05/07/2026
Neki dan ulazim u dugavski bus za Glavni kolodvor. Dosta je kasno, oko deset navečer, bio sam na nekom polusastanku i motam se u vlastitim mislima... U jednom trenutku na stanici kod utrinskog bazena u bus ulaze žena i klinac, očigledno nakon njegovog treninga. Mama kuca karte, oni sjedaju, a onda ga ispituje kako je bilo na plivanju, je li slušao trenera, koliko je bilo naporno i još puno stvari. Mališa uredno odgovara, kaže da je teško ali da obožava plivanje i da nema šanse da odustane. Smiju se, zezaju, jednom su se i zagrlili. Izlaze na trećoj stanici, mama uzima tešku torbu, a bus odlazi dalje...
Još nekiji dan dolazim na gitaristički koncert frendovom junioru, mladić je netom završio srednju muzičku, pa je ovo nešto kao kruna svega što je naučio. Prekrasan koncert, hrpa rodbine i prijatelja, kolega, ozbiljno ozbiljna glazba, red klasike, red jazza, miks svega živog uz izvrsnu interpretaciju. Dugi pljesak, vraćanje na bis, sretna i ponosna lica roditelja i sestre. Najiskreniji pljesak i olakšanje i najveća nagrada svih onih koji su uvijek bili tu i grizli, podržavali, gurali, nervirali se, navijali, veselili, mučili - ali na kraju i pobijedili...
Koliko vremena neki roditelji, sretni, zaljubljeni, posvađani, uvrijeđeni, rastavljeni, razvedeni, izgubljeni... koliko oni vremena provedu čekajući na svoju djecu tijekom treninga, proba, natjecanja, festivala i koječega, na svoje curice i dječake, na ono što im je najvrijednije u životu, blejući pritom satima i danima u neku vodu, parket, travu ili dosadnu dvoranu kako bi ti klinci postali bolji i ozbiljniji ljudi, koliko je tu muke, odricanja, ali na kraju i zagrljaja i suza radosnica jer se sve, svaka sekunda i svaki komadić ostavljenog srca na kraju – isplatio. Zbog tih malih ljudi koji će uz beskrajnu ljubav, eto, preko noći postati veliki. Hvala velikim roditeljima i dobrim klincima, neka vam je sve najljepše u životu, vi ste dokaz da se u ovom čudnom svijetu i dalje isplati boriti.
