HIDK - Hrvatska udruga istraživača dječje književnosti

Festival dječje književnosti - Ozvjezdani dani

Poštovani i dragi članovi i članice,

s radošću vas obavještavamo da su pred nama prvi Ozvjezdani dani! Od 25. do 27. svibnja 2026. godine zagrebački prostor Urania (Kvaternikov trg 3/3) ugostit će ovaj premijerni Festival dječje književnosti u organizaciji Saveza društava „Naša djeca“ Hrvatske.

Festival okuplja autore, ilustratore, prevoditelje, stručnjake i mladu publiku kako bi pokrenuo dijalog o tome koliko su književnost i umjetnost važne za odrastanje mladih. Među istaknutim stručnjacima bit će i naša članica, prof. dr. sc. Dubravka Zima, koja će sudjelovati na panelu „Suvremena dječja književnost u Hrvatskoj: nagrada kao poticaj i izazov“.

Obljetnica rođenja Ante Gardaša: slavonske ravnice kao podloga za pustolovine

„Kiša je prestala padati. Na grozdastim cvjetovima jorgovana još su se ljeskale zaostale kapi. U zraku se osjećao miris bagrema i jorgovana. […] Eto, te modre svibanjske večeri počinje naša priča.“

U mjesecu svibnju davne 1938. godine započinje priča o Anti Gardašu, poznatom hrvatskom piscu. Premda se javnosti najprije predstavio kao pjesnik (usp. Hranjec 2006, Živković Zebec, 2025), Gardaš je u književnokritičkoj literaturi najzapaženiji po svojim pustolovnim, (znanstveno)fantastičnim i kriminalističkim romanima koji su mu osigurali mjesto u kanonu hrvatske dječje književnosti. Takvu žanrovsku raznolikost u većini romana na zajednički nazivnik svode stalni protagonisti – dječak Miron, njegova sestra Melita i njihovi prijatelji – što je potaknulo Stjepana Hranjeca da taj specifičan dio Gardaševa opusa nazove „mironovskim romanima“ (2004: 333).

Međutim, uz žanrovsku klasifikaciju i podjelu prema likovima, autorov opus je zanimljivo promatrati i kroz prizmu prostornoga okvira radnje, a u tom je kontekstu njegove romane moguće podijeliti u dvije skupine: djela čija je radnja djelomično ili potpuno smještena u Slavoniju i okolicu – u koju se ubraja i cijeli spomenuti mironovski ciklus – te na ona djela čiji prostori uopće ne pripadaju slavonskom ambijentu. S obzirom na to da prva skupina broji ukupno deset romana (Ljubičasti planet, Bakreni Petar, Izum profesora Leopolda, Pigulica, Duh u močvari, Prikaza, Miron na tragu Svetoga Grala, Koliba u planini, Miron u škripcu i Krađa u galeriji ili Sve se urotilo protiv maloga Terzića), dok druga obuhvaća samo četiri naslova (Tajna zelene pećine, Filip, dječak bez imena, Tajna jednog videozapisa i Čovjek sa crvenim štapom), moguće je zaključiti da Gardaš upravo u slavonskom zavičaju i njegovoj široj okolici pronalazi najveću inspiraciju i da ga pretvara u najvažnije prostorno uporište svojega književnoga stvaralaštva (Živković Zebec 2014). U tom kontekstu, pripovjedni se prostor romana o Mironu konstruira kroz suodnos urbane i ruralne sredine.

Urbani prostori

Radnja većine Gardaševih romana koji se odvijaju u urbanom okruženju smještena je u Osijek. U znanstvenofantastičnim romanima Bakreni Petar i Izum profesora Leopolda autor gradu pridaje fikcionalni naziv Muresek, no unatoč promijeni imena, prostor i dalje zadržava prepoznatljiva topografska obilježja Osijeka. U djelu Bakreni Petar Mironova družina amaterskih arheologa ostaje u gradu i istražuje skrivene podzemne hodnike u starom dijelu Mureseka, dok u Izumu profesora Leopolda djeca slučajno aktiviraju vremenski stroj te iz Mureseka sadašnjice dospijevaju u 351. godinu, gdje sudjeluju u velikoj bitci za antički Osijek, odnosno tadašnju Mursu.

Sukladno konvencijama žanra, u kriminalističkim romanima opisi prostora su rijetki i funkcionalni. Tomu usprkos, Gardaš ne odstupa od „poetike zavičajnosti“ (Živković Zebec 2014: 158) pa u djelu Krađa u galeriji ili Sve se urotilo protiv maloga Terzića tekst obogaćuje podacima o likovnim djelima umjetnika koji su čvrsto povezani s Osijekom, a u romanu Miron u škripcu prepoznatljivim osječkim lokalitetima podaruje vlastitu estetsku vizuru, pretvarajući na taj način grad u svojevrsno umjetničko djelo:

„Gledajući odavde, Osijek uistinu izgleda lijepo, kao na razglednici. Most nad širokom rijekom i velebne građevine što se oslikavaju na njezinoj površini, sve to u jednom skladu i ljepoti svakako predstavlja sliku koju vrijedi i zapamtiti“

Osim Osijeka, Gardaš na isti način afirmira i Valpovo, odnosno valpovački park koji Miron i njegovi prijatelji posjećuju za vrijeme ljetnih praznika u fantastičnom romanu Prikaza:

„Valpovački park, što okružuje dvorac, jedan je od najstarijih i najljepših parkova u cijeloj Slavoniji. Glavna mu obilježja daju egzotično ukrasno grmlje i višestoljetna stabla, u čijim se razgranatim krošnjama gnijezde ptice i skakuću vjeverice.“

Dok je u uvodnom dijelu romana naglasak na ljepoti perivoja, opisi prostora dvorca su u službi građenja straha, neizvjesnosti i jeze, što je moguće povezati s konvencijama žanra gotičkoga romana.

Ruralni prostori

Za razliku od prethodno spomenutih romana u kojima gradovi funkcioniraju kao glavna poprišta neobičnih zbivanja, u ostalim djelima Gardaševa opusa o dječaku Mironu grad služi samo kao prostorni okvir iz kojega se likovi premještaju na različite žanrovski kodirane lokacije i kojemu se po završetku pustolovine vraćaju. Drugim riječima, odlazak iz grada preduvjet je za početak pustolovine pa Miron i Melita u djelu Pigulica i napuštaju kolotečinu Osijeka i odlaze posjetiti strica u Dubočac, gdje s neobičnom djevojčicom Zrinkom doživljavaju svoju prvu zajedničku avanturu. Slično tomu, neobična zbivanja i tajanstveni tragovi u romanu Miron na tragu Svetoga Grala djecu najprije odvode u Harkanovce i utvrdu Zeglak, a potom i na ostale slavonske lokalitete povezane s vitezovima templarima i ivanovcima.

Osim što je polazište za povijesna istraživanja, takvo premještanje iz urbanoga prostora na selo omogućuje naglašavanje kontrasta između gradske svakodnevice i divljine prirode, pri čemu autor s jedne strane preispituje temu zagađenja okoliša i čovjekova narušavanja prirodne ravnoteže, dok s druge idealizira ruralne krajolike svojega zavičaja. Primjerice, u kriminalističkom romanu Koliba u planini, Mironova družina posjećuje ruševine našičke srednjovjekovne tvrđave Bedemgrad, razotkrivajući usput ilegalne pokušaje skladištenja otrovnoga otpada u šumama na padinama Krndije. Kritički odnos prema destrukciji okoliša, ali ovoga p**a kroz motiv krivolova, problematizira se i u kriminalističkom romanu Duh u močvari. Radnja djela počinje u fiktivnom selu Treskavac, naselju nedaleko od Osijeka, gdje je Mironov otac kupio kuću za odmor. Iako ondje rado provode vrijeme, Miron i Melita za vrijeme zimskih praznika ipak odlaze posjetiti prijatelja u Kopačevo, a dolaskom u neposrednu blizinu obližnjega parka prirode susreću se sa zadivljujućim zimskim pejzažom:

„Prizor bijaše kao iz bajke – grane pretovarene snijegom, mačevi trske što strše iz stakla vode, iskrenje snježnih kristalića, bljeskanje svjetla što se odbija s površine vode.“

Ipak, zimsku idilu Kopačkoga rita ubrzo narušava surova stvarnost – divljač je zbog oštre zime i zaleđene močvare ostala bez hrane, a u rezervatu su uočeni i tragovi lovokradica. Miron i Melita se uključuju u akciju spašavanja i prihranjivanja životinja, ali i pokreću istragu oko krivolova.

Gardaševa sposobnost da gradove, sela, šume i močvare pretvori u mjesta na kojima se testiraju dječja hrabrost, prijateljstvo i ekološka odgovornost, daje njegovim romanima prepoznatljivu zavičajnu, ali i univerzalnu vrijednost. Najbolji način da autoru odamo počast povodom 88. obljetnice njegova rođenja jest da se i sami, barem na trenutak, vratimo u te prostore slobode – bilo ponovnim listanjem njegovih romana, bilo pogledom na slavonski krajolik očima djeteta spremnog za pustolovinu.

Priče koje često ostaju neizgovorene ili poziv na predstavljanje knjige Svetlane Kalezić-Radonjić

Poštovani članovi i članice, dragi prijatelji pisane riječi,

sve vas pozivamo na promociju knjige Jevanđelje po uterusu – Priče o ženskim tišinama autorice Svetlane Kalezić-Radonjić, članice naše Udruge, višestruko objavljivane književnice i dobitnice mnogobrojnih književnih nagrada.

Predstavljanje knjige održat će se u ponedjeljak, 18. svibnja 2026. godine, s početkom u 18 sati u Gradskoj knjižnici (Trg Ante Starčevića 6, Zagreb).
Zbirka Jevanđelje po uterusu donosi deset priča posvećenih propitivanju slojeva ženskoga identiteta, odnosno otvaranju tabu tema. Autorica progovara o rađanju, bolesti, gubitku, starosti, majčinstvu, depresiji i neplodnosti.
U razgovoru o umjetničkim tekstovima iz zbirke uz autoricu sudjeluju prof. dr. sc. Diana Zalar, prof. dr. sc. Andrijana Kos-Lajtman i doc. dr. sc. Goranka Šutalo.

Koristimo ovu priliku da od srca čestitamo Svetlani Kalezić-Radonjić na objavljivanju ovog iznimno vrijednog djela!

Dragi članovi i članice HIDK,

danas nazdravljamo za šesnaest godina čitanja, istraživanja, razgovora i promišljanja o dječjoj književnosti! 🥂

Rad naših članova i članica ostavio je važan trag u hrvatskoj znanosti i kulturi te otvorio nove poglede na dječju književnost, njezinu umjetničku vrijednost i važnost u odrastanju djece i mladih.

Hvala svima vama što već šesnaest godina svojim istraživanjima, susretima, konferencijama i ljubavlju prema knjizi gradite prostor u kojem dječja književnost zauzima mjesto koje zaslužuje. 🧡

Sretan 16. rođendan Hrvatskoj udruzi istraživača dječje književnosti — uz želju za još mnogo inspirativnih susreta, novih spoznaja i neispričanih priča! 🎂📚

U spomen na Sunčanu Škrinjarić - Bodljikava čarolija Kaktus bajki

Sunčana Škrinjarić (11. prosinca 1931. – 21. travnja 2004.) se u hrvatskoj dječjoj književnosti osobito istaknula Kaktus bajkama (1970.) – zbirkom koja se sastoji od uvodne priče (Traži se naslov) i šest većih cjelina (Ljetne maštarije, Zamršene bajke, Kaktus bajke za male ježeve, Priče vjetrovitih dana, Obične priče koje je trebalo samo zapisati i Upoznajte Maslačka i Mrvicu).

Kaktus bajke se u literaturi određuju kao moderne bajke (usp. Zima 2001, Armanda Šundov 2016), što podrazumijeva otklon od standardnih žanrovskih pravila i stvaranje novoga modela bajkovitosti (usp. Hranjec 2004). Taj je pomak najvidljiviji u redefiniranju likova te u modifikaciji ustaljenih uvodnih i završnih jezičnih obrazaca.

Tradicionalni bajkoviti likovi dobivaju nove i neočekivane uloge: kralj zanemaruje politiku i posvećuje se glazbi kupivši „klavir neobično lijepe i skladne izrade,“ a u bajci Zmaj od stakla strašna mitska neman postaje tek krhki predmet koji služi „samo za ukras i kao povod za maštanje.“ Čak je i čarobnjak posve demistificiran i prikazan kao djelatnik cirkusa. Uz transformaciju likova, autorica u svoju bajku uvodi i svakodnevne ljudske likove, a njihovim običnim zanimanjima pridaje auru uzvišenosti. Najbolji primjer takva prikaza je lik poštara. On nije obični službenik, nego simbolični vladar ljudskih sudbina. Poštar je „kralj“ kojega ljudi svaki dan „očekuju s nestrpljenjem, strepnjom i radošću,“ a autorica njegovu važnost naglašava duhovitom inverzijom simbola moći – njegovo „je žezlo velika torba“, dok „umjesto krune nosi staru, izlizanu kapu.“

Sunčana Škrinjarić u svojim tekstovima dokida ili preoblikuje stroge jezične formule koje povezujemo s usmenom bajkom, poigravajući se očekivanjima čitatelja na humorističan način.

“Bio jednom jedan kralj, tako počinju mnoge stare priče, pa i ova naša, iako je nova. Bio, dakle, jednom jedan kralj, mršav i dug, hirovit i obijestan. Mijenjao je krune i raspoloženja, dvorjanike i sluge, prostirke pod krevetom, boje baldahina pod kojim je spavao, zakone koje je sam izmišljao, prijedloge kojih se poslije odricao.”

Odmak od tradicionalne usmene bajke vidljiv je i u oblikovanju prostora. Bodljikavi svijet nastanjen antropomorfiziranim biljkama i životinjama jedna je od prepoznatljivih poetičkih odlika Sunčaninih bajki, što osobito dolazi do izražaja u ciklusu priča namijenjenih malim ježevima.

„Poznato je da su kaktus bajke prave poslastice za ježeve, iako još nitko nije dokučio u čemu je razlika između njih i običnih bajki. O tome učenjaci još raspravljaju, pa će u dogledno vrijeme biti objavljeni rezultati njihovih istraživanja.“

Specifičnost ovoga dijela zbirke počiva na čvrstoj povezanosti triju kronološki naslovljenih kaktus bajki (Prva kaktus bajka Druga kaktus bajka i Treća kaktus bajka), koje funkcioniraju kao zaokružena cjelina unutar širega konteksta zbirke. Glavna poveznica među njima je zajedljivi i čangrizavi Kaktus-car iz Kaktusovca čiji hiroviti karakter i taština pokreću radnju bajki. Lik Kaktus-cara jasan je pokazatelj modernizacije žanra: umjesto crno-bijeloga sukoba, prikazuje se njegova neprilagođenost. Kaktus-car, naime, nije suštinski zao niti utjelovljuje mračnu silu koju junak mora pobijediti: on je kronično zlovoljan, a u takvom poretku bodljikavost nadilazi puki fizički izgled te postaje jedini estetski i moralni kriterij.

“…poznato je i naučno dokazano da smo mi moćni Kaktusi bodljikaviji i od kojekakvih praščića i ježeva, bodljikaviji i od najbodljikavijeg Čička koji šeta svijetom nošen vjetrom i priča koještarije.”

Međutim, careva opsesija šiljatošću i želja da njome potpuno ovlada pretvara se u apsurdnu tiraniju. On pokušava ukrotiti samu prirodu kako bi mu služila kao dekoracija, no u tom pokušaju razotkriva vlastitu škrtost i uskogrudnost.

„Stotinu ježeva stajalo je umjesto drvoreda u glavnoj aleji. Ali plaća je bila slaba, je Kaktus-car bijaše i vrlo škrt, pa se jednoga dana ježevi pobuniše. Preko noći se jednostavno otkotrljaše na sve četiri strane svijeta u potragu za nekim boljim i unosnijim poslom od dosadne službe na Kaktus-dvoru.“

Careva nepristupačna vanjština u kontrastu je s njegovom ranjivošću i potrebom za pažnjom. Premda je „oštar poput sablje,“ Kaktus-car je „osjetljiviji od mimoze“ pa mu smeta hrkanje i tuđa mudrost, a laskanje pozitivno utječe na njegovo raspoloženje.

U takvoj napetosti između bodlji i mekoće, odnosno između grubosti i potrebe za uvažavanjem, krije se bezvremenska vrijednost Sunčanina rukopisa. Danas, dok se prisjećamo autoričina odlaska, ostaje nam njezino nasljeđe – sposobnost da u svakodnevici prepozna čudesno i hrabrost da bajku ispiše nekonvencionalno, s puno dovitljiva humora i mašte.

LITERATURA:

Armanda Šundov, L. 2016. Fantastično i čudesno: usporedba bajkovitih svjetova Lewisa Carrolla i Sunčane Škrinjarić. U: Marita Brcić-Kuljiš i Snježana Krpes (ur.) Dijete, igra, stvaralaštvo, Split: Filozofski fakultet, 25-42.

Hranjec, S. 2004. Hrvatski dječji klasici. Školska knjiga: Zagreb.

Zima, D. 2001. Moderna bajka u dječjoj književnosti. U: Ana Pintarić (ur.) Zlatni danci 3: Bajke od davnina pa do naših dana, Osijek: Filozofski fakultet, 165-176.