čini usamljenog pojedinca zarobljenog u ponudi sumnjivih mogućnosti.

Naučnici neprestano čavrljaju o tome da li je naša planeta sposobna da svojim resursima podnese osam milijardi ljudi. Dok se naučna javnost nadgornjava dokazujući dokazano i opovrgavajući opovrgnuto, u salama, javnim prevozima, ulicama i parkovima, našeg zapadnog svijeta, mi koji znamo, vidimo čovjeka nijemog čovjeku, vidimo čovjeka samog čovjeku, vidimo čovjeka bez čovjeka – vidimo „ekstrovertnog melanholika“ koji umije gotovo sve osim da se zapita: Gdje je most preko samoće?
Zato, svjesni i otvoreni ka beskraju ljudskosti, obznanjujemo da:

1. Skidamo maske pred životom!
2. Dišemo istim dahom, govorimo istim ćutanjem!
3. (Ne)bliskost je Jugoslavija!
4. Bliskost je istorija – zajednička istorija koja vezuje naše živote!
5. Bliskost je luka u kojoj „pijani brod“, slomljen težinom svakodnevice, pronalazi utjehu!
6. Bliskost je sveprisutnost u životu drugoga.
7. Moramo biti spremni na ranjivost koja nam dolazi s bliskošću!
8. Bliskost je kada znaš da neće biti problema ako zavrneš stranicu knjige koju voli!
9. Bliskost je čitanje „Gorskog vijenca“ u četiri ruke!
10. Bliskost je prelazak preko dobro čuvane granice – moje!

Ostaje nam da prihvatimo činjenicu kako bliskost nije puko pokazivanje pred svijetom, već osviješćenost da smo nemogući sami u svijetu. Čovjek nije samom sebi dovoljan, on nije mašina koja se bez potpore može zauvijek okretati!
Treba nam bliskost, da nam "život ne ode u priviđenja".

Podgorica – Bijelo Polje,
maj – jun 2021. godine

Potpisnici bliskosti:

Sofija Kirsanov
Luka Čelebić
Anastasija Vojinović
Nađa Lalović
Ajla Šabović
Petar Vlahović
Milica Šarčević
Maša Radenović
Samira Sijarić
Anđelika Ivanović
Vojin Nedović
Ena Begović

Nađa Lalović (III-f): U PROLJEĆE, 2040. GODINE

6.55 h

Obožavam što će divna gospođa Elodi, koja radi u poslastičarnici u mom ulazu, do kraja života razmišljati šta nosim sa sobom u platnenom bež cegeru. Svakog jutra ona diskretno zuri u njega, ubijeđena da je ne vidim jer nosim naočare za sunce. „Bonjour ma belle, želim ti uspješan dan!ˮ Tada definitvno postajem svjesna da sam izašla iz stana...

Da, pomalo sam luda. Živim u Parizu, u šestom arondismanu u kvartu Sen Žermen de Pre. Na šta trošim silne pare koje zarađujem kao zaposlena u televiziji „France24ˮ? Pa, kad smo već kod jutra, za sada ću navesti samo obavezni doručak, u sedam sati, u poznatom kafiću „Deux magotsˮ. Ni nakon petnaest godina življenja ovdje, neće mi dosaditi da se gostim za istim stolom gdje je nekad sjedio gospodin Sartr i madame De Bovoar, ili, recimo, Rembo, Malarme, Verlen. Može se reći da mi tako počinje dan.

7.25 h

Poznato je postalo konobaru, monsieur Mathiew, da mi tačno u 7.25 h vikne s drugog kraja kafića: „Madame, metro!ˮ U ovom momentu se već zahvaljujem što me podsjetio koliko je sati, dok žvaćem pretposljednji zalogaj božanstvene kifle s puterom. Nakon što sam par p**a propustila metro i zakasnila na posao, odlučio je da bude moj jutarnji asistent. Vjerujem da to radi više zbog sebe... Sigurno da nije neka melodija slušati psovke na stranom jeziku usljed jednog nervnog sloma, i to rano zorom. Makar gospođa Bovoar nije napuštala ovo mjesto u tom stilu...

Bilo kako bilo, mi, u kvartu Sen Žermen de Pre, funkcionišemo kao velika složna porodica.

7.30 h

Može se reći da ste snalažljivi ako osmislite strategiju kako ugrabiti slobodno mjesto u metrou. Ipak, tih desetak minuta do broja osamdeset uglavnom prestojim. Tada prelistavam bilježnicu u kojoj je jasno ispisana agenda i razni podsjetnici za priloge koje ću odraditi toga dana. Iako nijesam blistala na časovima latinskog u srednjoj školi, krilatica koja me često vodi u životu svakako je: „Riječi lete, zapisano ostaje.ˮ

A koji to posao radim u televiziji? Iskreno da vam kažem, titula koja mi je zapisana u ugovoru postoji samo na papiru... Radim sve! Negdje davno, dok sam još bila srednjoškolka, dok sam pokušavala da prepoznam sve svoje sposobnosti i shvatim šta zapravo želim, te odaberem posao iz snova, naišla sam na osobu koja je vjerovala u moje snove više od mene same... Tog momenta sve je počelo. Preskačemo cijelih dvadeset godina i dolazimo do sljedećeg...

Nakon dugog i neizvjesnog p**a u mojoj karijeri, 2039. odabrana sam za radnika godine u najvećoj i neprevaziđenoj medijskoj mašineriji Francuske, televiziji „France24ˮ. U svim sektorima tada postajem prepoznata kao neko ko može da dâ veliki doprinos, svugdje, za sve, u svemu. Tu dolazi do raznih problema... Mislim, problema u mojoj agendi! Dolazi do problema zbog kojih jedva čekam da dođem na posao i saznam kako je današnji dan odlučio da se sam isplanira. Zatvaram bilježnicu, jer shvatam da mi vjerovatno ni ovog nepredvidivog 25. marta neće ići sve kako sam isplanirala...

7.50 h

Tačno na vrijeme! Sijedam na klupu ispred zgrade broj osamdeset da se prezujem. Brzina pariskog života pomiješana sa ulicama koje su građene u različitim vjekovima i stilovima, ne dozvoljava nošenje štikli. Naravno, to me ne sprečava da budem dama i da cipelice nosim sa sobom u platnenom bež cegeru, a i mojih cijelih 1.62 metara visine valja podići još koji centimetar. Šteta je da se radnik godine stopi s masom ostalih koji su u patikama.

7.55 h

„Znao sam da si tu! Odlično!!! Pakuj se, reci šta treba da ti se donese iz kuće i krećemo! U Londonu se dešava neobičan spektakl u Hajd parku, moramo stići!ˮ, reče Gaspar i nestade.

Eto, ovako to funkcioniše kod nas! Pozvah Elodi da mi pripremi torbu za put. Jedino toj starici vjerujem u ovom gradu... Gasparova ekipa pokupi stvari, obavismo neke grube pripreme u televiziji i krenusmo na put.

9.20 h

Tako je ekipa zadužena za prenose sa terena na području Engleske krenula na put. Vozna linija Pariz – London traje tri sata i trideset minuta. Sasvim dovoljno za odmoriti se, pripremiti, i, prije svega, shvatiti zašto i gdje kog đavola idem.

„Izvini što je ispalo sve ovako na brzinu, ali znam da si ti u svakom momentu spremna za akciju! A i prva si mi pala na pamet jer se pominje da neka grupa sa Balkana pravi dosad neviđen spektakl u Hajd parku u Londonu. Plan je sljedećiˮ...

Tako smo Gaspar i ja popili drugu jutarnju kafu u bifeu voza.

13.00 h

Nijesmo osjetili putovanje, iako vjerujem da hoćemo u povratku, jer uveče krećemo nazad. Bezbroj je razloga da budem i više nego zadovoljna današnjim zadatkom. Sama pomisao na to da ću se sresti i razgovarati s nekim na maternjem jeziku, uzbuđivala me. Krenula sam sa sjajnom ekipom, i prilog ne može biti loš...

Ali taj, do bola odvratan engleski akcenat koji se mogao čuti na sve strane, kao da je u meni iz minute u minut ubijao svaku volju za životom...

Do Hajd parka ostao nam je još koji minut hoda. Svuda oko nas je gužva, jedan engleski haos. Sa specijalnim karticama koje smo dobili kao predstavnici medija, Gaspar, kamerman i ja odlazimo do garderobe, dok ostatak ekipe priprema kamere koje će snimati scenu.

Svi glumci obučeni su u kostime, osjeća se euforija i valja zabilježiti posljednje momente priprema. Moj pogled traži nekoga ko bi rekao par riječi za kameru, a već u sljedećem minutu zanijemila sam od šoka.

„Ćiro, samo ne zaboravi da izgovoriš pravilno zareze, sve ostalo nije bitno!ˮ, vikao je glavom i bradom moj drug iz srednje škole, Petar Vlahović, nekoj mršavoj plavokosoj djevojci koja će kroz koji minut izaći na scenu.

Na trenutak pomislih da je ovo neki dežavu star dvije decenije. Šokirana, ostala sam da stojim kraj šminkernice koji minut.

„Ne može biti da je ovo stvarno on!ˮ

Međutim, više nije bilo sumnje da on zaista stoji na pet metara od mene i da zavodi red iza pozornice u Hajd parku, kao nekad kad pripremasmo amaterske predstave u Gimnaziji. Išao je u mom pravcu, ali u svoj toj gužvi i euforiji, nije me primjećivao...

„Evo ja ću dati izjavu za medije, šta su zapeli ti novinari, zar ne vide u kakvom smo haosu?!ˮ Izvika se on, s prepoznatljivim beranskim akcentom, i krenu put Gaspara.

Voditeljka na sceni upravo izgovara da program kreće za nepunih deset minuta, na hiljade ljudi iz cijelog svijeta skupilo se da pogleda dosad neviđeni spektakl režisera Petra Vlahovića – Moderno čitanje Njegoševog „Gorskog vijencaˮ.

Danas je u Londonu, potpuno neočekivano, sunčan dan, publika cupka u gužvi ispred scene, glumci čekaju spremni.

13.20 h

„Dobar dan, ja ću dati izjavu za vašu televiziju, imamo dva minuta!ˮ, reče Petar čistim holdenkolfildskim akcentom.

„Dobar dan, Vlahoviću, ipak snovi koje smo sanjali zajedno, postadoše java.ˮ, uzvratih mu.

Gaspar upali kameru, u tom momentu milionski auditorijum prisustvuje sceni koja je zamalo premašila gledanost dugo iščekivane predstave. Gledaoci kraj malih ekrana uzimaju daljinski da samo malo smanje ton, usljed sljedećeg vriska: „ĆIROOOOO, PA JESI LI TO TI?!ˮ

Ostalo je sve istorija, koja bi zahtijevala još minium pola dana čitanja.

21.40 h

Pričam Gasparu u bifeu voza o svim uspomenama iz gimnazijskih dana. Koja suza zali topli, ujedno i prvi današnji obrok. Odlučismo da napravimo cijelu emisiju posvećnu novim nadama savremene umjetnosti, pratićemo njihovu turneju, a o detaljima ćemo ujutro u redakciji, odmornih glava.

1.57 h

Kvart Sen Žermen de Pre trenutno mirno spava. Oprezno zatvaram vrata zgrade, odlazim u krevet.

6.55 h

„Bonjooooour, ma belle!ˮ, povika Elodi. Postajasmo koji minut da joj prepričam dan proveden u Londonu. Zatim, sijedam za svoj sto u omiljenom „Deux magotsˮ, prelistavam novine, portale, presabiram misli i i dalje pokušavam da shvatim da li sam juče odsanjala sve što se dogodilo...

7.25 h

„Madame, metro!ˮ, čuh s drugog kraja kafića. „Merci, Mathiew!ˮ, odgovorih mu. Spakovah silne novine, kompjuter i sve ostalo što bijaše razbacano po stolu i požurih da ne zakasnim na posao. Šta li će se danas dogoditi u broju osamdeset...