Međubiskupijsko sjemenište u Zagrebu

📍Poticaj za maturante i one koji se pripremaju za popravne ispite…

Da je lako, svatko bi to mogao.
Ne treba biti lako, treba biti teško.
Teško nas diže, baca na koljena i tjera nas na ponovno ustajanje.
Lako mogu svi...
Lako ne čini razliku...
Lako je prelagano i čini nas neopravdano umišljenima i bahatima.
Teško - to nas čini poniznima, borbenima, čvrstima...
Teško - to nas čini ispravnim ljudima...
Teško - to nas čini vrijednima i predanima.
Teško - to nas odgaja.
Ne treba se bojati teškog p**a... Samo treba koračati i sa osmjehom gaziti prema zadanom cilju.
Na kraju krajeva... bez trnja nema ruža!

❗️❗️❗️N A J A V LJ U J E M O❗️❗️❗️

Zagrebački nadbiskup mons. Dražen Kutleša predvodit će u subotu 20. lipnja 2026. godine misno slavlje svećeničkog ređenja u Zagrebačkoj katedrali, s početkom u 10 sati.

Prijenos slavlja moći će se pratiti na YouTube kanalu i Facebooku stranici Zagrebačke nadbiskupije.

Preporučamo dvojicu budućih mladomisnika Zagrebačke nadbiskupije u vaše molitve!

U organizaciji rektora Međubiskupijskog sjemeništa u Zagrebu preč. Matije Pavlakovića, djelatnici i odgojitelji sjemeništa na kraju školske i sjemenišne godine sudjelovali su na jednodnevnom hodočašću i izletu u Krašić, mjesto sužanjstva i smrti blaženoga kardinala Alojzija Stepinca.

Ovaj zajednički susret bio je zamišljen kao znak zahvalnosti djelatnicima koji svojim predanim, često neprimjetnim radom svakodnevno sudjeluju u odgoju budućih svećenika.

Kako je istaknuto tijekom susreta, upravo su oni nerijetko „Šimuni Cirenci i Veronike“ sjemenišne zajednice – osobe koje svojom žrtvom, dobrotom i vjernošću nose velik dio tereta svakodnevnoga života sjemeništa.

Izlet je započeo u jutarnjim satima ponedjeljka 15. lipnja ove godine, a po dolasku u Krašić hodočasnike je u župnoj kući dočekala kratka okrjepa.

Potom su djelatnici sjemeništa zajedno s domaćim vjernicima sudjelovali na svetoj misi u župnoj crkvi Presvetoga Trojstva koju je predvodio rektor sjemeništa preč. Matija Pavlaković. U koncelebraciji je sudjelovao duhovnik šalatskih sjemeništaraca vlč. Matko Filipović, dok se misnom slavlju pridružio i vojni ordinarij Republike Hrvatske u miru mons. Juraj Jezerinac.

U uvodu misnoga slavlja preč. Pavlaković istaknuo je kako su djelatnici sjemeništa u Krašić došli kao „hodočasnici zahvalnosti“ želeći Bogu zahvaliti za proteklu školsku i sjemenišnu godinu.

Posebno je zahvalio svim djelatnicima za njihov svakodnevni trud, odgovornost i vjernost, naglasivši kako sjemenište nije samo zgrada nego dom koji nastaje ondje gdje ljudi rade srcem.

Okupljene je pozvao da pred Gospodina stave sve radosti, napore i izazove protekle godine te da po zagovoru blaženoga Alojzija Stepinca mole za novu snagu i ustrajnost u poslanju koje im je povjereno.

U svojoj homiliji, oslanjajući se na misna čitanja svagdana XI. tjedna kroz godinu (1 Kr 21, 1-16; Mt 5, 38-42), propovjednik je povezao starozavjetni izvještaj o Nabotu i evanđeoski poziv na ljubav prema neprijateljima sa životnim svjedočanstvom blaženoga Alojzija Stepinca.

Istaknuo je kako kršćanska veličina ne leži u moći i uspjehu ovoga svijeta, nego u vjernosti Bogu, poštenju i dobroti koja ne uzvraća zlom na zlo. Posebno se obratio djelatnicima sjemeništa naglasivši da njihova služba možda nije uvijek vidljiva, ali je nezamjenjiva za život i odgojno poslanje sjemeništa.

Svećenička zvanja, rekao je, ne rastu samo iz knjiga i predavanja, nego i iz ozračja doma, topline, žrtve i ljudske dobrote koju djelatnici svakodnevno stvaraju. Na primjeru Stepinčeve postojanosti u kušnjama pozvao je okupljene da ostanu vjerni dobru i onda kada njihov trud ostaje skriven ljudskim očima.

Nakon svete mise i zajedničke fotografije pastoralni pomoćnik župe Presvetoga Trojstva g. Juraj Burja održao je kratko izlaganje o povijesti krašićke župe i godinama Stepinčeva sužanjstva. Posebnu je pozornost posvetio vidljivim tragovima blaženikova života u Krašiću koji i danas svjedoče o njegovoj prisutnosti i svetosti. Nakon izlaganja okupljeni su se pomolili za što skoriju kanonizaciju blaženoga Alojzija Stepinca pred njegovim relikvijama.

Potom su djelatnici, u pratnji mons. Jurja Jezerinca, obišli Spomen-dom blaženoga Alojzija Stepinca razgledavajući prostorije u kojima je kardinal živio tijekom godina zatočeništva. U ozračju sabranosti i poštovanja upoznali su se s brojnim detaljima njegova svakodnevnog života, molitve i pastoralnog djelovanja unatoč ograničenjima koja su mu bila nametnuta.

Poseban dojam na hodočasnike ostavili su osobni predmeti, fotografije i dokumenti koji svjedoče o njegovoj dubokoj vjeri, ljubavi prema Crkvi i nepokolebljivoj odanosti istini.

Po završetku razgledavanja sudionici su u suvenirnici pribavili uspomene i nabožne predmete vezane uz blaženoga Alojzija Stepinca, a domaćin je svakoga djelatnika darovao prigodnom monografijom „Blaženi Alojzije Stepinac – uzorni hodočasnik nade u naručju rodnog kraja“ kao trajnim podsjetnikom na ovo hodočašće.

Zajednički izlet zaključen je ručkom u restoranu Lenalux, čiji je domaćin bio vlasnik Martin Švalj. Druženju su se pridružile i načelnica Općine Krašić gđa Maja Štajcer te direktorica Turističke zajednice Općine Krašić Ines Matoš, koje su gostima zaželjele dobrodošlicu i ugodan boravak u rodnom mjestu blaženoga Alojzija.

Budući da su mnogi djelatnici po prvi put posjetili Krašić, ovo je hodočašće za njih bilo ne samo prilika za odmor i zajedništvo, nego i duboko duhovno iskustvo susreta s mjestom koje čuva uspomenu na jednog od najvećih sinova hrvatskoga naroda i Crkve.

Sudionici su se kućama vratili obogaćeni novim spoznajama, osnaženi Stepinčevim svjedočanstvom vjere te ispunjeni zahvalnošću za zajedništvo koje ih povezuje u služenju Crkvi i odgoju budućih svećenika.

15. LIPANJ – sv. Vid, mučenik; spomendan

Danas Sveta Crkva slavi sv. Vida, mučenika s početka 4. stoljeća. Rašireno štovanje ovoga sveca najbolje je jamstvo za njegovo postojanje i svjedočenje za Krista. Budući da imamo premalo povijesnih podataka o svetom Vidu, podsjetimo na jednu legendu o njemu. Prema spisu nastalom oko 600. godine, sveti Vid rođen je u bogatoj, poganskoj obitelji na Siciliji. Njegov odgajatelj Modest i hraniteljica Krescencija uputili su ga u kršćansku vjeru i krstili. Vid je kao dječak sa sedam godina bio prokazan, i otac ga je htio prisiliti da se odrekne vjere. Otac je kasnije oslijepio i žrtvovao rimskom bogu Jupiteru vola za ozdravljenje, ali uzalud. Oca je izliječila Vidova molitva, ali je dječak u sedmoj godini ipak morao pobjeći u Lukaniju, zajedno sa svojim učiteljem Modestom i njegovom ženom, odgojiteljicom Krescencijom. Putem im je hranu na brodić donosio orao.

U Lukaniji je Vid čudesima liječio bolesnike, pa ga je car Dioklecijan zajedno sa skrbnicima pozvao u Rim da mu ozdravi sina od padavice. Vid mu je izliječio sina, ali nije htio žrtvovati poganskim bogovima pa je osuđen na smrt, zajedno sa svojim skrbnicima. Bačen je u kotao vrućeg ulja, iz kojeg je izašao nepovrijeđen; zatim su ga bacili u jamu gladnim lavovima, no on ih je blagoslovio pa su samo ležali do njegovih nogu. Nakon brojnih mučenja, anđeo ga je izveo iz tamnice i otpratio njega i skrbnike u Lukaniju, gdje su oko 303. godine preminuli od pretrpljenih muka.

Bez obzira na legendu, povjesničari smatraju da je Vid zaista postojao, jer je štovanje takve jačine moguće samo za stvarno postojeću osobu. Tomu u prilog ide i činjenica da su njegove relikvije prenošene iz jednoga grada u drugi i veoma štovane. Vid je bio zaštitnik mnogih mjesta. Čak na 150 mjesta tvrdili su da imaju njegove relikvije, a 1300 mjesta uzelo ga je za svoga zaštitnika. Ubrojen je i među 14 svetaca zaštitnika u nevolji, zazivaju ga u pomoć padavičari, histerici i opsjednuti.

14. LIPANJ – JEDANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (god. A)

Današnja nedjelja mogla bi se svesti na želju – živjeti u njegovu srcu. Ključno pitanje i izazov čitanja današnje nedjelje posvješćuje primarnu čovjekovu dilemu – ima li čovjek potrebu za drugim ili ne? Je li potreban njegova spasenja ili ne?

Čitanja sugeriraju pozitivan odgovor. No, Bog se pokazuje vrsnim pedagogom. Uz to što je svemoćan, ukazuje na činjenicu da je i vrlo milostiv; time što ne prisiljava na zahvalnost i slijepo prihvaćanje njegova autoriteta, već stavlja čovjeka pred odluku prihvaćanja njegova spasenja.

Božja se veličina i gospodstvo očituju u poniznoj ljubavi, potpuno usmjerenoj na ljudsko spasenje. To se pak spasenje može dogoditi jedino ako čovjek prihvati činjenicu da je njegovo dobro, odnosno spasenje, ovisno o Bogu i da mu je nemoguće spasiti se sam od sebe. Kad čovjek prihvati činjenicu ovisnosti o Bogu, bez velikih i teških promišljanja, stanje duše može mu se ogledati u riječima ovonedjeljnog psalma: „Kliči Gospodinu sva zemljo! Služite Gospodinu u veselju! Pred lice mu dođite s radosnim klicanjem!“ (Ps 100).

Prepusti se u Božje ruke i osjeti radost – to je znak prihvaćanja Boga koji čovjeku ovisniku o njemu daruje istinsku slobodu. Božja blizina mijenja iz temelja i čovjekovu cjelokupnu perspektivu. Dok je ohol čovjek sav usmjeren na ono što je sam, na ono što posjeduje, pa mu zato drugi navodno ne trebaju, čovjek otvoren Božjem spasenju nema potrebe traženja posjedovanja, već osjeća da on sam pripada Nekome.

Neka nas danas vodi ova misao: Kad ljubiš, nemoj reći Bog mi je u srcu, već reci Bog sam u srcu!

Neka vam je svima blagoslovljen dan Gospodnji!

13. LIPANJ – sv. Antun Padovanski, redovnik, prezbiter i crkveni naučitelj; spomendan

Danas je omiljeni svetac Katoličke Crkve i Crkve u Hrvata Antun Padovanski, potugalski franjevac, propovjednik i crkveni naučitelj. Poznat je kao Padovanac jer je u tom gradu najživlja uspomena na njegov apostolski rad i u njemu je našao svoje posljednje počivalište. Rođen je u Lisabonu 1195. u plemićkoj obitelji, i na krštenju je dobio ime Fernando. S 20 godina stupio je u red regularnih kanonika u samostan sv. Vinka kod Lisabona. Tu je proveo dvije godine, a potom došao u samostan sv. Križa u Coimbru gdje je proučavao Sveto pismo i crkvene oce, posebice svetog Augustina, što je za budućeg slavnog propovjednika bilo od najveće važnosti. Kasnije stupa uz dopuštenje u franjevački red, te uzima ime Antun. Tako se pripravio na službu propovjednika i naučitelja.

Za svećenika je zaređen vjerojatno 1219. godine. Već sljedeće godine putuje u Maroko kao misionar. Ipak, to nije bio njegov put, pa ga je Providnost bolešću i drugim nedaćama odvratila od misionarskoga i mučeničkog p**a kojim je kanio poći. Na povratku iz Maroka dospio je na Siciliju, a potom i na glasoviti franjevački ‘Kapitul na rogožinama’ održan 1221. godine. Čini se da sv. Franjo nije u Antunu otkrio nešto posebno, pa ga nitko na kapitulu nije ni za što zadužio.

Dvije godine potom Antun poučava teologiju u Francuskoj. Bio je i provincijal u svojoj emilijanskoj provinciji. U svojim djelima, osobito u zbirkama propovijedi, iskazao se kao vrsni poznavatelj Svetog pisma, a njegovi govori odlikuju se izvanrednom toplinom, mističnim zanosom i štovanjem Majke Božje. Pripisuju mu se mnoga čudesa i ukazanja. Dvadesetak dana prije smrti povukao se u samoću. Shrvan dugotrajnom bolešću, umro je u petak navečer, 13. lipnja 1231. godine u 36. godini. Jednom prilikom kada su otvorili lijes u kojem je ležalo njegovo tijelo, svi se zadiviše kada vidješe istrunulo tijelo, a jezik cijel i rumen, kakav je ostao sve do današnjega dana.

Svetim ga je 1232. proglasio papa Grgur IX., a crkvenim naučiteljem, 1946. godine, papa Pio XII. Zazivaju ga kod traženja izgubljenih stvari i bolesti.

13. LIPANJ - Bezgrešno Srce BDM; spomendan

Bezgrešno Srce Marijino je simbol Marijinih kreposti, vrlina, moralne čistoće, ljubavi prema Bogu i majčinske ljubavi prema čovjeku. Blagdan Bezgrešnog Srca Marijina slavi se dan nakon blagdana Presvetog Srca Isusova.

Srce Marijino spominje se u Svetom pismu na više mjesta, neposredno ili posredno, npr. kada je starac Šimun prorokovao kako će Marijino Srce probosti mač velike boli i da će mnogo patiti. Opisujući događaje povezane s Isusovim rođenjem evanđelist Luka bilježi duboko ljudsku i vjerničku reakciju njegove majke: Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu (Lk 2,19). Upravo to spominjanje Marijina srca u Lukinu evanđelju potaklo je kršćanske mistike srednjega vijeka da to unesu i u svoju pobožnost.

Pobožnost Bezgrešnom Srcu Marijinom intenzivno se razvila u XVII. stoljeću, ponajviše djelovanjem svetog Ivana Eudesa, koji je utemeljio nekoliko vjerskih društava, koja su promicala tu pobožnost. Prije njega pobožnost su širili i sveti Bernard, sveta Gertruda, sveti Thomas Beckett, sveti Bernardin Sienski i sveti Franjo Saleški.

Marijina ukazanja u Fatimi s Bezgrešnim Srcem, znatno su pridonijela širenju pobožnosti.

Papa Pio XII. posvetio je 1942. cijeli svijet Bezgrešnom Srcu Marijinom, a papa Ivan Pavao II. obnovio je 1984. tu posvetu. Blagdan Bezgrešnog Srca Marijinog službeno je ustanovljen 1855. za cijelu Crkvu, a papa Ivan Pavao II. uzdigao ga je 1996. na obvezatni spomendan.

Euharistijsko slavlje predvodio negdašnji učenik NKG-a mons. Marko Kovač, pomoćni biskup zagrebački

Na svetkovinu Presvetog Srca Isusova u petak, 12. lipnja ove godine, pomoćni biskup zagrebački mons. Marko Kovač predvodio je s početkom u 11 sati u sjemenišnoj crkvi Srca Isusova na zagrebačkoj Šalati zahvalno euharistijsko slavlje – „Te Deum“ za učenike, profesore i djelatnike Nadbiskupske klasične gimnazije s pravom javnosti u Zagrebu.

Prije početka slavlja riječ dobrodošlice biskupu Kovaču uputio je rektor Međubiskupijskog sjemeništa i duhovnik gimnazijalaca preč. Matija Pavlaković istaknuvši kako ovogodišnja misa zahvalnica za kraj školske i vjeronaučne godine ima posebno značenje jer se slavi na samu svetkovinu Presvetog Srca Isusova, zaštitnika sjemenišne crkve. Ujedno je izrazio radost što misno slavlje predvodi najmlađi hrvatski biskup, nekadašnji učenik ove gimnazije, koji se po prvi p**a kao biskup vraća svojoj školi kako bi predvodio svetu misu zahvalnicu njezinim učenicima. Rektor je također čestitao biskupu Kovaču na 20. obljetnici svećeničkog ređenja, zahvalivši mu za vjerno služenje Crkvi.

Zahvalivši na riječima pozdrava i dobrodošlice biskup Kovač je, pozdravljajući sudionike slavlja, kazao kako s osobitim osjećajima predvodi misu zahvalnicu u školi čiji je nekoć bio učenik. Naglasio je kako gimnazijski dani zauzimaju posebno mjesto u njegovu životu te je izrazio zahvalnost svima koji su sudjelovali u njegovom ljudskom, intelektualnom i duhovnom oblikovanju. Pozvavši učenike na ispit savjesti naglasio je kako „želimo Bogu povjeriti ne samo što je bilo uspješno nego i ono što je bilo teško jer se s Bogom lakše nose i neuspjesi“.

U svojoj homiliji, vežući se uz misna čitanja svetkovine Presvetog Srca Isusova, biskup je, između ostaloga, napomenuo kako Bog svoje najveće darove ne objavljuje prvenstveno onima koji se oslanjaju na vlastitu mudrost, znanje i sposobnosti, nego malenima, poniznima i onima koji mu pristupaju otvorena srca. Istaknuo je da čovjeka od Boga često ne udaljava neznanje, nego uvjerenost da sve zna i da mu Bog nije potreban.

Kao primjer takve poniznosti i otvorenosti naveo je lik satnika Longina koji je, promatrajući Kristovu muku i smrt na križu, prepoznao u njemu Sina Božjega. Dok su mnogi učenjaci i pismoznanci tražili razloge za osudu, Longin je pronašao vjeru i dopustio da mu susret s Raspetim promijeni život. Biskup je također naglasio kako je pobožnost Presvetom Srcu Isusovu poziv svakom vjerniku da u životnim kušnjama, nepravdama i poteškoćama ne izgubi pouzdanje u Boga, nego da u Kristu prepozna izvor ljubavi, milosrđa i oproštenja. Pozvao je okupljene da, po uzoru na Isusa, budu ljudi istine, poniznosti i otvorenoga srca, svjesni da se prava veličina ne očituje u moći i znanju, nego u sposobnosti da se prihvati i živi Božja ljubav.

Ljepoti misnog slavlja pridonijeli su sjemeništarci svojim ministriranjem i posluživanjem oko oltara te Mješoviti zbor Nadbiskupske klasične gimnazije svojom pjesmom pod ravnanjem profesorice Ankice Juričić.

Prije popričesne molitve sudionici slavlja izrekli su zahvalnost Bogu pjevanjem himna „Tebe Boga hvalimo“. Završavajući misno slavlje biskup Kovač poželio je učenicima da tijekom ljetnog odmora obnove snagu za nove izazove te da u svemu nastoje prepoznati i slijediti Božji poziv, a u ime čitave gimnazijske zajednice učenici Ana Lukač i David Fitz zahvalili su biskupu na dolasku i uručili mu prigodni poklon škole u znak povezanosti s Alma Mater te kao uspomenu na školske dane provedene na Šalati.

Tijekom misnog slavlja učenici i profesori pristupali su sakramentu pomirenja kojeg je podjeljivao vlč. Matko Filipović, duhovnik šalatskih sjemeništaraca i gimnazijalaca.

Nakon zahvalnog euharistijskog slavlja učenici su krenuli na zaslužene ljetne praznike za koje želimo da ne budu vrijeme praznine – praznici, već i dalje vrijeme osobnog obogaćenja i blagoslova.

12. LIPANJ - PRESVETO SRCE ISUSOVO; svetkovina

Svetkovina Presvetog Srca Isusova slavi se u petak nakon blagdana Tijelova i stoga je lipanj mjesec posvećen Presvetom Srcu Isusovom.

Kad spomenemo riječ srce pomišljamo na puno toga. Iz te imenice kujemo srčanost; preporučamo srdačnost; naziremo srce koje za druge kuca; usvajamo gledanje života čistim srcem; preporučamo posjedovanje širokoga srca. Što tek mnogima znači voljeti svim srcem; ili toliko toga uzimati k srcu. Biblija uči kako srcem treba razmišljati.

Isus ima sućutno srce. Prisjetimo se posebice gubavaca i mnogih nesretnih. On je ushićen pred vjerom carinika; on oprašta svaku stranputicu grješnicima; s ljubavlju i srcem pristupa slabima; konačno s puno srca predaje život za nas.

Svjesni smo da u životu postoji umor od prijeđenog p**a, od razočaranja, od nepravde, od osoba i laži, od nepovjerenja, od budućnosti… Isus nas kao dobri Pastir zove: „Dođite k meni svi vi, umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti!“. Bog preuzima teret naših grijeha; On nas bezuvjetno voli, čak bez naših zasluga.

I na kraju treba reći kako je Srce Isusovo, ljubavi puno, simbol trostruke ljubavi:

«Stoga se punim pravom smatra Srce Utjelovljene Riječi kao osobiti simbol one trostruke ljubavi kojom Božanski Otkupitelj neprestano ljubi svoga vječnog Oca i sve ljude. Ono je naime simbol one Božanske ljubavi koju uživa zajedno s Ocem i Duhom Svetim. Ali ta se ljubav u njemu, u Riječi koja je postala Tijelo očituje nama po njegovu raspadljivom i slabom ljudskom tijelu jer "u njemu stanuje sva punina Božanstva" (Kol 2, 9). Osim toga Srce Isusovo je simbol one najvatrenije ljubavi što je ulivena u njegovu dušu i obogaćuje Kristovu čovječju volju… Napokon je Srce Isusovo, i to još na prirodniji i neposredniji način, simbol njegova osjetnog čuvstva budući da je tijelo Isusa Krista, oblikovano u krilu Djevice Marije čudesnim djelovanjem Duha Svetoga, obdareno najsavršenijom moću, da osjeća i da prima dojmove, dakako još više nego sva druga ljudska tjelesa.»

(HAURIETIS AQUAS, Enciklika Pape Pija XII. o štovanju Presvetog Srca Isusova, 15. svibnja 1956, br. 27)

11. LIPANJ – sv. Barnaba, apostol; spomendan

Danas je spomendan sv. Barnabe, apostola i mučenika iz I. stoljeća. Pravim imenom Josip, levit, učeni je helenist s Cipra. Prihvatio je kršćanstvo nakon Kristove smrti i pripadao sedamdesetorici prvih Kristovih učenika. Jedan je od najutjecajnijih i najuglednijih članova prve Crkve u Jeruzalemu. Na više mjesta Djela apostolska spominju ovog apostola kojega je resila misionarska ljubav, darežljivost i osjećaj za druge. Kad je prodao njivu u Jeruzalemu, sav je novac donio Petru za potrebe prve kršćanske zajednice.

Barnaba je znao prihvatiti Savla koji se obratio i postao Pavao. Kad je došao u Jeruzalem, nitko se nije htio družiti s Pavlom, osim mladog Barnabe koji ga je saslušao, povjerovao mu i priveo ga apostolima da ga i oni saslušaju. Znao ga je predstaviti i probuditi povjerenje u ono što je Pavao svjedočio. Barnaba je s Pavlom išao na misijska putovanja. Zajedno su proputovali Cipar, Salaminu, Paf, Perg u Pamfiliji te Ikonij. Kad je Pavao otišao u Malu Aziju, Barnaba se sa svojim nećakom Markom vratio na Cipar. Sudjelovao je i na prvom crkvenom saboru, opisanom u Djelima apostolskim, koji se dogodio u Jeruzalemu 50. godine.

O svršetku Barnabina života ne znamo ništa pouzdano, jer Djela apostolska o tome ne govore. Legende su se raširile, a prema jednoj, koja bi mogla biti i povijesno utemeljena, čini se da je Barnaba propovijedao na Cipru i da su ga tamo zatekli neki Židovi. Njima je bilo zazorno da je taj čovjek tolike obratio na kršćanstvo pa su ga kamenovali i spalili. Crkva u bogoslužju na njegov blagdan primjenjuje na njega ove Isusove riječi: ’Ja sam vas izabrao i odredio vas da idete i rodite rod i da vaš rod ostane’ (Iv 15,16)« (J. Maisch). Barnaba je, doista, bio Isusov izabranik, koji je mnogo hodao i obilat rod rodio i njegov rod je trajan. Zaštitnik je Cipra i zazivaju ga kod oluja s tučom.