Stipis

okej je popiti tabletu ako te boli glava, normalno je ici doktoru ako te boli zeludac ili piti terapiju ako imas probleme sa srcem. ukoliko istegnes nogu u redu je mirovati koliko treba ili uzeti bolovanje kada imas povisenu temperaturu i kasljes. ljudi te zale ako ti trnu zivci i n**e ti pomoc kada tesko hodas. no ako psihicki nisi dobro i dalje si pomalo cudan, a niti jedna od gore navedenih pomoci nije prihvacena kao sto je to u slucaju fizicke boli. kako od drugih tako i od nas samih prema sebi.

kada psihicki nisi dobro krecu komentari kao sto su: ali imas sve sto ti treba u zivotu; ima ljudi kojima je gore; pa sto ti fali; nemoj biti tuzan; daj se razvedri; ma nije ti nista - komentari od kojih ne da ti nije bolje vec pocinjes osjecati i griznju savijesti jer hej, pa stvarno imas sve. imas posao, krov nad glavom, imas za jesti, nitko ti trenutno ne umire, fizicki si zdrav i u biti si samo sebicna osoba koja drami. no nije to bas tako. smijemo imati sve, a opet se osjecati lose. mozemo istovremeno biti zahvalini na svemu sto imamo, no ipak biti tuzni. mozemo preopteretiti mozak iako mozda na van ne izgleda kao da imamo toliko obaveza koje bi ga zagusile.

cesto sam se osjecala krivom sto mi nije dobro. cesto sam osjecala da bi nekim drugim ljudima trebalo biti gore, a nose se sasvim dobro sa svojim sjebanim zivotima. dugo godina sam sutila i nisam si davala za pravo biti lose. no onda, nakon sto je pocelo curiti kroz sve savove, pocela sam pricati. i to je bio najbolji potez ikad iako je proizasao iz ocaja, a ne logike. sa pricanjem sam si pocela davati i dopustenje da ne budem okej. dopustenje da sam umorna. dopustenje da neke stvari ne zelim.

odgojena sam po principu 'sto ce ljudi reci'. imas poderane tenisice - sto ce ljudi reci, ne zelis na maturalac - sto ce ljudi reci, neces sve pojesti - sto ce ljudi reci, dici ces se usred predstave - sto ce ljudi reci. malo po malo, to sto ce ljudi reci je postalo jedino bitno, svoje zelje i glasove vise nisam ni cula. i onda, nakon tisine, pocela sam vristati iznutra. dugo je trebalo, i jos to traje, da si dopustim i da pocnem slusati sebe. da se cujem, da razlucim svoje zelje od tudjih ocekivanja. i to umara. i to izaziva razne probleme, neshvatljive onima koji ih nikada nisu imali.

o ovoj temi bi mogla pisati u nedogled. svaki projekt koji mi se pruzio, a da se doticao mentalnog zdravlja, prihvatila sam bez razmisljanja i silno u njemu uzivala. vjerujem kako su i to bili neki komadici puzzla mojeg cvrsceg i svjesnijeg ja.

najgora spoznaja mi je da je to sve sinusoidno. nije shema da ti je lose i onda ti je pravocrtno bolje i ostane tako zauvijek. bude bolje. bude gore. zivot donosi razne stvari, ti se mijenjas, okolina se mijenja, dopamin i serotonin u tvom mozgu se mijenjaju. to sto si sada dobro ne znaci da budes zauvijek. ali i to sto si sada lose ne znaci da budes zauvijek. sto je dosta olaksavajuca spoznaja. spoznaja koja ti dopusta da se prestanes grcevito drzati. da pustis, da dises i da prihvatis. i budi blag prema drugima jer, kada sam pocela pricati, shvatila sam da jako jako puno nas ima svoje borbe.
budi blag i prema sebi. dopusti si sve sto ti treba, dopusti si i traziti pomoc, dopusti si i piti lijekove, dopusti si i pricati o tome jer time neces olaksati samo sebi vec i nekome tko je trenutno u svojoj tisini i nedopustanju. i iako je sinusoidno, svaka iduca amplituda je laksa, brze se dignes, gradis se putem, shvacas stvari, shvacas sebe i ucis sto ti treba. svaki korak ti postane uspjeh kojeg vise cijenis, a za svaki pad se manje bicujes.

*ilustracija za knjigu 'Napadaj panike ili neka teska bolest?', autorica: mr. sc. Andreja Kostelic-Martic, klin. psih.

Podsjetnik na važnost malih, svakodnevnih koraka u životu.