Novi svijet edukacije

Prioriteti se mijenjaju!
Često razmišljam o svojim polaznicima, potrebama i temama koje biram za svakoga posebno. Svaka godina donosi nam neke izmjene i prioritete.
Jezici su jedan od najmoćnijih, a često zanemarenih načina za razvoj emocionalne inteligencije. Ne samo da uče kako komunicirati, nego kako razumjeti sebe i druge, a pažljivim izborom tema, razradom, diskusijom, dolazimo do rezultata. Autentičnost i samosvijest su nam itekako važni.

Metoda izbora tema temelji se na biranju sadržaja koji istovremeno razvijaju jezične vještine i emocionalnu inteligenciju, potičući da kroz jezik istražujemo sebe, razumijemo druge i gradimo komunikacijsku sigurnost.

Emocionalna inteligencija djeluje slično kod djece, mladih i odraslih, ali se njezina uloga mijenja kako osoba raste.
Kod djece ona predstavlja temelj – prvi put uče imenovati emocije, razumjeti ih i regulirati, pa svaka situacija postaje prilika za stvaranje unutarnjih “emocionalnih putova”.
Kod mladih emocionalna inteligencija postaje alat za izgradnju identiteta: osjećaji su snažniji, pritisci veći, a potreba za pripadanjem i samostalnošću intenzivna. Upravo zato EI pomaže mladima da postave granice, nose se s neizvjesnošću i razviju samopouzdanje koje ne ovisi o tuđem mišljenju.
Kod odraslih emocionalna inteligencija prerasta u odgovornost – upravljanje odnosima, stresom, radnim obavezama i vlastitim obrascima postaje svakodnevni zadatak. Odrasla osoba koristi EI kako bi vodila, surađivala, rješavala sukobe i donosila odluke koje utječu na druge.
Razlika je samo u razini igre – djeca uče osnove, mladi primjenu, a odrasli integraciju i odgovornost. Emocionalna inteligencija tako ostaje vještina koja se razvija cijeli život i koja u svakoj fazi donosi novu vrstu snage i jasnoće.
Zato danas predstavlja jednu od najvažnijih prednosti, uz naravno, jezične i komunikacijske vještine koje su sastavni dio svakog programa.

Muke po maturi....muke po književnosti
Postoji jedna neugodno istina o maturi iz hrvatskog: većina učenika ne čita djela i ne trudi se razumijeti važnost književnosti za život. Kemija između književnog djela i pojedinca pred maturom rijetko se dogodi. I onda, negdje u travnju, shvate da je matura stvarna, da se neće sama riješiti i da “imam još vremena” više ne vrijedi. Ovaj tekst nije pedagoški ni motivacijski nego realan plan preživljavanja temeljen na dugogodišnjem iskustvu.

Ako krećeš od nule, treba ti 4–6 tjedana za trojku i 6–8 tjedana za vrlo dobru ili odličnu ocjenu, uz 1,5–2 sata dnevno stvarnog rada. Ne “učiš” dok skrolaš TikTok, nego fokusirano. Za prolaz ti treba baza: desetak ključnih djela (sažetak, analiza, nekoliko citata), rodovi i vrste, osnovni pravopis, funkcionalni stilovi i jasna struktura eseja. No prolaz ne bi trebao biti cilj....zar ne? Cilj bi nam trebao biti i nešto više....

Najvažnije je da ne glumiš da si čitao. Koristi kratke sažetke, ne troši vrijeme na kilometarske analize, uči citate koji se mogu reciklirati u više eseja i drži se velikih tema poput identiteta, morala, društva i pojedinca, obitelji, slobode, odgovornosti, rata i tradicije. Gledaj kazališne izvedbe i kratke video analize - brže ulazi u glavu i manje boli. Ako znaš teme, možeš povezivati djela i bez čitanja. Ne bih sad naglašavala važnost književnosti za razvoj mlade osobe jer je često - netema. Šteta.

Najveća greška maturanata je pokušaj da “pročitaju sve” u zadnji čas. To vodi samo u paniku. Prava strategija je učiti ono što se najčešće pojavljuje, što se najlakše pamti i što nosi najviše bodova. A pitanja su uvijek ista: odnos likova, tema i poruka, simbolika, kontekst, motivi, rod i vrsta, stilska sredstva, usporedba dvaju tekstova. Ako to znaš, već si na pola p**a. Ako te kojim slučajem ponese i zainteresira- bingo!

A trikovi? Jednostavni. Ne izmišljaj radnju, jer Hamlet ne bježi iz logora i Antigona ne šalje mail. I najvažnije: odgovori na sva potpitanja, jer tu maturanti najviše griješe.
Ako radiš pametno, povezuješ i razmišljaš, možeš nadoknaditi u nekoliko tjedana dobro isplaniranog rada. Kad tad u životu književnost će ti zakucati na vrata.....od toga se ne može pobjeći.

Sve ima svoje ZAŠTO
Vrijeme otvara teme, a u svom radu ne preskačem ono što se otvori putem već smatram da treba ukazati, otvoriti temu, pokušati utjecati na promjenu.
Očekujem i potporu i negodovanje.
To je rizik posla i teme.
Opća kultura, književnost, jezici, umjetnost i smisleno učenje nisu „dodatak“. To je trening života. Kroz književnost i umjetnost učiš kako ljudi razmišljaju, kako govore, kako se nose s pritiskom, kako prepoznati motive, nijanse i skrivene poruke. To je razvoj emocionalne inteligencije, a bez nje nema ni uspješnog studija ni uspješnog posla. Razvijanje jezičnih i komunikacijskih vještina daje sigurnost, jasnoću i sposobnost da se izraziš, argumentiraš i razumiješ druge. To je stvarna konkurentnost koja se sada, nakon što se sve obezvrijedilo, čak i javno naglašava.

Načitanost i opća kultura daju širinu, ali i stabilnost. Daju ti kompas. Omogućuju ti da prepoznaš manipulaciju, da postaviš pravo pitanje, da se snađeš u timu, na prijemnom, u razgovoru za posao, u životu. To nije teret nego investicija s obzirom da je jako popularno mjeriti vrijednost "isplativom investicijom".

Nije to samo neki Držićev Dundo Maroje ili neki Hamlet na putu pa da ga odradimo. Nije taj Kiklop zlo kojeg se treba riješiti na maturi nego društvo u kojem živimo i teško ga razumijemo. Ni Camusov Stranac nam nije stranac, a tek Kafka- pa Kafka smo mi na razne načine, mi u svom vlastitom Preobražaju. Krleža ne jede ljude ali ih goni da misle i postavljaju pitanja. Nisu književnost i umjetnost, a ni kultura kao jezične teme u programima slučajno....sve ima svoje dugoročno ZAŠTO.

AI ispred svega ili ipak...?
Sve je pod upitnikom, odjednom, i znanje i ulaganje i to sve zbog prijetnji vladavinom AI-a. Nakon trideset godina iskustva u pisanju, govorenju, jezičnom usavršavanju, pripremama za školovanje, posao, život..... mogu i sama nešto reći....
Tko se uhvati u mrežu straha, gotov je.
No iza te "propagande" postoji i ona strana koja nam ukazuje na put kojim ulaganje u vještine imaju dugoročnu vrijednost pa o njima valja i pisati i diskutirati.
Komunikacijske i jezične vještine kao i emotivna inteligencija, danas i u budućnosti, najveća su stvarna konkurentnost - i na tržištu rada i u odnosu na AI- jer određuju ono što nijedna tehnologija ne može preuzeti: način na koji mislimo, tumačimo, povezujemo i uvjeravamo.
Čini vam se nerealno?
Jezik nije samo sredstvo izražavanja nego alat za analizu, pregovaranje, kreativno rješavanje problema i stvaranje povjerenja. Čovjek koji zna što želi reći, kako to strukturirati i zašto to ima smisla je ipak nezamjenjiv. To se uči od najranije dobi.
Tržište sve više traži ljude koji mogu jasno artikulirati ideju, voditi razgovor, postavljati prava pitanja, čitati kontekst i donositi odluke. Život pozicionira dijete, mladu osobu, odraslu osobu temeljem komunikacijskih vještina, osobnosti i emocijalne inteligencije.
Pa to valjda znamo.
To su sposobnosti koje AI može podržati, ali ne i zamijeniti.
Pa kad vas plaše.....izbrojite do deset, a tek onda pokleknite!

U eri automatizacije, najveća prednost nije brzina, nego svjesna, jasna i kreativna upotreba jezika. To je kompetencija koja nadilazi algoritme i ostaje temelj ljudske konkurentnosti.

Alarm!
Kad radiš s mladim ljudima na početku života i valja ih osobno i profesionalno oblikovati i usmjeriti onda imamo i ovakve situacije......
Sve češće roditelji djecu i mlade proglašavaju „nadarena“, „posebna“, „iznimna“ samo da izbjegnu istinu. A istina je bolna: djeca su emocionalno prazna, usamljena i prepuštena sama sebi jer se ljubav zamjenjuje novcem, poklonima, aktivnostima i „ulaganjima“. Očekivanja rastu, a stvarne prisutnosti nema. Obitelj se sve rjeđe živi, sve češće samo administrira.

Djeca i mladi traže odnos. Traže da ih se čuje, vidi, vodi. I kad šute, i kad se opiru, i kad glume da im je svejedno- traže. Nemojte to zanemariti.

Jezik ih odaje bez greške. Tema koju biraju, način na koji ulaze u razgovor, kako reagiraju kad trebaju reći mišljenje, kako podnose nesigurnost, imaju li stav ili ga nemaju- sve je to rendgenska slika doma i emocionalne klime u kojoj žive.

Djeca koja imaju odnos, sigurnu bazu i stvarnu podršku govore drugačije, misle drugačije, biraju drugačije. Ona ostala nose etikete umjesto temelja. Iza „posebna je“, „genijalan je“ često stoji dijete koje se boji pogriješiti, koje ne zna što osjeća, koje nikada nije naučilo da je razgovor odnos, a ne ispit.

U jeziku se vidi sve: praznina, strah, potreba za potvrdom, izgubljeni kompas. To je atmosfera u kojoj odrastaju. A atmosfera se ne kupuje. Ona se živi. Ili ne.

Nakon trideset godina iskustva......
Individualno učenje stranih jezika i kulture, ali i rad na materinskom jeziku i književnosti, jedan je od najučinkovitijih načina poticanja osobnog razvoja. Kada se radi jedan‑na‑jedan, moguće je birati teme koje odgovaraju interesima, karakteru i emocionalnom ritmu osobe. Takav pristup pretvara jezik u alat za oblikovanje identiteta. Učimo postaviti ciljeve, slijediti plan i realno vrednovati uspjeh.

Kroz pažljivo odabrane sadržaje osoba lakše prelazi prepreke koje bi u grupnom okruženju ostale neprepoznate. U individualnom radu jasno se vidi napredak, trud i područja u koja treba dodatno ulagati. To donosi sigurnost, gradi samopouzdanje i omogućuje precizno praćenje razvoja bez pritiska i uspoređivanja.

Riječ i vokabular i dalje su nezamjenjiva prednost. Bogat jezični izraz otvara prostor za jasnije mišljenje, bolju komunikaciju i šire razumijevanje svijeta. Kada se osoba nauči izražavati, lakše se nosi s izazovima, lakše postavlja granice i lakše gradi vlastiti put.

Zato individualno učenje jezika i kulture nije samo obrazovni proces - to je pametno ulaganje u osobu, njezin rast i njezinu budućnost.

A tvoje dijete, u koju školu ide?
"Elitne" gimnazije (ili osnovne škole), su već dugo tipična valuta provincijalnog snobizma. U zemlji u kojoj se obrazovni sustav godinama urušava pod teretom birokracije, potkapacitiranosti i sve težih uvjeta rada, roditelji su pronašli zamjenu za stvarni angažman: rang-liste škola. Slušam to već nekoliko desetljeća ove savršene države. Jezik je savršen za odgoj i razvoj. Pa ga i koristim.
U posljednja dva desetljeća stvorena je čitava paralelna hijerarhija društvenog prestiža, u kojoj se vrijednost obitelji mjeri time u koju je gimnaziju dijete upisano, kojim sportom se bavi i nažalost- ide li na vjeronauk ili ne. Taj fenomen ima ime i prezime: provincijalni elitizam, usavršen do razine karikature, osobito među roditeljima koji su doselili u veće gradove i kojima je škola postala društvena propusnica, a ne obrazovna institucija.
U njihovoj verziji stvarnosti postoje “jake”, “elitne” gimnazije pa i privatne, a tek onda sve ostalo, što se tretira kao obrazovno predgrađe. Pri tome se potpuno ignorira činjenica koju svaki nastavnik, pedagog i stručnjak zna: škola nije zgrada, škola su ljudi. Kadar je svugdje šarolik i sve je lošiji iz okolnosti koje su nepodnošljive, suradnja roditelja i nastavnika često je najtanji dio sustava, a atmosferu u razredu stvaraju djeca - djeca koja dolaze iz obitelji, sa svim vrijednostima, strahovima i ambicijama koje te obitelji nose. Drugim riječima, dijete ne postaje bolje zato što je ušlo u “bolju” školu. Ali škola može postati lošija ako u nju uđe kritična masa roditelja koji misle da su kupili društveni status.
Kroz trideset godina individualnog rada s mladima jasno vidim: djeca najčešće ne pate zbog škole, nego zbog očekivanja koja su im nametnuta. Roditelji koji se bore za prestižnu gimnaziju ili školu često ne traže najbolje za dijete, nego najbolje za vlastiti ego. Kada se iluzija raspadne, a uvijek se raspadne, djeca ostaju sama u sustavu koji nikada nije bio dizajniran da liječi roditeljske komplekse. Najružnija posljedica tog mentaliteta jest nova podjela: na “našu djecu” i “onu drugu”. Sindrom "Thompson". To je društveno opasno, moralno pogrešno i obrazovno besmisleno. No okrene li se malo oko sebe, sagledate odgovorno- ne možete ne vidjeti i uzroke i posljedice i nazvati ih pravim imenom. Tek tada možemo rješavati problem. Proces je dug i bolan.
(foto: Scena koju često vizualiziram, a predstavlja mene u prostoru i vremenu)

Kako je Coco Chanel završila u mom programu jezika i komunikacije?
Jučer, gledajući po tko zna koju verziju filma o Coco Chanel, osvježila sam važnost osobnosti i odlučila uvesti tekst o Coco i u jezične programe. S jasnim ciljem važnosti izgrađivanja identiteta.
Coco nije samo promijenila modu nego i položaj žene u društvu. Konkurentnost. U trenutku kad su žene bile stisnute u ukrase i okove, Chanel im je dala slobodu i samopouzdanje. Skinula je slojeve kiča, odbacila ograničavajuće siluete i ponudila odjeću koja je bila elegantna, ali praktična. Njezina filozofija „Moda prolazi, stil ostaje“ postala je temelj modernog poimanja ženstvenosti. Ali i osobnosti. Idealno za teme koje nas muče.
Mladim ljudima, posebno mladim ženama, edukacija ima smisla tek kad je potkrijepljena primjerom. Teorija bez uzora ostaje prazna priča. Zato sam, nakon dugo vremena razmišljanja kako otvoriti temu stava, slobode i identiteta, odlučila u svoje sadržaje uvesti Coco Chanel - uz nezaobilaznu Vivienne Westwood. Primjerima i životom modnih ikona lakše komuniciramo život i ciljeve, a jezik omogućava nepreglednu širinu tema koje sama biram prateći potrebe i nužne odgovore na krize.
Chanel i Westwood nisu samo modne ikone. One su dokaz da žena s jasnim stavom i slobodom može promijeniti društvo. Chanel je ženama dala slobodu kretanja i samopouzdanje, Westwood im je dala pobunu i hrabrost. Zajedno pokazuju ono što današnjem društvu najviše nedostaje: autentičnost. Pripremu za tržište rada, samostalnosti i izvrsnosti. Sa stilom.
U vremenu u kojem se mladim ženama nudi copy/paste estetika, plastični ideali i život bez potpisa, Chanel i Westwood vraćaju fokus na ono bitno - slobodu kao preduvjet stava. Tek kad žena ima slobodu biti svoja, može imati i stav koji vrijedi.
Chanel je gradila identitet, a mi smo završili u kulturi imitacije. Koliko god je važna riječ, važan je i stil. Nema mi druge nego uvesti ju u program 🙂

Kako je obiteljska ambicija postala društveni teret
( još jedna priča iz tridesetogodišnjeg radnog iskustva, a fotka ima poruku na kraju teksta)
U društvu koje uporno ponavlja mantru da “budućnost leži na djeci”, rijetko se usudimo priznati da su ta djeca, u najvećoj mjeri, rezultat naših odluka, ulaganja, promašaja i ambicija. Ako već govorimo jezikom tržišta, onda vrijedi podsjetiti: svaki “proizvod” nosi potpis proizvođača. A obitelj, htjeli mi to ili ne, funkcionira kao mala firma. Kako upravljaš, planiraš, ulažeš i koliko prostora daješ svim sudionicima, toliko ćeš dobiti natrag. Bez vizije, nema ni rezultata. Često sam o tome razgovarala i s mladim ljudima ali i s roditeljima. Ostanu zatečeni ali se zamisle. Rijetki promijene stil.
Problem nastaje kada se obiteljska firma pretvori u PR‑agenciju. Danas cilj nije odgoj, nego dojam. Kada se slabosti brišu, prednosti se napuhuju, a djecu se gura, servisira i štiti do granice apsurda. Uči ih se da moraju biti prvi, a ako ne ide milom- onda će silom. I onda, sasvim očekivano, dođe trenutak kad djeca shvate igru. Kad skuže da sustav nagrađuje pritisak, ucjenu i paniku. Čim zapne, kreće frka. Roditelji, u strahu od rušenja slike idealne obitelji, posežu za novcem- imali ga ili nemali.
Rezultat je eksplozija privatnih škola, instruktora za sve i svašta, paralelnih aktivnosti, logističkog ludila i beskrajnog servisiranja. Par metara do škole ne ide se pješice, ni slučajno. Djecu se vozi u beskonačnost. Plaća se hodanje, disanje, pripreme, psiholozi, brzo čitanje, sporo čitanje, pisanje, pamćenje....nevjerovatno. Stvara se slika uspješnosti, a zapravo se pumpa nesigurnost. Neograničena ovisnost o logistici roditelja. Obostrano hranjenje nesigurnosti. I za školu ima zamjena, ukoliko zapne-hop u privatnu. Nema šanse raditi na vještini prelaska preko prepreke.....Spas je to za školu, roditelje i djecu.
Sva provincijalna "krema društva", sa silnom potrebom osobnog dokazivanja i prikrivanja kompleksa koji tinjaju, sjatila se i zauzela pozicije pa udara ritam po mjeri seoskog dvorišta. Za razumjeti ih je- brojni su, nasilni i nazadni. Ali nije za razumjeti one koji su, iako naizgled manjina- tihi kad treba izboriti pozicije, čak i za vlastitu djecu. Za vlastitu budućnost.
Ova fotka snimljena je pred crkvom sv.Marka u Zagrebu. I Markov trg smo izgubili. Došli divlji i potjerali pitome.
Znate zašto?
Zbog šutnje.

Djeca nisu projekt.
Djeca su resurs koji sustav uporno troši.
30 godina individualnog rada s djecom, mladima, odraslima, a na području jezika i kulture, u temama za život i kompetencije, daju mi za pravo zaokružiti i vlastito iskustvo. Korlevića pratim godinama, posjetili smo i Višnjan i Tičan, a radila sam i s nekim njegovim učenicima.
Korado Korlević godinama ponavlja jednostavnu, gotovo banalnu istinu: djeca su glavni resurs društva. No u zemlji u kojoj se prosječnost prodaje kao izvrsnost, izvrsnost kupuje novcem, a improvizacija kao kompetencija, ta je rečenica tragična. Sustav obrazovanja nije problem zato što su djeca „teška“, nego zato što su odrasli neodgovorni. Odrasli nameću rješenja po svojoj mjeri, temeljem svojih očekivanja, a "neuspjeh" je sve što narušava njihovu sliku idealne obitelji.
Škola bi trebala biti prostor u kojem se oblikuje osobnost, znanje i karakter. Ali sve počinje od kadrova. Od onoga tko stoji pred djetetom, tko mu prenosi znanje, tko ga vodi i tko mu postavlja granice. A još važnije – od kriterija koji vrijede izvan učionice. Jer ako društvo nagrađuje površnost, ako se uspjeh mjeri novcem i podobnošću, ako se autoritet gradi na strahu, a ne na znanju – onda je jasno kakve ćemo učitelje, roditelje i djecu dobiti. Imamo to što imamo.
U obiteljima je ista priča. Roditelji često govore o „ulaganjima“ u djecu, ali rijetko misle na vrijeme, strpljenje, dosljednost i vlastiti rad na sebi. Lakše je kupiti, nego biti prisutan. Lakše je očekivati, nego davati. Lakše je dijete pretvoriti u projekt nego ga prihvatiti kao živo biće koje raste, griješi, uči i treba zdravo vodstvo, a ne upravljanje. Susrećem se s tom temom svakodnevno. Dijete kao proizvod vlastitih ambicija pod krinkon brige i ljubavi za njegovu budućnost.
Ako dijete služi da popuni praznine odraslih, a to je često, onda ono nikada neće biti slobodno postati ono što jest. A društvo koje djeci ne dopušta da budu djeca, osuđeno je na stagnaciju.
Rad s mladima pokazuje još nešto: mnogi roditelji žele rezultate, ali ne žele proces. Žele uspjeh, ali ne žele odgovornost. Žele „snažnu djecu“, ali ne žele priznati da se snaga gradi na frustraciji, radu i disciplini – a ne na prečacima i kupovnim rješenjima. Danas se susrećem samo s financijskim odgovorom na prepreke. Da se ne sazna, da se slika obitelji ne poremeti, da potreba za idealnom slikom ostane pošto-poto???
Prosječnost je postala norma. Još gore – prosječnost upakirana u izvrsnost. Diploma bez znanja. Ocjena bez truda. Samopouzdanje bez pokrića. Sustav koji nagrađuje improvizaciju, a kažnjava zahtjevnost, stvara generacije koje se boje izazova, ali očekuju nagrade. A onda se čudimo što mladi pucaju pod pritiskom. Što ne znaju tko su, ne znaju što žele, što se boje sustava, a još više – samih sebe.
Jer ulaganje u djecu nije pitanje novca. To je pitanje karaktera odraslih.

2026. nosi dvostruku, gotovo simboličku obljetnicu: deset godina od Bowiejeva odlaska i sto sedamdeset godina od Tesline smrti. Dva genija koji su obilježili različite sfere ljudske imaginacije, a opet se susreću u istom kalendarskom trenutku.

Ta koincidencija otvara izvanredan dramaturški prostor. Bowie kao umjetnik koji je stalno mijenjao forme, identitete i medije; Tesla kao znanstvenik čiji je rad i danas temelj suvremene tehnologije. Obojica su bili vizionari, obojica su živjeli ispred svog vremena, obojica su ostavili golemi kulturni i civilizacijski trag.

U Galeriji Kranjčar u Zagrebu, 16. siječnja 2026. u 19 sati započinje Odiseja jednoga, projekt Free Dance tima. Riječ je o prvoj fazi projekta, naziva Oddity i označava „lansiranje“ procesa koji će se razvijati tijekom 2026. i 2027. godine.
Autorica projekta Andrea Štalcar Furač, koja je ujedno i autorica niza projekata posvećenih Nikoli Tesli, ističe polazište cijelog koncepta: „Bowie je bio i ostao svemir ideja i prorok promjene. Naučio nas je prigrliti neobično, slaviti različitost i pronaći ljepotu u nepoznatom. Ta spoznaja dovoljan je pokretač za ovakav hrvatski multidisciplinarni proces koji okuplja drugačije ljude, pomaknute ideje i neočekivane lokacije.“

Započinje „Odiseja jednoga“ inspirirana Davidom Bowiem - Plesopis Projekt Free Dance tima kreće 16. siječnja u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar