CEDIM

"𝘚𝘵𝘷𝘢𝘳𝘢𝘯𝘫𝘦 𝘶𝘷𝘫𝘦𝘵𝘢 𝘻𝘢 𝘳𝘢𝘷𝘯𝘰𝘱𝘳𝘢𝘷𝘯𝘪𝘫𝘦 𝘥𝘳𝘶š𝘵𝘷𝘰 𝘱𝘶𝘵𝘦𝘮 𝘶𝘴𝘱𝘰𝘴𝘵𝘢𝘷𝘦 𝘫𝘦𝘥𝘯𝘢𝘬𝘪𝘩 𝘮𝘰𝘨𝘶ć𝘯𝘰𝘴𝘵𝘪 𝘻𝘢 𝘴𝘷𝘦 𝘨𝘳𝘢đ𝘢𝘯𝘬𝘦 𝘪 𝘨𝘳𝘢đ𝘢𝘯𝘦" stavljen je kao osnovni cilj Nacionalnog plana za ravnopravnost spolova za razdoblje od 2021. do 2027. godine. Nacionalni plan važan je dokument koji Vladi daje smjernice vođenja društva, a civilnom sektoru mogućnost nadopunjavanja sustava, zagovaranja i osmišljavanja rješenja postojećih problema. Kako smo bez njega već 5 godina, Ženska mreža Hrvatske pokrenula je kampanju pod nazivom "Izvadite Nacionalnu iz ladice" ( ) kojom traži donošenje novog plana. Razgovorom s predstavnicama feminističkih udruga o njoj, pokretu i ravnopravnosti žena i muškaraca u Hrvatskoj, koji je pripremila Nikolina Blažanović, završavamo tjedan obilježavanja borbe za ženska prava. ✊

Ž𝐞𝐧𝐞 𝐢 𝐦𝐮š𝐤𝐚𝐫𝐜𝐢 𝐮 𝐇𝐫𝐯𝐚𝐭𝐬𝐤𝐨𝐣 𝐬𝐮 (𝐧𝐞)𝐫𝐚𝐯𝐧𝐨𝐩𝐫𝐚𝐯𝐧𝐢

𝘋𝘢𝘯𝘢𝘴 𝘴𝘷𝘦 č𝘦šć𝘦 𝘻𝘯𝘢𝘮𝘰 č𝘶𝘵𝘪 𝘬𝘢𝘬𝘰 𝘴𝘶 ž𝘦𝘯𝘦 𝘶 𝘏𝘳𝘷𝘢𝘵𝘴𝘬𝘰𝘫 𝘱𝘰𝘵𝘱𝘶𝘯𝘰 𝘳𝘢𝘷𝘯𝘰𝘱𝘳𝘢𝘷𝘯𝘦 𝘮𝘶š𝘬𝘢𝘳𝘤𝘪𝘮𝘢. 𝘕𝘰, 𝘫𝘦 𝘭𝘪 𝘵𝘰 𝘪𝘴𝘵𝘪𝘯𝘢? 𝘒𝘢𝘬𝘰 𝘴𝘵𝘦 𝘮𝘰𝘨𝘭𝘪 𝘷𝘪𝘥𝘫𝘦𝘵𝘪 𝘪 𝘪𝘻 𝘯𝘢š𝘢 𝘥𝘷𝘢 𝘥𝘰𝘴𝘢𝘥𝘢š𝘯𝘫𝘢 č𝘭𝘢𝘯𝘬𝘢, ž𝘦𝘯𝘦 𝘪 𝘥𝘫𝘦𝘷𝘰𝘫𝘬𝘦 𝘴𝘶𝘴𝘳𝘦ć𝘶 𝘴𝘦 𝘴 𝘳𝘢𝘻𝘯𝘪𝘮 𝘪𝘻𝘢𝘻𝘰𝘷𝘪𝘮𝘢 𝘪 𝘥𝘪𝘴𝘬𝘳𝘪𝘮𝘪𝘯𝘢𝘤𝘪𝘫𝘢𝘮𝘢. 𝘖𝘥 𝘯𝘢𝘴𝘪𝘭𝘫𝘢 𝘪 𝘯𝘦𝘱𝘳𝘪𝘮𝘫𝘦𝘳𝘦𝘯𝘪𝘩 𝘬𝘰𝘮𝘦𝘯𝘵𝘢𝘳𝘢 𝘥𝘰 𝘵𝘦𝘳𝘦𝘵𝘢 𝘱𝘰𝘴𝘭𝘢, 𝘣𝘳𝘪𝘨𝘦 𝘻𝘢 𝘬𝘶ć𝘶, 𝘥𝘫𝘦𝘤𝘶 𝘪 𝘰𝘴𝘵𝘢𝘭𝘦 č𝘭𝘢𝘯𝘰𝘷𝘦 𝘰𝘣𝘪𝘵𝘦𝘭𝘫𝘪 - ž𝘦𝘯𝘦 𝘴𝘶 𝘱𝘳𝘦𝘰𝘱𝘵𝘦𝘳𝘦ć𝘦𝘯𝘦. 𝘜 83% 𝘴𝘭𝘶č𝘢𝘫𝘦𝘷𝘢 ž𝘦𝘯𝘦 𝘰𝘣𝘢𝘷𝘭𝘫𝘢𝘫𝘶 𝘴𝘷𝘦 𝘪𝘭𝘪 𝘷𝘦ć𝘪𝘯𝘶 𝘳𝘶𝘵𝘪𝘯𝘴𝘬𝘪𝘩 𝘬𝘶ć𝘢𝘯𝘴𝘬𝘪𝘩 𝘱𝘰𝘴𝘭𝘰𝘷𝘢, 𝘶 58% 𝘴𝘭𝘶č𝘢𝘫𝘦𝘷𝘢 ž𝘦𝘯𝘦 𝘶 𝘱𝘰𝘵𝘱𝘶𝘯𝘰𝘴𝘵𝘪 𝘪𝘭𝘪 𝘷𝘦ć𝘪𝘯𝘴𝘬𝘪 𝘣𝘳𝘪𝘯𝘶 𝘻𝘢 𝘥𝘫𝘦𝘤𝘶, 𝘢 č𝘦𝘵𝘷𝘳𝘵𝘪𝘯𝘢 ž𝘦𝘯𝘢 𝘫𝘦 𝘻𝘣𝘰𝘨 𝘰𝘣𝘪𝘵𝘦𝘭𝘫𝘪 𝘰𝘥𝘶𝘴𝘵𝘢𝘭𝘢 𝘰𝘥 𝘬𝘢𝘳𝘪𝘫𝘦𝘳𝘦. 𝘖 𝘪𝘻𝘢𝘻𝘰𝘷𝘪𝘮𝘢 𝘴 𝘬𝘰𝘫𝘪𝘮𝘢 𝘴𝘦 ž𝘦𝘯𝘦 𝘫𝘰š 𝘥𝘢𝘯𝘢𝘴 𝘴𝘶𝘴𝘳𝘦ć𝘶, 𝘱𝘰𝘬𝘳𝘦𝘵𝘶 #𝘕𝘪𝘴𝘢𝘮𝘵𝘳𝘢ž𝘪𝘭𝘢 𝘬𝘰𝘫𝘪 𝘫𝘦 𝘱𝘰𝘵𝘳𝘦𝘴𝘢𝘰 𝘢𝘬𝘢𝘥𝘦𝘮𝘴𝘬𝘶 𝘻𝘢𝘫𝘦𝘥𝘯𝘪𝘤𝘶 𝘪 𝘕𝘢𝘤𝘪𝘰𝘯𝘢𝘭𝘯𝘰𝘫 𝘱𝘰𝘭𝘪𝘵𝘪𝘤𝘪 𝘻𝘢 𝘳𝘢𝘷𝘯𝘰𝘱𝘳𝘢𝘷𝘯𝘰𝘴𝘵 𝘴𝘱𝘰𝘭𝘰𝘷𝘢 𝘳𝘢𝘻𝘨𝘰𝘷𝘢𝘳𝘢𝘭𝘢 𝘴𝘢𝘮 𝘴 𝘵𝘳𝘪 𝘱𝘳𝘦𝘥𝘴𝘵𝘢𝘷𝘯𝘪𝘤𝘦 𝘧𝘦𝘮𝘪𝘯𝘪𝘴𝘵𝘪č𝘬𝘪𝘩 𝘶𝘥𝘳𝘶𝘨𝘢 – 𝘚𝘶𝘻𝘢𝘯𝘰𝘮 𝘒𝘶𝘯𝘢𝘤, 𝘐𝘷𝘰𝘮 𝘋𝘢𝘷𝘰𝘳𝘪𝘫𝘰𝘮 𝘪 𝘔𝘢𝘳𝘪𝘯𝘦𝘭𝘭𝘰𝘮 𝘔𝘢𝘵𝘦𝘫č𝘪ć.

Nikolina Blažanović

Suzana Kunac sociologinja je, istraživačica i aktivistica. Diplomirala je sociologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, magistrirala “Društveni razvoj i planiranje” na University College of London, Development Planning Unit te prijelazni doktorski studij “Komparativna politika” na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Bila je članica udruge BaBe - Budi aktivna. Budi emancipiran., Savjeta za razvoj civilnog društva, Upravnog odbora Centra za ljudska prava i Vijeća za elektroničke medije, a trenutno Udruga Domine iz Splita. Iva Davorija diplomirana je povjesničarka, pedagoginja i aktivistica. Koordinatorica je programa za rad s mladima u Udruzi za ljudska prava i građansku participaciju Udruga PaRiter, jedna od pokretačica inicijative „Radno i Ravnopravno“ i članica Centra za ženske studije pri FFRI. Marinella Matejcic koordinatorica je programa za ženska prava i reproduktivnu pravdu Udruge za ljudska prava i građansku participaciju PaRiter, prvostupnica kulturalnih studija i aktivistica. Savjetnica je Urgent Action Fund-a i FRIDA-e te mlada liderica Women Deliver-a.

𝘚 𝘬𝘰𝘫𝘪𝘮 𝘪𝘻𝘢𝘻𝘰𝘷𝘪𝘮𝘢 𝘴𝘦 𝘶 2021. 𝘨𝘰𝘥𝘪𝘯𝘪 ž𝘦𝘯𝘦 𝘫𝘰š 𝘶𝘷𝘪𝘫𝘦𝘬 𝘶 𝘏𝘳𝘷𝘢𝘵𝘴𝘬𝘰𝘫 𝘴𝘶𝘰č𝘢𝘷𝘢𝘫𝘶?

𝘐𝘷𝘢 𝘪 𝘔𝘢𝘳𝘪𝘯𝘦𝘭𝘭𝘢: Kada govorimo o izazovima važno je naglasiti da su oni zavisni o klasnoj pripadnosti svake pojedinke, dakle patrijarhat u kojem živimo ne kroji život svake žene na jedinstveni način, ali nas hegemonijski obrasci svakako koče u određenoj mjeri, neovisno o tome kojoj društvenoj skupini pripadamo. Hrvatska je duboko patrijarhalna zemlja i to je vidljivo u svim sferama života: od obiteljskih odnosa i očekivanja, obrazovanja, zaposlenja, zdravstvene zaštite, načinima na koje (ne) koristimo javne prostore. Čak je i taksativno navođenje izazova svojevrsni izazov, jer je doista nemoguće navesti u kojim smo sve segmentima života diskriminirane. Ali možemo istaknuti one koji su cijelo vrijeme prisutni i čine žene diskriminiranima, a pandemija je to svakako potencirala - rodno uvjetovano i seksualno nasilje, prekarni uvjeti rada, potplaćenost i nedovoljna zaštićenost na radu, nepristupačnost ginekoloških usluga, otežani uvjeti za ostvarivanje prava na prekid trudnoće, nedostupne socijalne usluge pogotovo za umirovljenice.

𝘚𝘶𝘻𝘢𝘯𝘢: To je dosta izazovno pitanje i na njega nije lako odgovoriti. Izdvojit ću dva polja života žena kojima se više bavim i za koje držim da su jako važna, ali da su pomaci prespori, te da imaju višestruke negativne posljedice na živote žena. Prvo bih spomenula uravnoteženje obiteljskog i profesionalnog rada žena. Na ženama je i nadalje najveći dio socijalne reprodukcije. Tako podaci koje je prikupila i analizirala doc. dr. Ksenija Klasnić o obavljanju rutinskih kućanskih poslova ukazuju na izrazitu rodnu neravnopravnost u njihovom obavljanju. U čak 83% veza, sve ili većinu rutinskih kućanskih poslova obavljaju žene. S obzirom da većina aktivnosti vezanih za brigu o djeci i njihov odgoj pada na žene, to za većinu žena ima negativne posljedice po karijeru. Zbog tih neplaćenih i rutinskih poslova, najčešće se događa da žene rade pod znatno većim stresom, da su primorane na pronalaženje dodatnih izvora prihoda te da moraju znatno usporiti napredovanje u karijeri. Međutim, obavljanje rutinskih kućanskih poslova, u kojem žene provode i po 15 sati tjedno, ne samo što ugrožava žensko zdravlje (manjak sna) i karijeru, već onemogućava žene u intenzivnijem društvenom i političkom angažmanu. Analize su pokazale da od svih aktivnosti vezanih za kućanske i obiteljske poslove, partnerov angažman u brizi za djecu je najvažniji faktor koji može omogućiti zaposlenim majkama da izbjegnu brojne probleme i negativne posljedice koje briga za djecu i njihov odgoj može imati po njihov profesionalni, društveni i politički život. U tom kontekstu ravnopravnija raspodjela neplaćenog i rutinskog kućanskog rada jedna je od ključnih emanicipatorskih borbi žena za realizaciju njihovih punih potencijala, kako na privatnom tako i na društveno-političkom planu. Također, institucionalni patrijarhalni mehanizmi u kapitalizmu oblikuju i tržište rada. Budući da su žene i dalje dominantno usmjeravane na sferu kućanstva i cjelokupnu brigu za obitelj žene se puno češće od muškaraca zapošljavaju na nepuno ili pola radnog vremena ili u sektorima koji su feminizirani i manje plaćeni. Druga tema koju smatram izrazito važnom je vezana za seksualno i reproduktivno zdravlje i prava žena jer su u Hrvatskoj trendovi vezani za te teme izrazito negativni, uslijed snažnih napada od strane Katoličke crkve i njoj bliskih udruga i institucija. Naime, iako je pobačaj u Hrvatskoj legalan još od 1978. godine, i dalje je teško dostupan iz brojnih razloga, počevši od problema financiranja za žene slabijeg socioekonomskog statusa do priziva savjesti. Također, koliko je Hrvatska daleko od primjene definicija dobrog seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava najbolje govore potresna svjedočanstava žena nakon akcije udruge RODA - Roditelji u akciji. Žene različite dobi, stupnja obrazovanja, iz svih područja Hrvatske podijelile su svoja iskustva koja su pokazala da već desetljećima trpe fizičku bol i doživljavaju različita poniženja tijekom rutinskih ginekoloških pregleda, prekida trudnoće, postupaka medicinski potpomognute oplodnje te tijekom trudnoće, porođaja i u periodu nakon porođaja. Radi se o bolnim postupcima s neadekvatnom primjenom anestetika. Žene su u mnogim slučajevima lišene prava na informaciju i suodlučivanje o zdravstvenim postupcima, na što zakonom imaju pravo, a umjesto toga, uz nepotrebnu bol, izložene su uvredama i preziru. Takva iskustva su samo indikator dugotrajnog i sistemskog neadekvatnog postupanja mnogih zdravstvenih radnika prema ženama u javno-zdravstvenom sustavu. Rezultati takvog tretmana su da je da jedna od tri žene izjavila da zbog takvog iskustva poroda ozbiljno razmišlja o tome žele li uopće imati još djece. Također, alarmantan podatak je i da su posjeti ordinacijama primarne zdravstvene zaštite žena u svrhu planiranja obitelji u padu 2018 godine u odnosu na prethodnu godinu. U 2017. godini zabilježeno je 90.140 posjeta u svrhu planiranja obitelji i/ili propisivanja jednog od kontracepcijskih sredstava što je za 15% manje u odnosu na prethodnu godinu. Isto tako poražavajući je podatak da samo 5% žena u dobi od 15 do 49 godina u Hrvatskoj koristi kontracepcijske tablete, dok polovica kaže da ne koristi nikakvu zaštitu. No, za razliku od ostatka Europe, Hrvatska se u korištenju kontracepcijskih pilula ne miče sa začelja. Istodobno, u ostatku Europe samo 20% žena ne koristi nikakvu kontracepciju, kažu najnoviji podaci. Iza Hrvatske su po korištenju antibebi pilula samo Bugarska, Rusija i Turska, a ispred i Maroko i Venezuela.

𝘗𝘰𝘬𝘳𝘦𝘵 #𝘕𝘪𝘴𝘢𝘮𝘛𝘳𝘢ž𝘪𝘭𝘢 𝘱𝘰𝘵𝘢𝘬𝘯𝘶𝘰 𝘫𝘦 ž𝘦𝘯𝘦 𝘥𝘢 𝘰𝘱𝘦𝘵 𝘱𝘳𝘰𝘨𝘰𝘷𝘢𝘳𝘢𝘫𝘶 𝘰 𝘥𝘪𝘴𝘬𝘳𝘪𝘮𝘪𝘯𝘢𝘤𝘪𝘫𝘢𝘮𝘢 𝘪 𝘯𝘢𝘴𝘪𝘭𝘫𝘶 𝘬𝘰𝘫𝘦 𝘱𝘳𝘰ž𝘪𝘷𝘭𝘫𝘢𝘷𝘢𝘫𝘶. Š𝘵𝘰 𝘮𝘪𝘴𝘭𝘪𝘵𝘦, 𝘩𝘰ć𝘦 𝘭𝘪 𝘯𝘢𝘮 𝘳𝘦𝘢𝘬𝘤𝘪𝘫𝘢 𝘢𝘬𝘢𝘥𝘦𝘮𝘴𝘬𝘦 𝘻𝘢𝘫𝘦𝘥𝘯𝘪𝘤𝘦 𝘪 𝘤𝘪𝘫𝘦𝘭𝘪 𝘰𝘷𝘢𝘫 𝘱𝘰𝘬𝘳𝘦𝘵 𝘥𝘰𝘯𝘪𝘫𝘦𝘵𝘪 𝘻𝘢𝘪𝘴𝘵𝘢 𝘷𝘪𝘥𝘭𝘫𝘪𝘷𝘦 𝘱𝘳𝘰𝘮𝘫𝘦𝘯𝘦? 𝘜𝘻 𝘵𝘰, 𝘬𝘰𝘫𝘦 𝘱𝘳𝘰𝘮𝘫𝘦𝘯𝘦 𝘪 𝘮𝘦𝘩𝘢𝘯𝘪𝘻𝘮𝘪 𝘴𝘶 𝘯𝘢𝘮 𝘯𝘢𝘫𝘱𝘰𝘵𝘳𝘦𝘣𝘯𝘪𝘫𝘪 𝘻𝘢 𝘣𝘰𝘳𝘣𝘶 𝘴 𝘰𝘷𝘰𝘮 𝘱𝘢𝘯𝘥𝘦𝘮𝘪𝘫𝘰𝘮?

𝘐𝘷𝘢 𝘪 𝘔𝘢𝘳𝘪𝘯𝘦𝘭𝘭𝘢: je pokrenuo promjene, kao i svi slični pokreti prije njega, i to je svakako pozitivan pomak, No, konkretne rezultate ćemo moći primijetiti tek s određenim vremenskim odmakom. Svaka prijava, svaki javni istup (čak i anonimni) je korak ka tome da se nasilje prema ženama u Hrvatskoj smanji, ali i da osobe koje su ga preživjele osjete svojevrsno oslobođenje i spoznaju da nisu same i nisu krive. Uronjenost u obrasce krivnje za iskustva koja su nam nametnuta kao ženama je problem i nije za stavljati na teret žrtvama, već je to realnost koju je potrebno mijenjati i to kolektivno. Mehanizmi zaštite su manjkavi i to je prva linija na kojoj trebamo raditi, kao i na uvođenju sveobuhvatne seksualne edukacije kako bi mlade naučili izgradnji zdravih intimnih odnosa koji se temelje na razumijevanju i međusobnom uvažanju. Također, što je već svima jasno, presudna je i prilagodba pravosudnog sustava tako da se zločini pravovremeno procesuiraju i adekvatno kažnjavaju, bez sekundarne viktimizacije ili ignoriranja slučaja "jer nije dovoljno prioritetan" dok ne padne u zastaru. Ne bismo rekle da je pandemija nasilja nešto što se dogodilo tek sada, prije godinu ili dvije - mi zapravo živimo u društvu nasilja. Ono što se sada događa je s jedne strane porast i intenziviranje nasilja što je direktno uzrokovano lockdownom i socijalnom distanciranošću, a s druge strane je to pokrenulo pozitivan trend snažnijeg ukazivanja na nasilje kako bi se aktivno radilo na promjenama.

𝘚𝘶𝘻𝘢𝘯𝘢: Svjedočanstva su zasigurno skrenula pažnju javnosti, ali i relevantnih institucija na ozbiljnu rasprostranjenost rodno uvjetovanog nasilja, ne samo unutar obitelji, nego i u sustavu obrazovanja i na radnim mjestima. Reakcije akademske zajednice su u najmanju ruku bile kontroverzne (skandal rektora Borasa kada usprkos uvidu u potpisanu izjavu o zlostavljanju nagradio optuženog profesora titulom professora emeritusa) i nedovoljne. Bilo je premalo govora o osiguravanju preventivnih mehanizama i zaštite žrtava seksualnog uznemiravanja i nasilja, osiguravanja u prvom redu podrške, savjetovanja, uvođenju edukacija (unutar obrazovanog sustava) o tome kako prepoznati seksualno uznemiravanje i nasilje te koji zaštitni mehanizmi će se uspostaviti na institucionalnoj razini. Prava žrtva seksualnog uznemiravanja i drugih oblika seksualnog nasilja sastavni su dio međunarodnih obaveza Republike Hrvatske kao potpisnice UN Konvencije o ukidanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW), Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (Istambulska konvencija). Inicijativa oporbenih zastupnika i zastupnica kroz prijedlog Zakona o izmjenama Kaznenog zakona je zasigurno relevantan mehanizam u borbi protiv seksualnog nasilja. Međutim vidimo prema raspravi u Saboru RH o tom prijedlogu kojim je predlagač (SDP) tražio da se iz članka 156 KZ-a briše stavak 3, tj. da se kazneni progon počinitelja kaznenog djela spolnog uznemiravanja provodi i nakon protoka roka od tri mjeseca, odnosno po službenoj dužnosti. Za prijedlog brisanja zastare prijavljivanja spolnog uznemiravanja bili su svi oporbeni klubovi. Saborska zastupnica Sandra Benčić iz platforme Možemo argumentirala je da zbog odredbe s rokom (zastara) na kraju nije pokrenut kazneni postupak protiv zamjenika gl. direktora HUP-a Jakelića, kojega je 15 zaposlenica optužilo za seksualno uznemiravanje, jer su žrtve prema tvrdnjama DORH-a zakasnile s podnošenjem prijave, iako su iskazi žena ukazivali na počinjenje kaznenih djela! HDZ-ovi zastupnici/e su odbili prijedlog jer 'radna skupina' (o kojoj se ništa ne zna) već radi na promjenama zakona. Međutim, kao što upozorava Benčić, neizglasavanje izmjene u KZ-u, pokrenute prijave žena potaknutih pokretom DORH-u mogu pasti u zastaru i ponovo ih obeshrabriti.

𝘡𝘢š𝘵𝘰 𝘯𝘢𝘮 𝘫𝘦 𝘱𝘰𝘵𝘳𝘦𝘣𝘢𝘯 𝘯𝘰𝘷𝘪 𝘕𝘢𝘤𝘪𝘰𝘯𝘢𝘭𝘯𝘪 𝘱𝘭𝘢𝘯 𝘻𝘢 𝘳𝘢𝘷𝘯𝘰𝘱𝘳𝘢𝘷𝘯𝘰𝘴𝘵 𝘴𝘱𝘰𝘭𝘰𝘷𝘢? Š𝘵𝘰 ć𝘦 𝘴𝘦 𝘥𝘰𝘨𝘰𝘥𝘪𝘵𝘪 𝘢𝘬𝘰 𝘴𝘦 𝘰𝘯 𝘯𝘦 𝘪𝘻𝘨𝘭𝘢𝘴𝘢?

𝘐𝘷𝘢 𝘪 𝘔𝘢𝘳𝘪𝘯𝘦𝘭𝘭𝘢: Prema obavijesti Ureda za ravnopravnost spolova Vlade RH, "𝘖𝘴𝘯𝘰𝘷𝘯𝘪 𝘤𝘪𝘭𝘫 𝘣𝘶𝘥𝘶ć𝘦𝘨 𝘕𝘢𝘤𝘪𝘰𝘯𝘢𝘭𝘯𝘰𝘨 𝘱𝘭𝘢𝘯𝘢 𝘻𝘢 𝘳𝘢𝘷𝘯𝘰𝘱𝘳𝘢𝘷𝘯𝘰𝘴𝘵 𝘴𝘱𝘰𝘭𝘰𝘷𝘢 𝘻𝘢 𝘳𝘢𝘻𝘥𝘰𝘣𝘭𝘫𝘦 𝘰𝘥 2021. 𝘥𝘰 2027. 𝘨𝘰𝘥𝘪𝘯𝘦 𝘫𝘦 𝘴𝘵𝘷𝘢𝘳𝘢𝘯𝘫𝘦 𝘶𝘷𝘫𝘦𝘵𝘢 𝘻𝘢 𝘳𝘢𝘷𝘯𝘰𝘱𝘳𝘢𝘷𝘯𝘪𝘫𝘦 𝘥𝘳𝘶š𝘵𝘷𝘰 𝘱𝘶𝘵𝘦𝘮 𝘶𝘴𝘱𝘰𝘴𝘵𝘢𝘷𝘦 𝘫𝘦𝘥𝘯𝘢𝘬𝘪𝘩 𝘮𝘰𝘨𝘶ć𝘯𝘰𝘴𝘵𝘪 𝘻𝘢 𝘴𝘷𝘦 𝘨𝘳𝘢đ𝘢𝘯𝘦 𝘪 𝘨𝘳𝘢đ𝘢𝘯𝘬𝘦." Nacionalni plan je važan jer Vladi daje smjernice kojima se trebaju voditi kako bi gradili društvo na temelju rodno osjetljivijih politika, dok je civilnom sektoru važan kako bi kvalitetnije nadopunjavao sustav, ali i moglo bolje provoditi zagovaranje i iznalaženje boljih rješenja možemo sada. Ženska mreža Hrvatske je pokrenula kampanju "Izvadite Nacionalnu iz ladice" kojom se traži aktivno djelovanje u smislu donošenja novog plana, bez kojeg smo zadnjih pet godina. Nacionalni plan služi kao "nit vodilja" za djelovanje, iako niti samo njegovo postojanje ne garantira smislenu provedbu, iz čega proizlazi da bez "Nacionalne" nema plana, stoga niti djelovanja. Svima nam je jasno kako donošenje ovog dokumenta tek onda znači puno posla, ali je velika stvar da on postoji i da se na njega možemo pozivati.

𝘚𝘶𝘻𝘢𝘯𝘢: Nacionalna politika za ravnopravnost spolova nije donesena još od 2015. godine (zadnja je bila za period od 2011. – 2015.) Ulazimo u šestu godinu bez temeljnog strateškog dokumenta za rodnu ravnopravnost što govori o izrazitom nedostatku političke volje Plenkovićeve vlade da donese ključni dokument Republike Hrvatske, a koji se donosi s ciljem uklanjanja diskriminacije žena i uspostavljanja stvarne rodne ravnopravnosti. Posljednja politika koju je Hrvatska imala obuhvaćala je sedam ključnih područja djelovanja te je obvezala državu na "𝘶𝘬𝘭𝘫𝘶č𝘪𝘷𝘢𝘯𝘫𝘦 𝘳𝘰𝘥𝘯𝘦 𝘥𝘪𝘮𝘦𝘯𝘻𝘪𝘫𝘦 𝘶 𝘴𝘷𝘢 𝘱𝘰𝘥𝘳𝘶č𝘫𝘢 𝘱𝘰𝘭𝘪𝘵𝘪𝘬𝘦 𝘱𝘳𝘰𝘷𝘰đ𝘦𝘯𝘫𝘦𝘮 𝘱𝘰𝘴𝘦𝘣𝘯𝘪𝘩 𝘮𝘫𝘦𝘳𝘢 𝘷𝘦𝘻𝘢𝘯𝘪𝘩 𝘶𝘻: 𝘱𝘳𝘰𝘮𝘪𝘤𝘢𝘯𝘫𝘦 𝘭𝘫𝘶𝘥𝘴𝘬𝘪𝘩 𝘱𝘳𝘢𝘷𝘢 ž𝘦𝘯𝘢 𝘪 𝘳𝘰𝘥𝘯𝘦 𝘳𝘢𝘷𝘯𝘰𝘱𝘳𝘢𝘷𝘯𝘰𝘴𝘵𝘪, 𝘴𝘵𝘷𝘢𝘳𝘢𝘯𝘫𝘦 𝘫𝘦𝘥𝘯𝘢𝘬𝘪𝘩 𝘮𝘰𝘨𝘶ć𝘯𝘰𝘴𝘵𝘪 𝘯𝘢 𝘵𝘳ž𝘪š𝘵𝘶 𝘳𝘢𝘥𝘢, 𝘶𝘯𝘢𝘱𝘳𝘦đ𝘦𝘯𝘫𝘦 𝘱𝘳𝘪𝘮𝘫𝘦𝘯𝘦 𝘳𝘰𝘥𝘯𝘰 𝘰𝘴𝘫𝘦𝘵𝘭𝘫𝘪𝘷𝘰𝘨 𝘰𝘥𝘨𝘰𝘫𝘢 𝘪 𝘰𝘣𝘳𝘢𝘻𝘰𝘷𝘢𝘯𝘫𝘢, 𝘶𝘳𝘢𝘷𝘯𝘰𝘵𝘦ž𝘦𝘯𝘫𝘦 𝘴𝘶𝘥𝘫𝘦𝘭𝘰𝘷𝘢𝘯𝘫𝘢 ž𝘦𝘯𝘢 𝘪 𝘮𝘶š𝘬𝘢𝘳𝘢𝘤𝘢 𝘶 𝘱𝘳𝘰𝘤𝘦𝘴𝘪𝘮𝘢 𝘱𝘰𝘭𝘪𝘵𝘪č𝘬𝘰𝘨 𝘪 𝘫𝘢𝘷𝘯𝘰𝘨 𝘰𝘥𝘭𝘶č𝘪𝘷𝘢𝘯𝘫𝘢, 𝘶𝘬𝘭𝘢𝘯𝘫𝘢𝘯𝘫𝘦 𝘴𝘷𝘪𝘩 𝘰𝘣𝘭𝘪𝘬𝘢 𝘯𝘢𝘴𝘪𝘭𝘫𝘢 𝘯𝘢𝘥 ž𝘦𝘯𝘢𝘮𝘢, 𝘱𝘳𝘰𝘮𝘪𝘤𝘢𝘯𝘫𝘦 𝘮𝘦đ𝘶𝘯𝘢𝘳𝘰𝘥𝘯𝘦 𝘴𝘶𝘳𝘢𝘥𝘯𝘫𝘦 𝘪 𝘳𝘢𝘷𝘯𝘰𝘱𝘳𝘢𝘷𝘯𝘰𝘴𝘵𝘪 𝘴𝘱𝘰𝘭𝘰𝘷𝘢 𝘪𝘻𝘷𝘢𝘯 𝘏𝘳𝘷𝘢𝘵𝘴𝘬𝘦 𝘪 𝘥𝘢𝘭𝘫𝘯𝘫𝘦 𝘰𝘴𝘯𝘢ž𝘪𝘷𝘢𝘯𝘫𝘦 𝘪𝘯𝘴𝘵𝘪𝘵𝘶𝘤𝘪𝘰𝘯𝘢𝘭𝘯𝘪𝘩 𝘮𝘦𝘩𝘢𝘯𝘪𝘻𝘢𝘮𝘢 𝘪 𝘮𝘦𝘵𝘰𝘥𝘢 𝘱𝘳𝘰𝘷𝘦𝘥𝘣𝘦". Međutim, oba područja koja sam navela u ovom razgovoru kao izrazito relevantna za živote žena (uravnoteženje neplaćenih, rutinskih kućanskih poslova i profesionalnog života žena, te seksualna i reproduktivna prava) nisu bila obuhvaćane prošlom Nacionalnom politikom. Osim toga, prošla Nacionalna politika se samo sporadično bavila Romkinjama, jednom od najdepriviranijih ciljanih skupina u hrvatskom društvu zbog izloženosti višestrukoj diskriminaciji i socijalnoj isključenosti. Nadam se da će novi Nacionalni plan za ravnopravnost spolova pristupiti rješavanju problema Romkinja na sustavan i koherentan način i u skladu s utvrđenim empirijskim podacima. U ovom trenutku izrazito je važno da Nacionalni plan za ravnopravnost spolova konačno prođe koordinaciju ministarstava i dođe u javnu raspravu, te da kao što je bila praksa do sada, prođe i saborsko glasovanje.

Obilježavanje tjedna posvećenog borbi za ženska prava, nastavljamo tekstom Lare Živčić. Lara nam u važnom tekstu, kroz svjedočanstva pet mladih žena, donosi priču o prešutnom svakodnevnom, gotovo banalnom, prihvaćanju kulture rodnog nasilja.

𝐈 𝐬𝐭𝐯𝐚𝐫𝐧𝐨 𝐧𝐢𝐬𝐮 𝐭𝐫𝐚ž𝐢𝐥𝐞

𝘗𝘰č𝘦𝘷š𝘪 𝘰𝘥 𝘳𝘢𝘯𝘰𝘨 𝘥𝘫𝘦𝘵𝘪𝘯𝘫𝘴𝘵𝘷𝘢 𝘶 𝘬𝘰𝘫𝘦𝘮𝘶 𝘱𝘳𝘰𝘴𝘫𝘦č𝘯𝘢 𝘥𝘫𝘦𝘷𝘰𝘫č𝘪𝘤𝘢 𝘥𝘰ž𝘪𝘷𝘭𝘫𝘢𝘷𝘢 𝘯𝘦ž𝘦𝘭𝘫𝘦𝘯𝘦 𝘴𝘦𝘬𝘴𝘶𝘢𝘭𝘯𝘦 𝘱𝘳𝘪𝘮𝘫𝘦𝘥𝘣𝘦 𝘪 𝘯𝘦ž𝘦𝘭𝘫𝘦𝘯𝘰 𝘴𝘦𝘬𝘴𝘶𝘢𝘭𝘯𝘰 𝘱𝘰𝘯𝘢š𝘢𝘯𝘫𝘦 𝘰𝘥 𝘴𝘵𝘳𝘢𝘯𝘦 𝘥𝘫𝘦č𝘢𝘬𝘢 𝘶 š𝘬𝘰𝘭𝘪, 𝘥𝘰 𝘯𝘦𝘱𝘳𝘪𝘮𝘫𝘦𝘳𝘦𝘯𝘪𝘩 𝘬𝘰𝘮𝘦𝘯𝘵𝘢𝘳𝘢, 𝘵𝘳𝘶𝘣𝘭𝘫𝘦𝘯𝘫𝘢 𝘪𝘻 𝘢𝘶𝘵𝘰𝘮𝘰𝘣𝘪𝘭𝘢 𝘪 𝘻𝘷𝘪ž𝘥𝘶𝘬𝘢 𝘯𝘢 𝘶𝘭𝘪𝘤𝘪. 𝘕𝘢ž𝘢𝘭𝘰𝘴𝘵, 𝘰 𝘰𝘷𝘰𝘫 𝘵𝘦𝘮𝘪 𝘭𝘫𝘶𝘥𝘪 𝘯𝘦𝘷𝘰𝘭𝘫𝘬𝘰 𝘨𝘰𝘷𝘰𝘳𝘦. 𝘚𝘵𝘰𝘨𝘢 𝘴𝘢𝘮 𝘰𝘥𝘭𝘶č𝘪𝘭𝘢 𝘶𝘱𝘪𝘵𝘢𝘵𝘪 𝘯𝘦𝘬𝘦 𝘰𝘥 𝘱𝘳𝘪𝘫𝘢𝘵𝘦𝘭𝘫𝘪𝘤𝘢 𝘥𝘢 𝘱𝘰𝘥𝘪𝘫𝘦𝘭𝘦 𝘴𝘷𝘰𝘫𝘢 𝘪𝘴𝘬𝘶𝘴𝘵𝘷𝘢 𝘴𝘦𝘬𝘴𝘶𝘢𝘭𝘯𝘰𝘨 𝘯𝘢𝘴𝘪𝘭𝘫𝘢 𝘪 𝘶𝘻𝘯𝘦𝘮𝘪𝘳𝘢𝘷𝘢𝘯𝘫𝘢. 𝘗𝘰𝘳𝘢ž𝘢𝘷𝘢𝘫𝘶ć𝘢 č𝘪𝘯𝘫𝘦𝘯𝘪𝘤𝘢 𝘫𝘦 𝘵𝘢, 𝘥𝘢 𝘴𝘦 𝘴𝘷𝘢𝘬𝘢 𝘰𝘥 𝘯𝘫𝘪𝘩 𝘴𝘶𝘴𝘳𝘦𝘭𝘢 𝘴 𝘱𝘰𝘫𝘦𝘥𝘪𝘯𝘪𝘮 𝘰𝘣𝘭𝘪𝘬𝘰𝘮 𝘶𝘻𝘯𝘦𝘮𝘪𝘳𝘢𝘷𝘢𝘯𝘫𝘢 𝘣𝘢𝘳 𝘫𝘦𝘥𝘯𝘰𝘮 𝘶 ž𝘪𝘷𝘰𝘵𝘶, 𝘯𝘢 𝘳𝘢𝘻𝘭𝘪č𝘪𝘵𝘪𝘮 𝘮𝘫𝘦𝘴𝘵𝘪𝘮𝘢 𝘪 𝘶 𝘳𝘢𝘻𝘭𝘪č𝘪𝘵𝘰𝘫 𝘥𝘰𝘣𝘪. 𝘐𝘴𝘱𝘰𝘷𝘪𝘫𝘦𝘴𝘵𝘪 𝘱𝘳𝘪𝘬𝘢𝘻𝘶𝘫𝘶 𝘬𝘰𝘭𝘪𝘬𝘰 𝘫𝘦 𝘴𝘦𝘬𝘴𝘶𝘢𝘭𝘯𝘰 𝘯𝘢𝘴𝘪𝘭𝘫𝘦 𝘴𝘷𝘦𝘱𝘳𝘪𝘴𝘶𝘵𝘯𝘰 𝘶 𝘴𝘷𝘪𝘮 𝘴𝘧𝘦𝘳𝘢𝘮𝘢 ž𝘦𝘯𝘪𝘯𝘢 ž𝘪𝘷𝘰𝘵𝘢 𝘵𝘦 𝘬𝘰𝘭𝘪𝘬𝘰 𝘫𝘦 𝘰𝘯𝘰 𝘥𝘳𝘶š𝘵𝘷𝘦𝘯𝘰 𝘱𝘳𝘪𝘩𝘷𝘢𝘵𝘭𝘫𝘪𝘷𝘰 - 𝘰𝘥 𝘯𝘦ž𝘦𝘭𝘫𝘦𝘯𝘪𝘩 𝘴𝘦𝘬𝘴𝘶𝘢𝘭𝘯𝘪𝘩 𝘱𝘳𝘪𝘫𝘦𝘥𝘭𝘰𝘨𝘢, 𝘥𝘰 𝘱𝘳𝘪𝘴𝘪𝘭𝘯𝘪𝘩 𝘵𝘫𝘦𝘭𝘦𝘴𝘯𝘪𝘩 𝘥𝘰𝘥𝘪𝘳𝘢.

Lara Živičić

Proteklih nekoliko tjedana smo iz medija imali priliku saznati o potresnim svjedočanstvima seksualnog uznemiravanja, silovanja, mizoginije te ostalih oblika diskriminacije u našoj regiji. Dugogodišnju šutnju seksualnog nasilja prekinula su brojna svjedočanstva žena i djevojaka, ali i manje brojna svjedočenja muškaraca i dječaka. Uz niz pozitivnih poruka na društvenim mrežama i podrške žrtvama ovakvog tipa nasilja, došao je i niz neumjesnih pitanja i komentara, poput „Zašto nisu odmah prijavile silovanje?“, „Zašto su do sada šutjele?“, „Nekad tajna treba ostati tajna za čitav život.“, „Da nije dala povod da hoće, možda je ne bi silovao!“...

Zašto žrtve prijavljuju seksualno nasilje „tek“ nakon određenog vremena ili ga pak nikad ne prijave? Razlozi su brojni.

Prije svega treba zapamtiti da emocionalni odgovori i reakcije na određenu vrstu zlostavljanja variraju od osobe do osobe, a okolnosti i način nošenja s traumom uvjetuju daljnje korake koje će žrtva poduzeti. Pritom, ogroman broj žrtava osjeća sram i krivnju zbog onoga što im se dogodilo. Smatraju da je njihovo ponašanje na neki način „isprovociralo“ počinitelja, da nisu trebale vjerovati napadaču ili da su trebale spriječiti napad. Mnogi će se uvjeravati kako „to nije bila velika stvar“ i uspoređivati svoje iskustvo s pojedincima koji su doživjeli brutalnija silovanja i zlostavljanja. Postoji i strah od toga da im nitko neće vjerovati, strah za vlastitu sigurnost ili sigurnost članova obitelji, strah od ucjene i gubitka rep**acije. Javlja se i nepovjerenje u nadležne institucije. Tako, mnoge žrtve smatraju da je beskorisno istupati jer su vidjele kako se (ne)postupa prema drugim žrtvama seksualnog nasilja koje nisu dobile pravdu - a bila im je prijeko potrebna. Vjerujem da su se neki od vas već susreli s izjavom kako je „Zlostavljana žena uvijek zlostavljanja i razapeta dvaput. Jednom, kada je zlostavljana, a drugi put od strane društva.“

Seksualna zlostavljanja smanjuju integritet žena i osjećaj „sebe“. Što više pojedina djevojka ili žena proživljava seksualno nasilje, to se njena slika o sebi sve više iskrivljuje. Djela koja u sebi sadrže objektivizaciju i materijalizaciju ženskih tijela postepeno ranjavaju žrtvino samopoštovanje, a upravo su ona duboko ukorijenjena u našoj kulturi. Počevši od ranog djetinjstva u kojemu prosječna djevojčica doživljava neželjene seksualne primjedbe i neželjeno seksualno ponašanje od strane dječaka u školi, do neprimjerenih komentara, trubljenja iz automobila i zvižduka na ulici. Ovakvi primjeri su odraz izrazito patrijarhalnog društva i neprepoznati problem koji stoji na putu ženskim slobodama. Seksualno nasilje i uznemiravanje je trivijalizirano od strane pravnih tijela. Tako primjerice, razna neugodna iskustva poput fizičkog nasrtaja i neželjenih dodira u seksualnom kontekstu - niti napadač niti službena tijela - neće tumačiti kao nešto značajno. Iako je djelomično moguće poduzeti mjere predostrožnosti protiv seksualnog zlostavljanja - od izbjegavanja samostalnih noćnih šetnji, do nošenja tzv. pepper spreja – mjere poput ovih ne umanjuju strah od seksualnih prijestupnika. Baš naprotiv, one potvrđuju postojanje patrijarhalne kulture koja objektivizira žene, kao i postojanje sustava koji nedovoljno radi na sankcioniranju seksualnih prijestupnika te nedovoljno potiče procese koji bi posljedično doveli do resocijalizacije društva i promjena rodno uvjetovanih vrijednosti.

Istraživanja koja se bave zastupljenošću uznemiravanja žena na javnim mjestima pokazuju da je velik broj žena doživio neki oblik seksualnog uznemiravanja. Nažalost, o ovoj temi ljudi nevoljko govore. Stoga sam odlučila upitati neke od prijateljica da podijele svoja iskustva seksualnog nasilja i uznemiravanja. Poražavajuća činjenica je ta, da se svaka od njih susrela s pojedinim oblikom uznemiravanja bar jednom u životu, na različitim mjestima i u različitoj dobi. Ispovijesti prikazuju koliko je seksualno nasilje sveprisutno u svim sferama ženina života te koliko je ono društveno prihvatljivo - od neželjenih seksualnih prijedloga, do prisilnih tjelesnih dodira. Posljedica toga je da se velik broj slučajeva uopće ne percipira kao seksualno uznemiravanje, nego se svodi pod nešto „normalno“. Dok u nastavku teksta budete čitali iskustva djevojaka, pokušajte se staviti u njihovu poziciju. Zapitajte se jeste li ikada mogli reagirati, a niste? Ili ste možda radili neke od ovih stvari, a da toga niste bili ni svjesni?

„𝐃𝐚 𝐬𝐢 𝐛𝐢𝐥𝐚 𝐝𝐫𝐮𝐠𝐚č𝐢𝐣𝐞 𝐨𝐛𝐮č𝐞𝐧𝐚 𝐭𝐨 𝐭𝐢 𝐬𝐞 𝐧𝐞 𝐛𝐢 𝐝𝐨𝐠𝐨𝐝𝐢𝐥𝐨“

„U osnovnoj školi, u jednom malom mjestu, neizravno sam se prvi p**a susrela sa seksualnim uznemiravanjem. Naime, djevojčica koja je išla sa mnom u peti razred obukla je tajice i suknju, što je dovelo do toga da dečki, koji su pritom ulazili u pubertet, započinju dodirivanje i lupanje po stražnjici. Kada je došao sat razrednika, dotična djevojčica se požalila na neželjeno dodirivanje, a zaključak učitelja je bio taj da se takvo što ne bi dogodilo da je bila drugačije obučena. Učitelj je zatim dao opasku muškom dijelu razreda kako takve stvari ne bi trebali raditi, ali je u isto vrijeme opravdao takvo ponašanje komentarom kako se dečki nalaze u dobi kada im hormoni divljaju te da su događaji ovakvog tipa za očekivati.

Meni je takva izjava tada bila nepojmljiva i strašna. Danas, kada gledam na tu situaciju u retrospektivi, razmišljam o tome kakav je primjer učitelj, kao autoritet, ostavio dječacima u dobi u kojoj se oblikuju. Rastužuje me i činjenica da jako puno ljudi razmišlja na ovakav način. Na kraju dana svi se čudimo zašto žene ne žele pričati o događajima seksualnog uznemiravanja, a jedan od problema je taj što se još uvijek na puno stvari gleda kao na društveno prihvatljive. Društvo u cijelosti mora razumjeti da ako žena ima otkrivena koljena, to nije poziv na seks ili na neprimjereno dodirivanje i dobacivanje raznih komentara. Naposljetku, imam jednu poruku koju sam davno negdje čula – Dragi muškarci, da se žena pored vas nalazi gola, vi ju nemate pravo dodirivati bez njena dopuštenja.“

„𝐒𝐯𝐢𝐣𝐞𝐭 𝐣𝐞 𝐣𝐚𝐤𝐨 𝐬𝐭𝐫𝐨𝐠 𝐩𝐫𝐞𝐦𝐚 ž𝐞𝐧𝐚𝐦𝐚 𝐭𝐞 𝐬𝐞 𝐤𝐨𝐧𝐬𝐭𝐚𝐧𝐭𝐧𝐨 𝐦𝐨𝐫𝐚𝐦𝐨 𝐛𝐨𝐫𝐢𝐭𝐢 𝐳𝐚 𝐬𝐞𝐛𝐞 𝐯𝐢š𝐞 𝐧𝐞𝐠𝐨 𝐥𝐢 𝐦𝐮š𝐤𝐚𝐫𝐜𝐢“

„Na prvoj godini Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu doživjela sam neugodno iskustvo od strane jednog profesora. Među studentima se od početka pričalo o tome kakav je, o tome da daje neprimjerene komentare, da voli mlade studentice, a što je najbizarnije i same profesorice su govorile stvari poput „Kod njega se morate samo dobro obući i on će vam dati peticu“. S obzirom na dobivene informacije od prethodnih generacija, bilo je djevojaka koje su se sredile za usmeni i dobile željenu peticu. Muške je studente pak znao rušiti jer ne pripadaju kategoriji „mladih zgodnih studentica“. Ja nisam bila dio te ekipe koja se sredila za usmeni, već sam se koncentrirala isključivo na učenje s mišljenjem da sam na ALU jer to volim te kako želim izaći iz ove institucije s određenom količinom znanja. Obično se na usmeni ispit odlazi po dvoje ili troje u grupi, međutim, ja sam zaboravila indeks na dan kada se odvijalo službeno ispitivanje, tako da sam se s dotičnim profesorom dogovorila za drugi termin. Na usmenom sam bila sama. Unaprijed sam se psihički pripremila na slušanje njegovih odbojnih komentara i priča, jer sam znala, s obzirom na iskustva drugih, s kim imam posla. Pričao je malo o umjetnosti, zatim o njegovim bivšim ženama i djevojkama, govorio je kako neovisno o tome što ima kćer mojih godina, on bi se baš jako potrudio oko mene, a to je uzastopno i isticao. Govorio mi je kako sam prekrasna, kako imam divnu kosu i oči, a usput me ispitivao o tome osjećam li nelagodu kao jedna mlada, zgodna studentica u prostoriji sama s njim, tako starijim, markantnim, zgodnim profesorom, dok me ispituje i govori ovakve stvari. Ja nisam znala što da odgovorim i stalno sam okretala stvari na zezanciju, no on je tvrdio kako se ne šali nego misli ozbiljno. Pitao me imam li dečka. Kada sam na to odgovorila da imam, izjavio je kako je to baš šteta jer bi se on stvarno potrudio oko mene te kako mu baš izgledam fantastično i inteligentno. Na kraju mi je ponudio ocjenu, a kroz glavu mi je prolazila samo jedna misao – pa zar sam se za ovo iskustvo borila i učila zadnjih mjesec dana? Osjećala sam se krivo, čak sam ga u jednom trenutku upitala hoće li me pitati bar neko pitanje, na što je on odgovorio kako nema potrebe za tim.

Nakon nekog vremena, kolege iz klase su me pitali kako je prošao usmeni kod dotičnog profesora. Tek sam u tom trenutku shvatila da nosim nešto sa sobom što ne želim pričati ljudima, bilo me sram jer sam dobila ocjenu na temelju ničega, bilo me sram jer sam se osjećala prljavo nakon njegovih komentara. Ovo iskustvo sam spremila u ladicu sve do regionalnog Me too pokreta u kojemu se ta ladica ponovno otvorila. Kada su iskustva djevojaka počela izlaziti na vidjelo na Akademiji dramskih umjetnosti, tada se o tim stvarima počelo govoriti i na Akademiji likovnih umjetnosti. Bilo je prijava spram dotičnog profesora i prije Me too pokreta, ali se ništa po tom pitanju nije napravilo. Sve je bilo i ostalo javna tajna. Ima još profesora poput njega, nažalost on nije jedini. Iskreno me zanima kako će se cjelokupna situacija odigrati. Imam osjećaj da se već sada prestalo pričati o ovom problemu. Možda sam u krivu, no imam takav dojam. Osobno još uvijek nisam prijavila svoje iskustvo, znam da je bitan svaki glas. Međutim, kakvo je to društvo u kojemu se broje glasovi prijava? Jedna alarmantna situacija bi trebala biti dovoljna po mome mišljenju. U sebi osjećam da bih trebala prijaviti, jer smatram da će patiti druge studentice i studenti, a to tako ne bi trebalo biti. Iako i dalje mislim da ovo iskustvo nije ostavilo traumu na meni, boli me spoznaja što sam se ja okoristila od te ocjene i ne osjećam se dovoljno čisto da odem to prijaviti. Znam da je on kriv, ali nisam do kraja osvijestila činjenicu da ja - nisam kriva. Uvijek mislim kako sam mogla do samoga kraja inzistirati na tome da me ispita na sustavan način, bez prihvaćanja dobivene ocjene.

Akademija je pozvala studente da prijave bilo kakvo neprimjereno ponašanje, ne nužno seksualno uznemiravanje. Međutim, ono što mene muči je primjerice sljedeće: profesorica se družila sa studentima do kasno u noć i odlazila na kave koje bi trajale satima. Je li to primjereno? Možda bi većina bi rekla da nije. No, je li to čar studiranja na Akademiji? Smatram da je. To dovodi do toga da će oni normalni profesori, koji se nemaju razloga bojati, započeti stvarati jednu distancu spram studenata koje do sada baš i nije bilo.

Problem kod umjetničkih smjerova, po mome mišljenju je taj, što kada dođeš na Akademiju, ne znaš tko si, ni što si. Pokušavaš pronaći sebe, svoj koncept umjetnosti. Nakon nekog vremena određeni profesor prepoznaje „ono nešto“ u tvojim radovima, daje ti do znanja da vrijediš, a kao mladoj umjetnici (ili bilo kojoj mladoj osobi koja nastoji uspjeti u onome što voli) nema veće sreće od toga da je netko otkrio iskru u tebi i da prepoznaje tvoj rad. S vremenom shvatiš da je to sve s ciljem da te profesor ili pojedinac na položaju moći želi iskoristiti. Individualni pozivi i posjeti u atelje (koji nisu tako česti) dovode do seksualnih sugestija, a ne do profesionalne i obrazovne nadogradnje. Naivno i glupo im vjeruješ jer upravo takvi pojedinci manipuliraju s onim što ti je najvrjednije, s onim što voliš toliko jako da i boli. Sjećat ću se riječi jedne od profesorica koja je izjavila kako je umjetnički svijet jako strog prema ženama te da se konstantno moramo boriti za sebe više nego li muškarci. Smatram da kao žena u umjetničkom svijetu jako moraš paziti, jer samo jedan krivi potez može dovesti do toga da si gotova i da te više nema nigdje. Upravo je to tužno i zabrinjavajuće, stoga iskreno zazivam promjene koje su nužne te se nadam da će se stvari postepeno mijenjati nabolje.“

„𝐔 𝐢𝐝𝐮ć𝐢𝐡 𝐧𝐞𝐤𝐨𝐥𝐢𝐤𝐨 𝐬𝐥𝐮č𝐚𝐣𝐞𝐯𝐚, 𝐤𝐚𝐝𝐚 𝐬𝐞 𝐝𝐨𝐠𝐨𝐝𝐢𝐥𝐚 𝐢𝐬𝐭𝐚 𝐬𝐢𝐭𝐮𝐚𝐜𝐢𝐣𝐚, 𝐣𝐚 𝐬𝐚𝐦 𝐬𝐚𝐦𝐨 š𝐮𝐭𝐣𝐞𝐥𝐚“

„Kao djevojka sam se više p**a susrela sa seksualnim uznemiravanjem i neželjenim dodirima, kako od mlađih ljudi, tako i od starijih. Bilo je primjera iz noćnih izlazaka, ali i 6-7 primjera iz tramvaja. Zapravo, te situacije iz tramvaja su me najviše iznenadile jer su to bili stariji muškarci u svojim 50-im ili 60-im godinama te nešto takvo nikada nisam očekivala od njih. Naravno, oni koriste prilike kada su najveće gužve, tako da njihovo ponašanje prođe neprimjetno ili da imaju opravdani razlog referirajući se na manjak prostora. Naime, prvi put kada mi se to dogodilo mislila sam da umišljam, bila sam u šoku, nisam očekivala da će se stariji čovjek krenuti trljati o mene. Razmišljala sam što da radim, gdje da se pomaknem u cijeloj toj gužvi?! Nakon nekog vremena, muškarcu sam glasnim i živčanim tonom rekla: „Gospodine, možete li se malo pomaknuti?“ Ljudi u tramvaju su se okrenuli prema meni i gledali kao da nisam normalna jer vičem na osobu koja bi mi mogla biti djed. U idućih nekoliko slučajeva, kada se dogodila ista situacija, ja sam samo šutjela. Pokušala sam mimikom lica pokazati da mi je to odvratno i priželjkivala da se makne od mene, ali zbog prvotnoga iskustva - kada su me drugi ljudi počeli osuđivati pogledima – nisam reagirala. Međutim, zadnji ili predzadnji put, jedan mlađi dečko, koji je skužio da se stariji čovjek trlja o mene i da me hvata, potapšao me po ruci i napravio mjesta za mene da se maknem od tog seksualnog predatora. Najtužnije je to, što su mi ovakvi događaji čak postali i normalni. Znam da je osjećaj užasan te da iziskuje od tebe nekakvu reakciju, no mislim da je većina žena naučila pretrpjeti ovakve situacije u šutnji, a to ne bi trebale.“

„𝐒𝐯𝐚𝐤𝐢 𝐩𝐮𝐭 𝐤𝐚𝐝 𝐠𝐚 𝐯𝐢𝐝𝐢𝐦 𝐧𝐚 𝐮𝐥𝐢𝐜𝐢 𝐮 𝐦𝐞𝐧𝐢 𝐬𝐞 𝐣𝐚𝐯𝐥𝐣𝐚 𝐨𝐬𝐣𝐞ć𝐚𝐣 𝐧𝐞𝐥𝐚𝐠𝐨𝐝𝐞“

„Iako je bilo više situacija u kojima su dečki znali prijeći granice prihvatljivog ponašanja, jedan događaj mi se najviše urezao u pamćenje. Na slavlju rođendana, iza mene se stvorio muškarac kojeg znam iz viđenja, a dolazim iz manjeg mjesta u kojem svatko svakoga zna. Započeo me nasilno dodirivati i lupati po stražnjici. Kada mi je došlo do glave što se dešava, ljutito sam krenula na njega s ciljem da ga udarim, no ljudi oko mene su me spriječili i odvukli sa strane. Bila sam jako potresena nakon toga, a svaki put kada ga vidim na ulici u meni se javlja osjećaj nelagode. Čak tri godine nakon ispričanog događaja, kada sam se mimoišla s njim na ulici, čula sam kako komentira prijatelju nešto u smislu: „Joj, kako sam ispipao ovu malu, baš je dobra“.“

„𝐌𝐞𝐧𝐢 𝐬𝐞 𝐭𝐨 𝐳𝐚𝐬𝐢𝐠𝐮𝐫𝐧𝐨 𝐧𝐢𝐣𝐞 𝐦𝐨𝐠𝐥𝐨 𝐝𝐨𝐠𝐨𝐝𝐢𝐭𝐢“

„Pri prvoj pomisli na seksualno uznemiravanje ili bilo koji njegov oblik, odlučno sam odmahnula rukom pomislivši kako se to meni zasigurno nije moglo dogoditi. Kada sam već malo bolje razmislila, shvatila sam kako sam neka sjećanja sakrila od sebe same zbog srama, bespredmetnog opravdavanja suprotnog spola ili nekog trećeg, nepostojećeg razloga. Primjerice, u ovom kontekstu mogu prepričati situaciju koja se dogodila u 2. ili 3. razredu srednje škole. Školski sat se bližio kraju te smo se mi učenici približili vratima kako bismo izašli van. Kako to i priliči adolescentima, smijali smo se i glasnije pričali. U tom je trenutku profesor zamahnuo prema mojoj stražnjici nečime što je nalikovalo na štap te mi se obratio riječima: "Budi dobra!" U tom sam trenutku ostala zatečena i obuzeo me osjećaj srama. Dugo sam pokušavala opravdati profesorov čin. Samu sebe sam uvjeravala da on sigurno nije tako mislio i da je do takve njegove reakcije došlo slučajno. Činjenica je da je takvo ponašanje nedopustivo i da za njega nema opravdanja koliko god izlika mi same tražile - jer tako je lakše. Nešto kasnije, nakon upisanog fakulteta, obavljala sam sezonske poslove u ugostiteljstvu, točnije kao konobarica. Naslušala sam se svakakvih komentara od "Što bih ja tebi radio!" do "Da sam samo malo mlađi, ne bi ti ništa falilo". Većinom su takve izjave dolazile od muške populacije u svojim pedesetim ili šezdesetim godinama. Na neke komentare bih spremno odgovorila, dok bih na neke samo okrenula glavu. U moru takvih neugodnih situacija istaknula bih onu gdje sam noseći uniformu kafića u kojem sam tada radila, a koja je na lijevoj strani majice imala logo kafića, dobila pitanje: „Što se dobije kada se stisne taj znak?", aludirajući na moje grudi. Tada sam na bezobrazno pitanje odgovorila jednako bezobrazno - da se dobije šamar. Nisam osjećala sram, osjećala sam ljutnju što netko na mene gleda kao na objekt. Ljutnju što nije bitna činjenica da vrijedno radim i zarađujem, nego se naglasak stavlja na moje tijelo, a samim tim se mene kao osobu degradira i to samo zato što sam žena. Nažalost, ovakve su situacije svakodnevica. Problem je ukorijenjen duboko u društvu, a posljedice patrijarhata se osjete i danas.“

Seksualno nasilje može poprimiti različite oblike, uključujući seksualno uznemiravanje na radnom mjestu i u javnim prostorima. Trebamo zauzeti stav, tako što ćemo ukazati na zlostavljanje kada ga vidimo, od neprimjerenih seksualnih komentara do neprimjerenog dodirivanja. Isto tako, ono što možemo učiniti za žrtve seksualnog nasilja, jednom kada dobiju snagu da progovore o toj temi, jest pružanje bezuvjetne podrške i suosjećanja. Umjesto da dodatno osuđujemo žrtve seksualnog nasilja, možemo im pomoći da izbjegnu sekundarnu viktimizaciju. Nemojte reći: „Zašto nije odmah prijavila?“, nego kažite: „Čujemo vas. Mi vam vjerujemo i tu smo uz vas.“ Kada žena podijeli svoju priču o nasilju, ona poduzima prvi korak da prekine ciklus zlostavljanja. Na svima nama je da joj pružimo siguran prostor koji je potreban da progovori. Isto tako, važno je zapamtiti da odjeća žrtve nije bitna, nego se razlog počinjenja djela nalazi isključivo u počinitelju, koji, shodno tome, treba samostalno snositi odgovornost. Teško je promijeniti kulturu koja se naraštajima krivo gradila, prikazujući muškarca kao glavu kuće, a ženu kao njegovu imovinu, no svaka promjena je proces, a upravo svatko od nas može doprinijeti bržem i uspješnijem razvoju toga procesa.