27/08/2026
„Za razliku od zidara, stolara i brojnih drugih zanimanja, učitelj ili odgajatelj neće uvijek vidjeti rezultate svog rada pred sobom,“ rekao nam je jednom naš dragi mentor Godi Keller. Kakav utjecaj uspijevamo ostvariti nad djecom čiji nam je odgoj povjeren, to često saznajemo tek nakon što prođe više ili manje vremena — a za vidjeti sretnu odraslu osobu s kojom ste se družili dok je ona još bila dijete, za to su potrebne godine i godine.
Ponekad, kao dašak sreće koji nadjača i stotinu nesreća, kao šapat nade koji odjekne poput groma, pozitivni rezultat pedagoškog rada se otkrije u trenutku. I ponekad, kao što to biva i u ovom slučaju, to otkrivanje dolazi na potpuno neočekivan način. Moglo bi se čak reći i da je nam je došlo iz obrnutog smjera!
Prenosimo vam pismo jednog od gledatelja završne predstave na našem velikom seminaru u Bosni prošlog tjedna, predstave na kojoj su radili studenti waldorfske pedagogije iz cijele Hrvatske:
⛰️⛰️⛰️☀️⛰️⛰️⛰️
ŠTO JA VOLIM KAZALIŠTE, ALI NA PLEHANU: KULTURNI DOGAĐAJ KOJI JE VRATIO NADU
Nakon više od pedeset godina, u prostoru stare škole na Plehanu ponovno se igrala kazališna predstava. Studentice i profesorice iz Zagreba donijele su čaroliju koja je lokalnom stanovništvu, ali i raseljenim Plehančanima, ugrijala srca i podsjetila ih na neprolaznu snagu činjenja dobra.
Bili smo posljednja generacija koja je pohađala nastavu u Kovačevcima, svima poznatijoj kao stara škola na Plehanu. Nakon nas, školska su vrata zauvijek zatvorena, a mlađi su učenici nastavili pohađati nastavu u Bunaru. Nas je, kao i mnoge generacije prije i poslije, učila dobra učiteljica Vera Kučinar. Bila je to pedagoginja s rijetkim, gotovo majčinskim odnosom prema učenicima kakav se danas teško susreće.
Od svih događaja kroz te četiri godine u plehanskoj školi, u sjećanje mi se najdublje urezala lutkarska predstava. Za nas je to tada bilo nešto neviđeno. Lutke su nam pričale priču o tome kako je u životu najvažnije biti dobra osoba, pomagati drugima i s neznancem podijeliti sve što imaš. Živeći tako, dobro ti se stostruko vraća – siromašni dječak može postati princ, dok oni zli na kraju dožive neuspjeh. U to nam je vrijeme priče sa sličnom poukom na vjeronauku pripovijedao i omiljeni fra Ivan Marić. Iz današnje perspektive, svjestan sam da sam imao nevjerojatnu sreću što su me u najranijem djetinjstvu za život pripremale tako dvije plemenite osobe.
A onda, nakon više od pedeset godina, krug se zatvorio. U istom prostoru nekadašnje stare škole, gdje danas djeluje Udruga Sion, studentice i profesorice Instituta za waldorfsku pedagogiju iz Zagreba ponovno su me vratile u najranije djetinjstvo. Kroz četiri različite forme – lutkarsku predstavu, marionetsko kazalište, kazalište sjena i izvedbu na otvorenom – priredile su veličanstven kulturni događaj na našem Plehanu. Gledajući ih, osjećao sam se baš poput malenog dječaka iz Dubočca koji je sjedio u prvom redu i upijao svaku riječ. Kroz sve nadahnute izvedbe provlačila se ista, bezvremenska pouka: „Dobro je činiti dobro“.
Značaj ovog događaja nadilazi same predstave. Plehan, koji je u ratu prije tridesetak godina bio potpuno razoren i s kojeg je stanovništvo protjerano, danas živi s malim brojem stalnih stanovnika, a povratak teče sporo. Upravo zato ovakve kulturne manifestacije lokalnoj zajednici znače neizmjerno puno – one su dokaz da Plehan nije zaboravljen i da u njemu još uvijek kuca snažno srce.
U ugodnom razgovoru s gošćama iz Zagreba, koji je uslijedio tijekom kulinarske večeri „Stara jela plehanskih sela“, saznao sam da su provele pet predivnih dana na Plehanu i u Derventi. Otišle su pune pozitivnih dojmova i s obećanjem da će rado ponovno doći, što svi od srca priželjkujemo već iduće godine.
Na kraju, veliko hvala svima koji su svojim trudom i angažmanom omogućili da se ovako nešto prekrasno dogodi u našem kraju. Ovaj susret samo je potvrdio stihove one naše stare, dobro poznate pjesme: „Nitko nema što Derventa ima, ima Plehan…“
Ž. Š., plehanski đak
⛰️⛰️⛰️☀️⛰️⛰️⛰️
~~~ ENGLISH TRANSLATION ~~~
How Much I Love Theatre, But on Plehan: A Cultural Event That Brought Back Hope
After more than fifty years, a theatre performance took place once again in the halls of the old school building on Plehan hill. Students and professors from Zagreb brought magic which warmed the hearts of the local population, as well as the displaced people of Plehan, and reminded them of the enduring power of good deeds.
We were the last generation to attend classes in Kovačevci, better known to everyone as “the old school in Plehan”. After us, the school doors were closed forever, and the younger pupils continued to attend classes in Bunar. We, like many generations before and after us, were taught by the good teacher Vera Kučinar. She was a teacher with a rare, almost maternal attitude towards pupils which is hard to find in today's world.
Of all the events during those four years at the Plehan school, the one engraved the deepest into my memory is a puppet show. For us at that time, it was something unprecedented. The puppets told us a story about how the most important thing in life is to be a good person, to help others and to share everything you have with a stranger. By living like that, good comes back to you a hundredfold – a poor boy can become a prince, while the wicked eventually fail. At that time, our beloved Fr. Ivan Marić also told us stories with similar lessons during our religious education. From today's perspective, I am aware that I was incredibly lucky to have been prepared for life by such noble people in those earliest days of my childhood.
And now, after more than fifty years, the circle is complete. In that same space of the former old school, where the Sion association operates today, students and professors from the Institute for Waldorf Pedagogy in Zagreb took me back to my earliest childhood. Through four different forms – a puppet show, marionette theatre, shadow theatre and an open-air performance – they organized a magnificent cultural event at our Plehan. Watching them, I felt just like that little boy from Dubočac who sat in the front row and absorbed every single word. The same timeless lesson ran through all those inspired performances: “It is good to do good.”
The significance of this event goes beyond the performances themselves. Plehan, which was completely destroyed in the war some thirty years ago and whose population was banished, today houses only a small number of permanent residents, and the people's return is proceeding slowly. This is precisely why such cultural events carry immense meaning to the local community – they are proof that Plehan has not been forgotten and that a strong heart still beats inside of it.
In a pleasant conversation with our guests from Zagreb, which followed during the culinary event “Old Dishes of Plehan Villages,” I learned that they had spent five wonderful days in Plehan and Derventa. They went back home filled with positive impressions and with the promise that they will happily come to visit us again, which we are all sincerely hoping for as soon as the next year.
Finally, a big "thank you" to everbody who, with his or her effort and commitment, made it possible for something so wonderful to happen in our land. This meeting only confirmed the lyrics of our old, well-known song: "No one has what Derventa and Plehan have... "
Ž. Š., a pupil of Plehan
⛰️⛰️⛰️☀️⛰️⛰️⛰️
