26/01/2013
Prošla su vremena kada je boks u Crnoj Gori bio jedan od najpopularnijih, ako ne i najpopularniji sport u jednom podužem periodu. Majstori ringa bili su idoli dječacima, mnogo mladih ljudi je tada treniralo boks, a publika je hrlila na mečeve Prve lige. Okupljalo se tada i po 7000 ljudi da posmatra na stadionu pod Goricom svoje ljubimce, puna je uvijek bila bašta bioskopa "Kultura", kasnije Sportskog centra. No, nije to samo bilo u tadašnjem Titogradu. Boks je bio na cijeni i u Nikšiću, Ivangradu, Baru, Cetinju..., praktično svim većim crnogorskim gradovima. Nijesu svi imali prvoligašku ekipu, osim čuvene generacije Budućnosti, a kasnije Nikšića i Radničkog, ali se za boks živjelo. I bilo je uspjeha, a kako i ne bi, kada su u to vrijeme boksovali majstori poput Miodraga Perunovića, Huseina Mahmutovića, Sretena Dondića, Veselina Žižića, braće Dobrašinović i mnogi drugi.
No, amaterski boks je postepeno, i to ne samo u Crnoj Gori, počeo da zalazi u krizu. Više je razloga za to, a jedni od najvažnijih su opšta besparica i kriza u kojoj je bilo sve manje para za taj sport, sve slabiji stručni rad, raspad bivše države, uvođenje novih pravila sa kacigama i bodovanjem, kao i mnogo drugih faktora. Majstore koji su odlazili nije imao više ko da zamijeni. Interesovanje je opalo, a drugi sportovi su dobijali na cijeni. Jednostavno, boks je počeo da zamire. Samo je mali broj takmičara vraćao nadu da plemenita vještina može da opstane. U domaćim okvirima još i ima takmičara koji nešto u ovom trenutku znače, ali na velikoj sceni ostalo je samo nekoliko pojedinaca poput Nikole Sjekloća i Milorada Gajovića koji su sa velikih takmičenja donosili medalje. Od mlađe generacije formirano je desetak odličnih boraca koji stasavaju, ali koji nemaju uslova da svoj talenat do kraja ispolje. Pokušalo se nekoliko p**a da sve starosne kategorije kroz takmičenje Crnogorske lige afirmišu bokserski sport i upriliče mečeve, što je za njih najvažnije, ali sve to nije moglo da se ustali. Najbolji bokseri na takvim takmičenjima nijesu imali rivala. Zato su oni svoju afirmaciju tražili u drugim klubovima, u Srbiji, ili pokušavali da svoje znanje ispolje na revijama. Mnogo je nade polagano u njih i na velikim takmičenjima, gdje su oni i postizali uspjehe. Ali, pojedinačni rezultati ipak ne mogu maskirati opšte loše stanje u crnogoskom bokserskom sportu. Euforija da se nešto više može uraditi, splasnula je poslije neuspjelog pokušaja kvalifikacija za Olimpijske igre crnogorskih boksera u okviru reprezentacije SCG. Prvenstvo Evrope, pa četiri neuspješna kvalifikaciona turnira, izazvala su novu podjelu, ispoljavanje nezadovoljstva, prepirke. Neslaganje dva Saveza, kao i zajedničkog BSSCG, odrazilo se i na Crnogorski bokserski savez. Čelni čovjek Ratko Butorović podnio je ostavku na tu funkciju, a uskoro je BSCG ostao i bez potpredsjednika i generalnog sekretara. Funkcije je preuzela petočlana Radna grupa, koja je u međuvremenu organizovala samo jedno takmičenje. U međuvremenu, iako je za to bilo vremena, nije se još našlo personalno rješenje za predsjednika, kao ni ostale funkcije u crnogorskom Savezu. Nije organizovana ni Skupština, tako da je u ovom trenutku stanje potpuno nedefinisano. Sve "miriše" na totalni raspad. Hoće li katastrofalna situacija i dalje potrajati, ostaje da se vidi. Na potezu su bokserski poslenici, ali i država. Jer, ako ona nešto ne učini, bokserski sport će se potpuno ugasiti.
PAVLE BUČAJ, BOKSERSKI TRENER
Ništa bez stručnog rada
- Obimna je tema stanje u crnogorskom boksu, koji nažalost nema dobre temelje.Imao je nekada, i kada su u pitanju klubovi, bokserski radnici, tamičari. Budućnost je bila okosnica i inspiracija svima, Nikšić je bio takođe centar. Berane je imalo sjajnih takmičara. Teško mi pada i da pomenem činjenicu da je Lovćen osnovan još 1908. godine, a u kakvom se stanju danas nalazi. Tome su doprinijeli i ljudi koji su godinama koristili šampione za svoje lične interese. Prepoznaće se oni sigurno. No, nijesu samo to razlozi što boks stagnira. Nemamo ni adekvatne dvorane (najmanje 30h15 metara) sa dva ringa, rukavicama, ogledalima... Sve je to primitivno, od uslova - do priučenih trenera. Kod nas je vladalo mišljenje da veliki šampion mora biti i dobar trener, što nije tačno. Uvijek je neko stajao iza velikih, velikih boksera, a danas toga nema - kaže Pavle Bučaj.
- Iz sadašnjeg stanja skoro da i nema izlaza. Radi nekoliko klubova, ali je sve to u "mrvicama", vrlo loše. Nema šta da se komentariše-savjetnici iz onog doba treba da govore o sjutrašnjici. I treneri se ponašaju u starom stilu, bez ikakvih noviteta. BSCG mora da održi Skupštinu, izabere Komiisiju koja bi obišla klubove i dala uputstva kako dalje. Ali, na Skupštini rijetko kada ima pravih razgovora, više se raspravlja ko će biti predsjednik, ko će ići za Beograd, niko ne razmišlja o onom šta treba raditi sjutra. Mnogi kažu da je razlog svega što nema para. Ja mislim da to nije tako. Poslije rata je bilo manje para, a naš boks je bio bolji. Bio sam i u Havani i vidio kako ljudi žive, a ipak u boksu imaju uspjeha, da ne pričam kakvog.
- Ja sam i protiv sistema takmičenja kakav mnogi zagovaraju, a to je ekipnog. Boks je individualni sport, a ne ekipni. Kada bi veći gradovi u Crnoj Gori samo za Dan Opštine organizovali tradicionalnu boksersku reviju, bilo bi to dovoljno takmičenja da se pokaže ko koliko vrijedi. Uvijek sam govorio da ekipni nastupi upropaštavaju boksere. Do ovog stanja su doveli apsolutno i lični odnosi bokserskih poslenika. Dok bude tako, nema perspektive u boksu. Jedini način je da se krene sa ljudima koji vole boks i koji to žele, ali da se uključe i oni koji znaju da rade u boksu. U tome je i pomoć profesora sa fakulteta neophodna. Mi imamo dobre mlađe juniore i pionire, ali sa njima treba da se radi i to stručno. Talenta u ovom sportu nema, potreban je samo rad. Mislim da bi, na kraju, bilo i takvih koji će da finansiraju boks-završava Bučaj.
RATKO VUČEKOVIĆ, TRENER BK "ATLETIK" IZ DANILOVGRADA
E, moj šampione...
Nekada izuzetan takmičar, danas trener BK "Atletik" iz Danilovgrada, Ratko - Bufi Vučeković, kroz slikovit primjer, opisuje stanje u crnogorskom boksu.
- Sjećam se kao da je juče bilo, kada sam poslije Svjetskog prvenstva u boksu 1978. prošetao tadašnjim titogradskim korzom. Sva djeca koju sam srijetao nosili su majice sa likom Miodraga Perunovića, tadašnjeg vicešampiona svijeta. Sjećam se, a i mnogi stariji ljubitelji boksa, kada se čekalo za kartu više u kinu "Kultura", Domu omladine, Sportskom centru "Morača", koji su uvijek bili dupke puni da bi se gledali majstori ringa, da ne nabrajam sva njihova imena. Tako je bilo i u Nikšiću, Beranama i još nekoliko gradova. Danas sam prošetao istom ulicom da pogledam hoću li naći nekog poznatog i poslovnog čovjeka, da uplati neku paru i pomogne bokserski sport. Kad, evo jedan od bivših šampiona. Okrenuo sam glavu na drugu stranu kao da ga ne poznajem. Htjedoh da skrenem na drugu stranu i izbjegnem ga, ali on uporan, ubrza korak i stiže me. - Zar me ne poznaješ, reče, tražeći mi jedan euro. Htjedoh da kažem, evo i ja tražim pare, ali se predomislih, preturih po džepovima i nađoh taj euro. Izljubi me moj nekadašnji kolega sa ringa-hvala ti brate moj, reče.
Osta mi urezan njegov nemoćan pogled i u trenu poželjeh da ga nikad nijesam ni poznavao. Ali, ne miče mi se iz glave i rekoh sebi - E, moj stari šampione, ja sam ti svjedok da si svoju mladost uložio u boks, da si skoro deceniju pun Sportski centar dizao na noge i bio pozdravljen salvama aplauza. To dobro pamte stariji ljubitelji boksa. Izvini što sam okrenuo glavu od tebe, jer znam da si iskorišćen, odbačen i zaboravljen. Od svakoga, bez sredstava za život i sportske penzije koju si zaslužio. Kao da te Bog ostavio da kroz tebe odslika sadašnje stanje u boksu. Nema ko da ti pomogne, svi znamo da treba, ali okrećemo glavu. Najednom ugledah i onog mog uticajnijeg poznanika. Nijesam mu htio tražiti...
VUČIĆ DOBRASINOVIĆ, TRENER RADNIČKOG IZ BERANA
Skupština što prije
Vučić Dobrašinović, nekada odličan takmičar, a sada trener Radničkog iz Berana, smatra da je boks pao na najniže grane.
- Sami znate kakav je nekada bio bokserski sport, jedan od najtrofejnijih dugo godina. Sada je pao na najniže grane i sve će biti ako dok država ne stane iza njega. Stanje u BSCG je katastrofalno. Nema ni predsejdnika, ni potpredsjednika, ni generalnog sekretara. Još od aprila stanje je status kvo. Postavljena je Radna grupa koja još ništa nije uradila po pitanju zbog čega je i formirana. Mislim da je BSS nije ni konstatovao, a i ovdje se praktično ništa nije promijenilo. Ljudi hoće da budu sve, da drže više funkcija, ali to ne može i mnogo p**a se to na kraju obije o glavu. Boks kod nas, ponadao sam se, počeo je bio ponovo da se budi u jednom momentu dok je predsjednik bioRadovan Miljanić. Formirali smo Ligu, izašlo je nekoliko mladih i dobrih pojedinaca, napravljen je bio kostur selekcije u koju se moglo ulagati. Međutim, sve se brzo raspršilo i ove godine održana su samo dva takmičenja, što je premalo.
- Krajnje je vrijeme da ljudi kojima je boks pri srcu, koji su u ovom sportu nešto postigli, kažu stop ovakvom radu i stanju. Neophodna je , uz to, pomoć države koja mora vidjeti interes u olimpijskom sportu. Uvijek su znali takmičari da nas obraduju na velikim sportskim manifestacijama, i teško mi pada kada vidim da na Olimpijadi nema naših boksera. Pored svega što se dešava i stanja u kojem se nalazimo, mislim da boks opet ima perspektivu. Konkretno, u Beranama nikada nije bilo teško naći talenata. Masovnosti ima i u Radničkom i u klubu "Baćo King". Planiramo da negdje krajem septembra organizujemo otvoreni Kup Crne Gore, gdje bi u pojedinim kategorijama pojačali konkurenciju sa takmičarima sa strane. Ima načina da se nešto pokrene, ali moraju se zasukati rukavi i konsultovati ljudi koji su u boksu postigli rezultate.
Dobrašinović smatra da u Crnoj Gori loše funkcioniše i strukovna bokserska organizacija, da trenutno brojne klubove vode pomoćni treneri koji nijesu ni stručni za dio posla koji obavljaju. Po njegovom mišljenju situacija je i u tom pogledu veoma loša. Prvi potez koji bi pokrenuo razrešavanje ovakvog stanja je što hitnije organizovanje Skupštine BSCG.
- Sto prije treba organizovati Skupštinu, kojoj bi prisustvovali predstavnici svih klubova. Inicijativa za to već je pokrenuta. Krajnji je momenat da se sve što je bilo stavi ad-akta i da iz ove katastrofe izađemo. Ovo kako je sada ne koristi nikome, ponajmanje boksu.
GOJKO RADUNOVIĆ, ČLAN RADNE GRUPE BSCG
U besparici se niko ne okreće na boks
Gojko Radunović, koordinator petočlane Radne grupe koja sada vrši sve funkcije Bokserskog saveza Crne Gore, ističe da crnogorski boks nikada nije bio u goroj situaciji.
- U opštoj besparici niko se više ne okreće na crnogorski
boks. Nemamo rukovodstvo, a kako stvari stoje teško ćemo ga i formirati. Ko god bi došao za predsjednika BSCG mora obezbijediti pare za nekakvo funkcionisanje, a od toga svako bježi. Pokušali smo da predložimo Ratku Butoroviću da se ponovo vrati na ovu funkciju, ali on to ne želi. Jedini način je da u septembru organizujemo Skupštinu, poslije koje bi bilo bar nešto jasnije. Naša je vizija da odmah zatim formiramo Republičku ligu, ekipno prvenstvo Crne Gore, jer i ovo boksera što ima ne može bez mečeva napredovati. Mogli bi i da učestvujemo na Kupu koji organizuje Srbija u vidu nekoliko revija, pa bi u okviru tog projekta mogli organizovati reviju "Dejan Marović". Ima još načina, ako mi ovdje budemo željeli da se dogovorimo i ako smo spremni na to. Ne znam koliko ćemo u svemu uspjeti, jer je malo klubova koji sada stvarno rade. U periodu od kada je obezglavljeno rukovodstvo sve snage angažovali smo na organizaciju jednog takmičenja koje je održano na Cetinju i čekamo da nakon Skupštine nešto opet pokrenemo. Stanje je loše, boks od 1945. godine nikada nije bio u goroj situaciji. Svi se žale kako država ne pomogne, ali mislim da kada su vidjeli stanje, kako se radi u bokserskom sportu, oni i nemaju krivicu. Jednostavno, niko ne želi da se uključi i nešto pomogne.
MIODRAG PERUNOVIĆ, NAJBOLjI CRNOGORSKI BOKSER SVIH VREMENA
Deplasirano je bilo šta reći
Najbolji crnogorski bokser svih vremena Miodrag Perunović nije želio da govori o aktuelnom trenutku crnogorskog boksa, posebno ne o načinima kako riješiti brojne probleme u ovom sportu.
- Mogu samo reći da su i sport i klubovi prepušteni sami sebi. Situacija je katastrofalna što se sistemskog rješenja sporta tiče. Dok se ne promijeni odnos ljudi iz Sekretarijata za sport, posebno opštinskog, sva priča je uzaludna. Ja pokušavam da u ovakvoj situaciji radim u okviru svog kluba i to je sve što bih mogao da kažem. Jer, deplasirano je bilo što govoriti u ovakvoj situaciji. Ja sam svoje rekao i kao takmičar i kao selektor i ne pada mi na pamet da se više iscrpljujem sa ljudima koji gledaju druge interese.
SAVO JOVIĆEVIĆ, BOKSERSKI VETERAN SA CETINjA
Ni slika ni prilika
- Davno li je bilo to kada je boks zaživio na ovim prostorima i bio cijenjen kao sport i prava plemenita vještina. Danas se postepeno gasi i ako se nastavi ovako praktično neće postojati. Radi se pogrešno, ne samo u Crnoj Gori već i u zajedničkoj državi. Najgore što su mnogi postali treneri sa jednim odlaskom na polaganje. U ovakvom stanju mislim da je mnogo klubova, a da bi bolje bilo da postoji više škola boksa. Treneri moraju obavezno na dodatno usavršavanje, a sistem takmičenja ne valja bez Lige - kaže Savo Jovićević.
- Posljednjih godina vrlo loše rade i Savezi. Dobro je počeo bio Miljanić dok je bio na čelu BSCG, ali sve se to brzo srušilo. U ovakvom stanju teško se može vidjeti nekakva perspektiva. Ja bih predložio da se što prije pokrene neka liga - sistem, da i to takmičara koji treniraju imaju mečeve i pruži im se šansa da se iskažu. Inače, sa ovakvim radom ne može se dalje. Sekretarijat za sprot se mora zauzeti da se formira novo rukovodstvo BSCG, a mislim da bi trebalo pozvati i stare bokserske radnike da pomognu, jer ovi mlađi nijesu pokazali volju da se nešto mijenja. Boks ovako neće napredovati, već će samo propadati. Danas ovo nije ni slika ni prilika nečeg što je boks dugo vremena bio. Što prije treba organizovati sastanak predstavnika svih gradova i dogovoriti se sa početkom mini-lige, koja bi prerasla u Drugu ligu.
DRAGAN ĐURIČKOVIĆ, SELEKTOR REPREZENTACIJE CRNE GORE
Novi početak ovog sporta
Selektor crnogorske reprezentacije i član Radne grupe Dragan Đuričković jedan je od onih koji su u posljednje vrijeme najviše angažovani u ovom sportu.
- Sa boksom u Crnoj Gori mora da se krene iz početka. Trenutno stanje je zaista teško, baza je osiromašena, pa da se sve sabere, ima negdje oko 30 takmičara. Mora se prvo poraditi na popularizaciji ovog sporta, a zatim ojačati klubove, od kojih sada neki funkcionišu samo na papiru. I treneri, koji u ovom trenutku održavaju taj boks, godinama nijesu bili na stručnim seminarima. Planiramo da u Crnoj Gori dovedemo ruskog trenera, da radi sa najtalentovanijim dječacima od kluba do kluba, ili u okviru kampa. To bi bila jedna od predstojećih aktivnosti za ozdravljenje boksa, a mi u Radnoj grupi konstantno radimo i dalje da angažujemo čovjeka koji bi se prihvatio funkcije predsjednika Saveza. Međutim, nailazimo samo na odbijanje - niko ne želi toga da se prihvati. U ovom teškom vremenu svi bježe od obaveza. Ne želimo da dođe neko ko bi "krpio" funkciju, a da praktično ne može pomoći bokserskom sportu.
- Boks je u ovom trenutku potpuno zapostavljen i niko ne želi da nas pogura sa mrtve tačke. Nema nikakvih donacija i funkcionisanje na ovaj način nema perspektive. Svi su kritičari, a u stvari niko ne želi da stvarno pomogne. Bokseri kada završe karijeru najčešće dignu ruke od svega ostalog i iz prikrajka kritikuju, a konkretno neće da ništa urade za neki boljitak. Ko želi dobronamjerno da nešto učini više za ovaj sport biće objeručke prihvaćen, kaže Đuričković i naglašava da je od posljednjih promjena ipak nešto krenulo na bolje.
- Promjene su donijele nešto bolje, ako ne što drugo, bar da postoji više pozitivne energije da se nešto učini. Organizovali smo državno prvenstvo na Cetinju, regulisali sva dugovanja kancelarije BSCG, a postoji obećanje od Montenegroerlajnsa za pomoć od nekih 5000 eura, sa kojim bi mogli početi takmičenje u Crnogorskoj ligi. Mislim da nije problem sazvati Skupštinu, ali ne znam koliko će pozitivnog pomaka to donijeti. Moramo se prije toga svi zainteresovati da nešto pokrenemo i uradimo zajednički, jer ako to ne učinimo u skorije vrijeme, ako ne pronađemo ljude za konkretnu pomoć, boks će se ugasiti i od ovog sporta će ostati samo nekoliko pojedinaca - entuzijasta.
LjUBISAV-BAĆO MILOVIĆ, SAVEZNI SELEKTOR MLADE REPREZENTACIJE
Nemoćni bez pomoći države
-Mnogo je objektivnih razloga za stagnaciju boksa i posljednji neuspjeh olimpijskih kandidata. Iako smo imali dobre takmičare, loš pripremni period i atmosfera u ekipi su doprinijeli da niko ne otputuje u Atinu. Slično je i kada su mlađe selekcije u pitanju uvijek fali para za pripreme koje se iz tog razloga i prekidaju. Situacija je katastrofalna kada je finansiranje u pitanju. Od Saveza ne dobijamo ništa i sve zavisi samo od pojedinaca koji žele pomoći. Kao da se namjerno pokušava "minirati" ovaj olimpijski sport, a favorizovati neki drugi koji su nekada, kako mi kažemo, služili samo za zagrijavanje. Ipak, i pored ovakvog stanja stvorili smo nekoliko odličnih takmičara, koji zaslužuju mnogo veću pažnju. No , oni nijesu stimulisani ni na koji način. Za opštu situaciju boksa jedan od razloga je i sve lošiji stručni rad, a svemu doprinosi i sadašnja situacija u Bokserskom savezu. Nemamo predsjednika, potpredsjednika, generalnog sekretara i ostalih radnih tijela. Nophodno je zbog toga sazvati što prije Skupštinu i početi nešto rješavati, ako je uopšte moguće dogovoriti se. Mnogi gledaju više svoju materijalnu korist iz svega, nego što vole boks i rade u njegovom interesu. Nemoćan sam kao savezni selektor mlađih kategorija da išta učinim, jer sve diktira finansiranje. Vidim rješenje samo ako se materijalni uslovi poboljšaju, ako se mlađim takmičarima daju bar nekakve stipendije.
Država nam mora pomoći u ovom trenutku-kaže Ljubisav-Baćo Milović.
