08/06/2024
Tarik Kulenović
Rezolucija Srebrenica
Ujedinjene nacije su nakon žustre rasprave u Generalnoj skupštini izglasale da se 11. juli proglašava Međunarodnim danom sjećanja na Srebrenicu. Patetični pokušaji srpske delegacije, na čelu s predsjednikom Republike Vučićem zaogrnutim u srpsku zastavu, nisu urodile plodom i nisu uspjele blokirati donošenje deklaracije.
Ne znam hoće li sama deklaracija imati neki praktični značaj. U deklaraciji nije optužen srpski narod, u njoj je osuđeno svako negiranje genocida i podvrgnuto krivičnom gonjenju. Za Srebreničane to je ipak znak pravde nakon skoro trideset godina čekanja, lobiranja, gonjenja, razočarenja. Propale su mnoge iluzije o svjetskoj pravdi, umrle su i mnoge preživjele žrtve. Hoće li oživjeti Rizu koji sada ima i unuka i unuku? Neće. Neće oživjeti ni Ahmeda koji bi sada imao bar jedno dijete na radost majci koja bi bila nena i njegovom djetetu. Neće ni Edina ocu pokazati unuka, kako je lijep kako raste. Oni leže u Potočarima među onih 8372 identificiranih ubijenih, niti jedan od njih neće oživjeti, ustati.
Što će nam onda ta rezolucija, pitate se. Stvarno što će nam? Ustvari, velik je to uspjeh UN-a jer je jedan nesumnjivi zločin nakon skoro trideset godina borbe i tihih uredskih i forumskih ratova na svjetskoj razini priznat kao zločin i o tome više nema rasprave. To Srbi ne mogu shvatiti. Narodski rečeno, sa Srebrenicom su ga baš zas.ali i to je sada i na svjetskoj razini betonirano.
To malo mjesto, ta Srebrenica priznata je kao svjetski simbol stradanja, ubijanja nevinih, iživljavanja nad nemočnima. U sedam dana pobijeno je 8372 zarobljenika, nenaoružanih, nemoćnih da se brane... Tužno je samo jedna od riječi kojima bi mogli opisati taj užas, baš užas jer nema bolje riječi za zlo koje je Srbija počinila. Kažem Srbija jer u osvajanju Srebrenice sudjelovala je vojska Srbije, autobusi kojima su zarobljenici prevoženi do stratišta bili su iz Srbije, genocid ne bi bio moguć bez logističke potpore Srbije... U krajnjoj liniji, koliko god Srbija negira svoje sudjelovanje u genocidu, ne treba zaboraviti da su tokom cijelog rata oficiri tzv. Republike Srpske plaće primali iz budžeta Srbije. Tražite li dokaz srpskog sudjelovanja u ratu u Bosni ne treba vam bolji. Zna se tko je plaćao separatiste. Šta imamo više pričati o tome?
Rezolucija UN-a o genocidu u Srebrenici simbolički je priznanje svih genocida koji su se dogodili u povijesti, od onog židovskog nad Filistincima (Palestincima) zapisanog u Bibliji, preko rimskog genocida nad Katarima, konkvistadorskog nad američkim Indijancima, Astecima, Inkama i ostalima, kolonizatorskog nad autohtonim narodima Afrike i Azije, Napoleonovog nad Mamelucima Egipta, engleskog nad domorodcima Australije, talijanskog nad Etiopljanima, ruskog nad poljskim zarobljenicima u Katynu, crnogorskog nad Bošnjacima u Šahovićima 1924. godine i srpskog u Kulen Vakufu 1941. godine, nacističkog nad židovima po cijeloj Europi, jugoslavenskog nad hrvatskim ratnim zarobljenicima na Blajburgu i tako dalje do današnjih dana. Lista genocida je ogromna. U Bosni je počelo s Bjeljinom, Prijedorom i Zvornikom još 1992. godine. Sjeća li se netko uopće jame Tomašice, jame Bezdane? Srebrenica više nije ni zadnja.
Danas gledamo preko interneta uživo kako Izrael vrši genocid nad Palestincima Gaze, kako se pred svijetom izruguje samom sebi. Izrael, koji je izborio državu na osnovu genocida što su ga nacisti u Europi počinili nad židovima u Drugom svjetskom ratu danas je i sam mala genocidna tvorevina na obali Sredozemlja. Dobro je Vedrana Rudan napisala, žao joj je židova. Žao je i meni jer će opet nastradati nevini ljudi u Europi zbog nekakvih manijaka s Bliskog istoka s kojima dijele istu religiju, no nemaju ni zajedničku kulturu ni etiku.
Tko je u stanju vjerovati tim današnjim masovnim ubojicama kako je nad njima jednom počinjen genocid? Po netu se pojavljuju natpisi kako ih Adolf nije dovoljno pobio, kako je imao pravo, natpisi koji amnestiraju današnji zločin prekjučerašnjim, odavno prošlim. Za to je zaslužan Netanyahu i njegova vlada. Glupani s vrhunskim instrumentima ubijanja. A suština današnjeg izraelskog genocida je da se zamaskira krađa novaca koju je počinio Netanyahu. Nije čudo što se on rado udružuje s Dodikom i Čovićem koji imaju isti problem. Ukrali su novce i sada sve rade da ne završe u zatvoru.
Muhammed s.a.w.s. je odavno rekao: Tko ubije jednog nevinog čovjeka, ubio je cijeli svijet. Nema opravdanja za takav zločin. Ako je i židov, čovjek ili je pošten ili nije. Dobar ili nije. Čovjek je ili čovjek ili zlotvor.
Sjećam se tekstova iz novina o jednom židovu Sarajliji koji je ostao dužan novce. Njegova je obrana bila kako ga napadaju jer je židov. Čovjek kojem duguje pokušao je objasniti kako ga ne napada jer je židov nego jer mu je dužan novce.
Danas smo zbog Gaze u sličnoj situaciji. Izrael se brani kako ga svijet optužuje jer su židovska država. Svijet im pokušava objasniti kako to nije zato što su židovi, nego zato što provode genocid, zločin za koji nema zastare niti oprosta. Ubili ste nevine, ubili ste civile, žene, djecu i starce i za taj zločin trebate odgovarati. Bez oprosta. Bez zastare.
Tako je i sa Srebrenicom. Ubili ste, ubojice trebaju odgovarati za zločin. Ne znam koliko je srpskih oficira kazneno odgovaralo. Počelo je s vojnikom VRS-a, Slovencem Kosom, članom zloglasnog 10. diverzantskog odreda VRS, zloglasnih ubojica, srpske Einsatzgrupe. Kos je bio pokajnik i prvi je progovorio kako je za novce ubijao zarobljenike. Onda se otvorilo, padale su ubojice jedan za drugim, pa njihovi zapovjednici, pa njihov komandant Ratko Mladić koji se desetak godina skrivao u Srbiji, na kraju i nalogodavci Frenki Simatović i Jovica Stanišić, suđeni na po 15 godina robije. Simatović bi trebao biti pušten u Srbiju na prijevremenu slobodu. No, krivi su, krivica im je dokazana i bez obzira na njihovu lajavost, trubljenje kako je cijeli svijet protiv njih, ubili su, organizirano, ljude koji se nisu mogli braniti, razoružani i prevareni od Međunarodne zajednice, ostavljeni na milost i nemilost koljačima. Da, Srebrenica. Krik se i danas čuje do neba. Svjetska sramota. Nije se to desilo u nekoj azijskoj ili afričkoj zabiti. Srce tame je bilo dva sata od Londona, u tzv. uljuđenoj Europi, nakon što su se političari godinama zaklinjali Nikad više to se Nikad više ipak ponovilo.
Meni je Srebrenica bila lijepo mjesto vrijednih ljudi gdje nije radio prije rata samo onaj tko nije htio. Bio sam tamo prije rata kao klinac. Baš im je dobro, mislio sam dječje, pio sam vodu s Gubera, vodili su nas na splavarenje po Drini... U centru Srebrenice bila je džamija, bio je to znak da je tu Bosna. Tamo sam jeo sir i vrhnje s crijemošom ili crimušom, divljim lukom koji naraste u proljeće...
A onda se nad mjesto spustio rat i prekid na vezama. Curile su vijesti, glasine, fotke hrabrih reportera koji su se na kojekakve načine probijali do srca tame i odatle donosili fotografije kao svjedočanstvo užasa. Srce Europe, dva sata avionom od Londona cijela je Bosna postala srce tame. Srebrenica je postala jedno od srca herojskog otpora Bosne, trajalo je to skoro cijeli rat. Srebrenica, Goražde, Žepa, Teočak, veza s Tuzlom, tanka, helikopterska, ali ipak nekakva. Bila je Srebrenica pred padom i 1993. godine kad ju je iz frke izvukao UNPROFOR. Došli su francuski vojnici predvođeni generalom Morilonom, prostor općine proglašen je zaštićenom zonom UN-a. Tada je Bosni baš bilo najgore, Srbija je napadala, Hrvatska se priključila agresoru, kopirajući Erceg Bosnom srpski četnitet, Bosna sama, opkoljena i napadana sa svih strana. Odmetnuo se i Fikret Abdić, glumeći Husku, ne shvaćajući da je kvisling. Huska je štitio muslimane, Fikret je otvorio koncentracijske logore za njih. Kao da to nije bilo dovoljno javila se i Srpska muslimanska brigada kojoj je i Lepa Brena pjevala. Bosna puna agresora, izdajnika, kvislinga, nesposobnih međunarodnih snaga. Baš je bilo čudno vrijeme, samo nas je Allah pomogao da preživimo najgore. No prošla je ta 1993. godina, Bošnjaci su preživjeli, 1994. godine su se uključili i Amerikanci zbog nesposobnosti Europljana da riješe rat sami, stasala je i ARBiH, počela nizati pobjede, uz američku pomoć združene su hrvatsko-bošnjačke snage počele pobjeđivati. Došla je i 1995. godina, operacija Oluja, srpski je agresor bio istjeran iz Hrvatske, ARBiH je oslobodila Vlašić i četnički Staljingrad Vozuču, deblokirani su Bihać i Sarajevo, oslobođen Grabež, ARBiH je napredovala oslobađajući Ključ, došla je do predgrađa Doboja, baš se sve kretalo kako treba.... A onda tuzlanska Kapija, srpska granata koja je pobila preko sedamdeset mladih. Ponovile su se sarajevske Markale 1 i 2. Kao da to nije bila dovoljna opomena, nešto preko mjesec dana kasnije okupirana je Srebrenica i najherojskije mjesto istočne Bosne, mala Žepa. Kosti Avde Palića nikad nismo našli. U Srebrenici je pobijeno preko osam hiljada razoružanih ratnih zarobljenika.
Užasnuta Amerika je odlučila kako je dosta i vrijeme je da rat stane. ARBiH je zaustavljena u ofenzivi pred praznom Banjalukom, u Daytonu je nakon mučnih pregovora sklopljen mir i potpisan mirovni sporazum. U Daytonu je upokojena i Republika Bosna i Hercegovina. Što pjeva Edo Maajka, od Daytona godine se broje. Danas imamo protektorat trokutića i zvjezdica, Republika Ljiljana je Allahimanet, Srbija je nagrađena za genocid s pola Bosne, Hrvati su dobili nešto, Bošnjaci nešto, svi su dobili ono što su njihove vojske držale i danas je tako kako je. Mir traje skoro trideset godina, svi grintaju protiv mira, a nitko ne želi da ga prvi prekine. Svima je dobro. Kome nije dobro taj ionako odlazi ili je otišao iz Bosne. Što kaže izreka: bolje da se sto godina preganjaju riječima nego da jedan dan ratuju.
Na taj rašomon današnjeg protektorata, Ujedinjene nacije su ipak nešto pozitivno učinile, usvojile su rezoluciju o Srebrenici i proglasile svjetski dan sjećanja na Srebrenicu kao opomenu za prošle i buduće genocide za koje želimo da ih više ne bude. Nisu poimence prozvani izvršitelji, mnoge su navodno prijateljske zemlje ostale suzdržane. Priznanje je to svim poštenim i požrtvovnim ljudima koji su se godinama borili za pravdu. I na kraju uspjeli. Hvala im.
