28/08/2026
Postoje radni dani za koje bismo voljeli da nikada ne završe. Upravo jedan takav zbio se danas u našoj školi. Nije započeo školskim zvonom, već salvama emocija koje će još dugo odzvanjati zbornicom.
Svaki kolektiv, pa tako i naš, čine ljudi bez kojih njegova priča ne bi bila ista. Ljude koji svojim radom, osmijehom, riječima i samom prisutnošću ostavljaju trag. Danas smo se upravo takvim ljudima zahvalili i ispratili ih u njihova nova životna poglavlja.
Naše drage kolegice Irena Dolčić, Lada Piljac Kosović i Željka Tolić zakoračile su prema itekako zasluženoj mirovini, a Mara Ivanko Pajić, nakon gotovo dvadeset godina s nama, krenula je prema novom profesionalnom poglavlju života.
I bilo je svega što jedan pravi oproštaj nosi. Bilo je smijeha koji nas je vraćao u zajednički provedene godine, suza koje su govorile ono što knedla u grlu riječima nije dopuštala, bilo je zagrljaja koji su trajali duže nego inače, cvijeća, poklona i novih uspomena.
Prisjećali smo se dana za koje smo vjerovali da nikad neće završiti, kao i godina koje su samo prohujale, izazova koje smo dijelili, od kojih smo strepili, a naposlijetku ih zakednički s lakoćom privodili kraju, malih pobjeda i svih onih sasvim običnih dana koji su postali dragocjene uspomene.
Ljudi ne odlaze onda kada odu iz zbornice. Znamo to dobro. Ostaju u pričama koje ćemo i dalje prepričavati, u mjestima za stolom koja će nas na njih podsjećati, u nekom budućem smijehu koji ćemo započinjati s: “A sjećaš li se kad je…?”
Drage naše Irena, Lada, Željka i Mara, hvala vam za svu strpljivost, predanost, pravednost, kolegijalnost i trag koji ste ostavile, kako u životima brojnih generacija naših učenika, tako i u svima nama!
Hvala vam što ste bile veliki dio naše priče!