30/12/2020
https://m.facebook.com/story.php?story_fbid=176316520893655&id=107917297733578
Vidiš li, čovječe? Vidiš li koliko si malen i beznačajan? Koliko su tvoje želje sitne naspram sile koja te luđački izbacuje iz čina? Koliko ste samo sitni i ti i tvoj krov. Pojest će te egocentrizam i samoživost jer se događa i tebi. Ne događa se tamo negdje. Događa se tu, ispred tvoga praga. Reci mi... Čime ćeš se pohvaliti ako ti se tlo izmakne pod nogama ? Ako ti padne težak kamen na srce, ne na auto. Hoćeš li i onda razmišljati ima li ogrebotine na novome bijesnom autu? Što ako u trenu nestane sve za što živiš? I ljudi i domovi i auta i skupocjene cipele i torbe. Onoga trenutka kada otvoriš srce, ili ono malo što je od njega ostalo, i shvatiš kako se nikada ne događa tamo negdje daleko, možda će i ovaj život dobiti smisao. Jedno smo. Uvijek smo bili jedno. I ratovi se vode ovdje, ne tamo. I glad je zavladala ovdje, ne tamo. I poplave se događaju ovdje. I potresi. I bolest. Dok ti srce ne osjeti tuđu bol i nemoć, nećeš nikada živjeti ispunjeno. Bogatstvo je skriveno u izmučenoj duši, vjeruj mi. Dokle god živiš samo kako bi grabio i uzimao s polja života i punio džepove, praznit ćeš dušu. Jer takav duh ne razumije, slijep je i gluh.
Događa se i tebi.
I skotrljala mi se niz obraze teška suza, mučna i bolna. Spustila mi se niz vrat pa sam ju obrisala i duboko udahnula. Pogledom sam tražila pukotinu na svojemu zidu – nema je. Nema pukotine, ali ja i dalje plačem. Zašto sam zaplakala?
Ne događa se meni.
Vjerovala sam da će nas i bolest zaobići. To bi bilo pošteno, barem za kraj godine. Ali nije. Pa promatram nemoćnu majku danima i promatram ove ruševine života.
Stavimo prst na čelo. Povrijedio si nekoga. Netko je nekada zaplakao zbog tebe. Boli li te sad? Kopaju li ove riječi cestu do onoga skamenjenog dijela duše? Kopa li put sudbina ovih ljudi koji su ostali bez doma? Ovih ljudi koji su zaronili u beznađe i uporno pokušavaju izroniti. Vidiš li?
Događa se i tebi.
Imaš velike planove u životu? Što oni uključuju? Prestiž? Dobro auto? Stan? Dobro radno mjesto? Kravatu oko vrata i kaput? Raskošna kolica i namoderniju kolijevku? Stani na trenutak i udahni. Zamisli... U nekoliko milisekunda sve nestane. Uruši se do temelja. Promotri odraz u ogledalu, barem danas. Nemoj biti ravnodušan. Danas se odluči za osjećaje. Za ono neopipljivo. Sjeti se onih koje si ostavio iza sebe i onih koje si ponizio. Sjeti se i onih koje voliš. Gdje su? Sjeti se ljudi, ne stvari. Čuješ li sirene? Ili jauk one žene koja ukopano stoji iza novinara? Jer ja ga čujem i osjećam ga u svakome mišiću, u grkljanu i na licu. I bolno je jer se događa ispred mojih očiju. Jer...
Događa se i tebi i meni. Događa se nama. Otvorimo oči i pružimo ruke.
Iskreno, Ivana Bašić - Koka (ovaj put, ali samo ovaj, punim imenom, prezimenom i nadimkom)
