Časovi njemačkog Crna Gora

Prevod teksta sa slike:

der Stich = ubod

Osnovna značenja:

• Probadanje u grudima: Imam jako probadanje u grudima.
• Ubod pčele: Ubod pčele baš boli.

Prenesena značenja:

• ostaviti nekoga na cjedilu: Ne ostavljaj me na cjedilu!
• biti lud, blesav: On nije normalan! Taj je stvarno lud!

Osim toga, može biti zabavno da sastavimo rečenicu koja će uključiivati slične riječi, npr:
Am Dienstag dünstet der Arzt nach seinem Dienst Gemüse und dazu backt er Fleisch auf dem dünnsten Backpapier.

Najlakše se zapamte riječi čija je logika kao u našem jeziku. Jedna od takvih je glagol ,,übernachten" - prenoćiti, odnosno imenica ,,die Übernachtung" - prenoćište. :)

Regnet es heute auch in eurer Stadt? ☔️
Pada li kiša danas i u vašem gradu? :)

Die Erde, die Sonne und der Mond sind die Himmelskörper, die uns am bekanntesten sind - Zemlja, Sunce i Mjesec su nama najpoznatija nebeska tijela.

U jezičkom smislu, lažni prijatelji predstavljaju parove riječi iz dva (srodna) jezika koji se isto ili slično izgovaraju, a za koje se ispostavi da imaju različito značenje.

Evo jednog iščezavajućeg germanizma - nekada se koristio da označi raspust, danas mlađe generacije ne koriste ovu riječ.

Die Ferien = ferije :)

(Stihovi su iz zbirke dječjih pjesama ,,Kad su mali radoznali", autora Stradimira Fatića)

Ovo je ulica u kojoj sam počeo da učim njemački, a evo i jedne priče oz tog, sada već davnog perioda. :)

SVE SVOJE ULICE SA SOBOM NOSIM
Živio sam u ulici Ignac Harer, iliti Ignaz-Harrer Straße.
Zapravo, živio sam na ovoj ulici.
Dva prozora moje sobe gledala su pravo na ulične svjetiljke koje ovaj balkansko-tursko-azijski geto miluju noću kada malo utihne: tišina je ovdje rijetka i dragocjena.
Umjesto ritmičnog otkucaja časovnika ili sopstvenih damara, čuo bih jurnjavu automobila, derekanje pijanih ljudi i sirene hitne pomoći. Da, u blizini je i klinika „Christian Doppler“ čiju je izgradnju inicirao gospodin Harer, ugledni pravnik i političar 20. vijeka, parlamentarac i gradonačelnik Salcburga.
Ali, nijesam dozvoljavao da budem obuzet osjećanjem da buka loše utiče na čovjeka; zato bih postajao suvozač hiljadama vozača, nevidljivi sagovornik pospanih kamiondžija, molio za polu-žive, osluškivao šta je pomućeni razum nepoznatog poručivao, makar bilo na sasvim nerazumljivom akcentu.
U podnožju zgrade nalazi se islamsko učilište. Sa prozora na drugom kraju stana mogo sam da vidim muškarce koji klanjaju. Žene su, razumije se, u podrumu, uključujući i petogodišnje djevojčice koje roditelji tu dovode iz najboljih namjera.
U potkrovlju zgrade je prostor za sušenje veša i pušenje kraj prozora. Bila je ponoć i želio sam da okačim svoju garderobu. Svjetlo je već bilo upaljeno: čovjek pedesetih godina stajao je i poluglasno čitao religijske zapise.
Zgrada nije pomalo čudna zbog svoje religijske naravi, koju, iako ne bih pripadao nekakvim masovnim pokretima, imam i sam: kada nakon raznoraznih pokreta na hasuri izgovaram glasno, vibrirajuće AUM
Tu su i uvrnute porodice sa vojskama djece, o čemu bi, bez zavirivanja u stan, i slučajni prolaznici, kakvih smo katkad imali u zgradi (polu-mrtvi ljudi koji dođu da prespavaju na međuspratovima), mogli da zaključe po mirisima kuvanog mesa sa povrćem i zvucima batinjanja.
Međutim, prava atrakcija bila je komšinica Elfride Alchajmer sa kojom sam, u odnosu na ostale iz komšiluka, proveo najviše vremena, pokušavajući da odgonetnem njene probleme izrečene kroz bezuba usta kada sam počinjao da učim austrijsko-njemački. Bila mi je od pomoći, jer su njena pitanja uvijek bila ista. Govorila bi i o lupanju vrata stanova mnogočlanih porodica, nepodnošljivoj graji djece i mladosti provedene u birou. Policija je bila njen čest posjetilac, jer bi ona, na samo njoj poznat način, uspijevala da sjebe bravu svog stana, uglavnom noću, kada bih se vraćao iz šetnje i kada bi mi svašta prošlo kroz glavu, a onda bih, približivši se vratima stana, odahnuo: ipak je opet gospođa Alchajmer.
Policija je bila čest posjetilac i moje balkanske porodice: Fitore, Artana, Aurele i mene. Uvijek bi nekoga tražili, a koga i zašto, mogli smo samo da slutimo, dok bi nerado, većinom tek probuđeni, pružali dokumenta na provjeru ljudima kojima je posao da provjere sve, makar to radili po nekoliko p**a, u istom stanu, sa istim, nedužnim studentima koji su se, igrom slucaja, našli u srcu getoa.
Duž cijele ulice nalaze se dućani: od onih koje bi dobar dio svijeta raspoznao (koji na kapitalističko-uniformisani način urušavaju autentičnosti gradova), do onih pred kojim bi se čovjek zapitao da li zaista takav koncept prodaje van snova postoji. Primjeri ovih drugih su svaštare u kojima se prodaje drugorazredna ili upotrebljavana roba: pjena za brijanje, mikijevi zabavnici, indijski suveniri i vjenčanice u kombinaciji. Razumije se, tako izmišljene prodavnice uglavnom su u funkciji maske za preprodaju ovoga ili onoga, uglavnom onoga.
Tu su i frizeraji, pekare, kebabdžinice, jeftini hoteli sa ponudom balkanskog pečenja, kladionice, igraonice, pržionice, noćni klubovi koji okupljaju harersku mladež, trafike, perionice i šta sve ne.
Prijećam se kako sam sa prozora rado gledao tv u stanu preko p**a, maštajući o tome šta je na programu i kako moguće osobe zavaljene na kauču preko p**a reaguju na emitovane signale.
Bilo je nečega lijepog u budnim studentskim noćima koje bi poremetile samo petominutne dremke nekog od članova porodice koji bi naredio drugim da ga bude za par minuta, makar balkansko-turskom muzikom.
Simpatičan je bio i događaj posljednjeg dana života u Ignaz-Harrer sa samozaključavajućom bravom, koju je morala da razbije možda ista ona jedinica policije koja je pomagala gospođi Alchajmer,
Možda se i namještaj sam od sebe polupao, pa moju Harer porodicu i dan danas juri opaki Čečenac, vlasnik stana, koji nam je par dana pred izlazak povratio kauciju, ali bi sada želio novac nazad, jer je njegova zabrađena žena otkrila možda samo njoj poznate kvarove.
Mislio sam da sam živio u Ignac Harer jer mi slijedi preseljenje u neku od obližnjih metropola: ona vodi do glavnog p**a za Minhen i Beč. Ali, sve ulice vode tamo. Zapravo, sve ulice vode svuda, sve je pitanje izbora dužine p**a.
Sada, kada više ne živim u njoj, u danima Harerskog rastrojstva, prisjećam se njenog izgleda, visećih uličnih svjetiljki, šarenila automobila i beskrajnog sivila koje se proteže tamo negdje ka nekoj drugoj zemlji, sreće dolaska u nju i izlaska iz nje i svih početaka i krajeva koje su mi se u njoj izdogađali.

96/100! ☀️

Zum neuen Jahr wünsche ich euch viel Wissen, Glück, Gesundheit und 365 wundervolle Tage.

Liebe Grüße aus Bremen ❤️

https://www.facebook.com/101403948664595/posts/427337759404544/