Logokor

Objavljena je znanstvena monografija Mucanje, autorice Ines Galić Jušić u izdanju Naklade Slap, online predstavljanje održava se u petak 14.5.2021.

U petak je virtualna promocija znanstvene monografije Mucanje autorice Ines Galić Jušić u izdanju Naklade Slap

U petak je virtualna promocija znanstvene monografije Mucanje autorice Ines Galić Jušić u izdanju Naklade Slap

Zašto je korisno praviti slova od gline ili ih crtati po zraku?
http://www.logokor.hr/zato-je-korisno-praviti-slova-od-gline-ili-ih-iscrtavati-po-zraku.html

Zašto prvašići okreću slova?
http://www.logokor.hr/zato-prvaii-okreu-slova.html

Među znanstvenicima koji su obilježili znanost o mucanju u 20. stoljeću Wenedell Johnson zaslužuje posebnu pažnju. Svojom dijagnozogeničkom teorijom mucanja utjecao je na cjelokupnu kliničku praksu više od šest desetljeća. Čak i kada su prevladale teorije koje daju posve drugačiju argumentaciju za uzroke mucanja, ostavština Wendella Johnsona nastavlja imati moćan odjek, a najbolje se može sažeti njegovom više p**a citiranom rečenicom „Mucanje ne nastaje u ustima djeteta već u uhu roditelja.“Više na

Blog Je li Wendell Johnson bio u pravu?Prikaz istraživanja Wendella Johnsona, svih zabluda i prijepora vezanih uz njegovu dijagnozogeničku teoriju mucanja i istraživanje uz osvrt na današnje teorije i postupke u terapijama dječjeg mucanjaViše

U današnjem svijetu postoje mnoge obmane i osporavanja o pojavama za koje postoje dokazi zasnovani na činjenicama. Tako postoje osporavatelji zagrijavanja Zemlje, osporavatelji cijepljenja kao bitne civilizacijske tekovine i sl. No,osporavanja postoje i u edukacijskoj i terapijskoj praksi. Jedno je takvo polje osporavanja i prijepora oko naravi ovladavanja vještinom čitanja. Više na

Blog Kako protratiti dragocjeno vrijeme da bi dijete ovladalo čitanjem ili što to radi famozni Brain gym ?U današnjem svijetu postoje mnoge obmane i osporavanja o pojavama za koje postoje dokazi zasnovani na činjenicama . Tako postoje osporavatelji zagrijavanja Zemlje, osporavatelji cijepljenja kao b...

Nakon godina doktorskog studija kruna svega je obrana doktorata, a onda i promocija. Spoznajama o mucanju i njegovom otklanjanju, uz mnoge znanstvenike i terapeute koji se njime bave, doprinijet će i moj rad.

Budući da se svakodnevno susrećem s djecom koja počinju govoriti netečno, a kako sam zadnjih deset godina intenzivno učila o mucanju i svemu što ono donosi i za roditelje i za tearpeute, počinjem ponovno pisati o njemu. Bit će to priručnik u kojem ću opisati što ono u svoj svojoj mnogolikosti jest, i kako nastaje kroz godine.
Mucanje na početku, kada se pojavi u djece od tri ili četiri godine i poremećaj tečnosti i komunikacije u koje se ta početna netečnost pretvara u osnovnoj školi i dalje, različito je. Zato su terapije mucanja kompleksne i traže posve individualiziran pristup. Uz svu sličnost simptoma mucanja, kombinacije stupnja jezičnog razvoja i izgovornih sposobnosti te crta osobnosti, u svakog su djeteta različite. Ako se tome pribroje i tipovi interakcija s roditeljima, izvire sva kompleksnost potencijalnoga razvoja mucanja. U odabir terapijskog pristupa stoga je potrebno uklopiti mnoštvo vrijabli. Terapije mucanja su izazov i za terapeuta i za roditelja i uglavnom su iznimno zahtjevne. Za otklanjanje ili ublažavanje netečnog govora potrebno je dobro razumjeti što mucanje jest i kako se ono razvilo, kod svakog djeteta ponaosob.

Gdje i što radimo

U jezično-govornoj i komunikacijskoj terapiji jedno je od najvažnijih pitanja, koju metodu odabrati u kojoj fazi terapije s malim djetetom.
Koliko koristiti izravnu ili dril metodu uvježbavanja ciljanih jezičnih oblika ili ciljanog izgovora pojedinoga glasa u riječi, a koliko to podsticati u okviru manje strukturiranog oblika terapije? Ili u terapiji vođenoj djetetovom inicijativom u igri (engl. Child –Centered Intervention- Indirect Language Stimulation).
Ovdje je prikaz tipova terapija u logopediji i rezultati mjerenja njihove efikasnosti prema nekim istraživanjima u zadnjem desetljeću.

Pristupi u terapiji jezika i govora

1. Vođenje djeteta usmjeravanjem kroz imitaciju (engl.The Clinician –Directed Approach)
a) Dril ili uvježbavanje ponavljanjem
b) Uvježbavanje uz nagradu u vidu igre i pravila

2. Usmjerenost na djetetovo vođenje kroz spontanu igru s njime i neizravno poticanje jezika i govora ( engl.Child –Centered Intervention- Indirect Language Stimulation)
a) Imitiranje djetetovog načina na koji je nešto izreklo u svrhu da dijete to ponovi i na taj
način neki iskaz obogati
b)Proširenje djetetovog iskaza nekom gramatički bitnom riječju npr. prijedlogom u: dijete kaže
peso kuća, a mi kažemo pas je u kući.
c) Proširenje čitavom tvrdnjom –komentarom na situaciju: pas je u kućici i sad će pojesti kost
d) Gradnja dulje rečenice i njena raščlamba na pojedine dijelove: Pas je pojeo kost, pa je išao spavati u kućicu.
Pojeo .
Išao spavati.
U kućici je.
e) Pretapanje rečenica, rekonstrukcija rečenica.
Pas je bio u kućici pa je izašao i pojeo kost. Opet se vratio u svoju kućicu. Voli spavati. Noć je.
3. Miješani pristup (engl.Hybrid Approach)
a)Vertikalno strukturiranje-rad uz slike ili predmete uz koje se postavljaju pitanja. Za djecu koja mucaju, i simptom je prisutan uvijek je ponuđen dvostruki izbor: je li pas spava ili je budan?
b)Strukturirana igra prema predlošku: igračke psa kućice kosti, djevojčice dječaka mace nakon što se pročita slična priča ili se imenuju liske na kojima su ti likovi.
c) Čitanje interaktivnih priča, čitanje uz zaustavljanje i komentiranje, čitanje uz
pogađanje daljnjeg tijeka radnje, čitanje uz komentare s figuricama koje imaju svojstva likova iz priče. Isto se radi i s djetetu poznatim ili novoodgledanim crtanim filmovima

Pojedinosti pristupa 1) i istraživanja o njegovoj efikasnosti u usporedbi s pristupima 2) i 3)
U vođenju djeteta i usmjeravanju kroz imitaciju cilj je da dijete ponavlja riječi i strukture koje su ispravne i gramatički korektne. Pristup odgovara težim jezičnim poremećajima( djeca s autističnim spektrom ili poremećajima komunikacije). Pristup ima svoju vrijednost, nekoj djeci i paše, vole ga jer im omogućava pasivnost i potpunu podređenost terapeutu. No veći broj djece ga ne voli i teško prihvaća.
Ima više tipova toga pristupa jedan je dril ( npr. tehnika ponovi za mnom ovu riječ ili rečenicu) , drugi dril uz igru ( npr.igre dobrog izgovora uz pomicanje figurica kao nagrada za ispravan izgovor,kao u „Čovječe ne ljuti se“ kompjutorske aplikacije kao Glaskalica ili Slogovnica su taj tip rada).
Istraživanja ovaj pristup 1)ne stavljaju na prvo mjesto. Prema mnogim dolje navedenim istraživanjima učinkovitija su druga dva.
Tako npr. američki istraživači dječjega jezika Cole, K. i Dale, P., još 1986. ne pokazuju da bi djeca bila išta bolja u usvajanju imitacijom od prirodnijih situacija igre“kao da“ ili igre lutkama iz pristupa broj 2) tj. u neizravnoj metodi. Nelson i suradnici 1996 idu i dalje pa kažu da je njihovo istraživanje pokazalo brže usvajanje gramatičkih ciljeva i povećanu generalizaciju tih ciljeva u svakodnevnom govoru nego pristup broj 1) koji se bazira na imitaciji.
Nelson, K. s Camaratom, S. 1994. pišu da djeca s jezičnim teškoćama uče sintaktička pravila u slaganju rečenica mnogo brže u uvjetima koji su prirodniji , znači kroz igru koju dijete inicira, a terapeut je dalje usmjerava kombinirajući svoje ciljeve i improvizirajući uz sadržaj u igri koju dijete nudi( npr. usvajanje pravilnih oblika posvojnih pridjeva njen, njegov, njeno , njihovi uz igru životinjama koje dolaze u kuću od svake od njih: za lava njegova kuća, za žirafu njena, za laviće njihova).
Delprato, D. 2001. u svojoj metaanalizi obiju metoda, dakle metode broj 1) ili vođenja djeteta usmjeravanjem kroz imitaciju i metode broj 2) ili usmjerenosti na djetetovo vođenje kroz spontanu igru s njime i neizravno poticanje jezika i govora, pokazuje prednost metode broj 2).
Howlin,P. Magiati,I., Charman, T. i MacLean (2009) nalaze da je pristup broj 1) ili vođenje djeteta usmjeravanjem kroz imitaciju bolje za neku djece, no ne i za drugu.
Ili, mnogo detaljnije, studije kao npr. studija Hughesa, i Carpentera, 1983., Mulaca i Tomlinson , 1997. Zwitman i Sondermana, 1979 ( vidi u Peterson 2004) upućuju na postojanje teškoća da djeca generaliziraju naučeno kroz pristup broj1) ili imitaciju govora terapeuta. Djeca nisu uspijevala prenijeti naučeno u neki svoj spontani, životni kontekst kod kuće ili u vrtiću i to ni onda kada su u uvjetima ponavljanja za terapeutom pokazala veliku uspješnost u formama koje su bile ciljane kao ispravan izgovor ili ispravni oblici riječi i njihov poredak u rečenicama.
Cirrin i Gillum u svom istraživanju iz 2008. izvještavaju u prikazu mnoštva članaka iz literature da imitacija-pristup 1) modeliranje, iz pristupa 2) ili modeliranje iz pristupa 3) sva tri jesu jednaki u izazivanju pravilnih glasova, formi riječi ili pravilnih rečenica, ali da je u prenošenju toga u svakodnevni jezik, što Gillum piše još u članku iz 2003.,uspješniji prirodniji pristup kroz igru iz metode 2) i 3). To bi značilo da iskustvo radosti i interesa koje se postiže u igri s djetetom,ima utjecaja na generalizaciju ili prenošenje naučenog u njegov svakodnevni govor. Neki autori kao što su Hubell, 1981. Noris i Hoffman ,1993. i Owens, 2009.,idu tako daleko da pišu u svojim radovima da odsustvo generalizacije naučenoga ,viđene u istraživanjima s metodom 1) ili vođenje djeteta usmjeravanjem kroz imitaciju, čini ovu metodu potpuno nekorisnom.
Učenje jezika prema ovim autorima, mora se moći postići na prirodan način, u onome što je za dijete prirodno to su lutke, likovi iz crtića ili priča, figure životinja, ginjoli, lutke za prste . Potrebno je sa svim tim likovima, figurama ili pričama i crtićima koje dijete voli i bira raditi interaktivno, posuđujući lutki svoj glas i pitajući dijete iz te uloge, dopuštajući djetetu vrijeme da se na to adaptira i da odgovori u svom tonu i ulozi koju bira.
Komentiranjem lika , situacije ili neke pojedinosti potrebno je dijete pozvati prema komunikaciji, dati mu ruku da zakorači u zonu svoga proksimalnoga razvoja, dakle bližeg jezično-govornoga razvoja, onoga što mu prirodno slijedi. Ne govoriti mu rječnikom, niti konstrukcijama koji su daleko izvan te zone .
Govoreći djetetu mnogo dalje od zone njegovoga proksimalnoga razvoja, mi dijete utišavamo, ono počinje govoriti nevoljko, odgovarati samo jednom ili nijednom riječju, biva malodušno jer misli da ne udovoljava zahtjevima takve komunikacije. Dijete koje muca pojačava simptom.
Ako dijete „vučemo“ u zonu daleku, od njegovoga trenutnoga, i njegovoga proksimalnoga jezično-govornoga razvoja, a ono i muca, uglavnom će na naša pitanja ili pozivanja na ponavljanje naših konstrukcija šutjeti ili govoriti samo jednu riječ, a i na njoj će mucati.
Ako izgovori rečenicu ona će biti kratka i prva će joj riječ biti netečna, a može se simptom prenijeti i na drugu.
Simptomi će biti rjeđe ponavljanje jednosložne riječi i ponavljanje sloga, a češće produljivanje dijela riječi, prvoga suglasnika ili vokala sssspava ili spaaaava. Može se pojaviti i povisivanje boje glasa i napetost u području vrata.
Produljivanje samoglasnika, povisivanje boje glasa ili napetost znaci su potpuno neprilagođenoga načina na koji dijete komunicira s odraslom osobom u svojoj svakodnevnoj okolini, najčešće roditeljima, bakom ili djedom, braćom ili sestrama. Znaci su i visokoga rizika za razvoj trajnoga mucanja.
Rhea Paul i Courtenay F. Norbury ( Language Disorders from Infancy through Adolescence (2012) kažu u svojoj opsežnoj knjizi o jezičnim poremećajima da ne odbacuju ni jednu metodu rada, već nastoje istaknuti da se sa svakim djetetom mora naći put koji je za njega najbolji. Potrebno je dakle naći pravi omjer postupaka koji u svakoj fazi dobro obuhvaća sve ciljeve jezično-govorne terapije. Ovi autori to slikovito kažu izrazom „throwing tihe baby out with tihe bath water“ ili u prijevodu:“ ne bacimo i bebu s vodom“. Što bio značilo upravo gore napisano, da sva tri pristupa imaju svoje opravdanje u pojedinoj fazi terapije.
Pristup 1) može imati svoju vrijednost ili na početku terapije kada treba dobiti neki pravilan izgovor ili formu, a nakon tih prvih susreta dalje treba nastaviti s više interaktivnim i djetetu usmjerenim pristupom s prihvaćanjem njegovoga izbora u igri lutkama i proširivanje svih tako dobivenih jezičnih oblika na razne kontekste i na različite riječi koje ciljanu riječ slijede ili ciljanu gramatičku strukturu okružuju.
Za neku je djecu u početcima terapije nemoguće ići na samo imitiranje ili na bilo kakve tehnike ponovi za mnom jer im to izaziva krajnju pasivnost i odbijanje.
U slučaju netečnoga govora situacija je još kompliciranija, budući da se tehnikom ponovi za mnom i bilo kakvim izravnim uputstvima tipa „ govori tečno,govori i udahni govori polako“ može pojačati djetetov nemir,emocija ljutnje ili straha što izgovor i tijek riječi u rečenici i otežava. Mucanje nastaje u slaganju riječi, pa i kad dijete izgovori samo jednu riječ, ono na umu ima rečenicu koju ne stiže izgovoriti iz ideje da nema dovoljno vremena za nju, ako je brza konverzacija s roditeljem ili terapeutom, ili da mu je to dosadno i teško, ako rečenicu ponavlja pa onda kaže jednu, jedinu riječ, a i na njoj muca.

Ines Galić- Jušić, prof.logoped

Neuroznanstvene intervencije za disleksiju (Bishop blog, veljača 2012)
http://deevybee.blogspot.co.uk/2012/02/neuroscientific-interventions-for.html

Dorothy Bishop, britanska znanstvenica koja se dugi niz godina bavi disleksijom i posebnim jezičnim teškoćama navodi crvene zastave upozorenja za neke sporne tretmane disleksije.Smatra da je prije svega potrebno saznati tko stoji iza tretmana i koje su mu reference. Ako se nekim tretmanom nudi rješenje za cijeli niz teškoća od disleksije, diskalkulije, poremećaja pažnje, komunikacijskih teškoća ili autizma, sasvim sigurno su to crvene zastave upozorenja da se radi o nečem neprovjerenom, a onda i spornom.
Članak je opsežan no veoma aktualan i za naše uvjete u kojima svakodnevno niču čudesni tretmani izvan mainstreama struke. Bishop ističe neke sporne momente:
Nema informacija o tome tko stoji iza tretmana i koje su mu akreditacije.Terapijsku intervenciju razvio je netko tko nema akademske refrence.
Postoji manjak objavljenih, i u akademskoj zajednici, potvrđenih radova u vezi tog tipa terapije.
Informacije o tretmanu dolaze samo iz knjige, i nisu dovoljno provjerene jer nema mogućnosti za kontrolu kvalitete kao što je to slučaj sa znanstvenim radovima.
Uvijek je najspornije pitanje: Kako to da novoproklamirana panacea intervencija, koja je toliko uspješna u rješavanju disleksije, nije prihvaćena i u stručnoj i znanstvenoj javnosti?
Ovo svakako vrijedi za sve samopromotivne New Age terapije poremećaja govora, čitanja, pisanja ili metematičkog razumijevanja. To su terapije koje bez ozbiljnog znanstvenog i stručnog pokrića daju lažne nade i prognoze.

BishopBlog: Neuroscientific interventions for dyslexia: red flags Ramblings on academic-related matters. For information on my research see http://psyweb.psy.ox.ac.uk/oscci/. Twin analysis blog: http://dbtemp.blogspot.com/ . ERP time-frequency analysis blog: bishoptechbits.blogspot.com/ . For tweets, follow .