26/05/2026
Kroz Vašu ulogu roditelja i osoba koje su u interakciji i komunikaciji s djecom, imate li mjesta za napredak???
Mislim da svi imamo, uvijek!
Djeca danas imaju treninge i utakmice. A gube ono najvažnije.
Ako želimo da se djeca razvijaju kako treba, trebaju se što više slobodno igrati.
Koja je najveća razlika između slobodne igre i organiziranog sporta?
Autoritet.
Slobodna igra nema autoritet.
Ima pravila.
Ima igrače.
Nekad ima i publiku.
Ponekad čak i „suce“.
Ali nema trenera koji određuje što je dobro, što loše i kako nešto treba izgledati.
A upravo autoritet često psihički iscrpljuje djecu.
Nije problem fizički umor.
Slobodna igra zna biti i puno zahtjevnija fizički.
Ali je slobodnija.
Opuštenija.
I zato često radosnija.
Da se razumijemo, organizirani sport djeci treba.
Ali ako pričamo o djeci od 5 do 10 godina, rekao bih da im treba puno više slobodne igre nego organiziranog sporta.
Puno više.
I dat ću vam primjer iz vrhunskog sporta.
Mnogi profesionalni nogometaši tijekom pauze od treninga, kad bi zapravo trebali odmarati, igraju termine s prijateljima.
Nekad i male turnire.
Zašto?
Jer problem najčešće nije fizički umor.
Problem je psihički.
Emocionalni.
Kognitivni.
Stalno razmišljanje.
Taktika.
Pritisak.
Uloga.
Očekivanja.
I zato se vraćaju na izvor.
Na igranje nogometa bez psihološkog opterećenja.
Paradoksalno, upravo ih to odmara i puni.
Isto je i s djecom.
Nemojte im to uzeti.
Što više slobodne igre, to bolje.
Čak bih se usudio reći da treneri male djece trebaju davati više prostora za slobodne i kaotične igre.
Bez puno uputa.
Bez stalnog ispravljanja.
Roditelji mi često kažu:
„Nema mi se dijete s kim igrati, jedino može na sportu.“
Odvedite ga na igralište.
Ako je hladno, rezervirajte termin i igrajte se s njim.
Najbolje potrošenih 30 eura.
Garantiram.
I kad se igrate, stvarno se igrajte.
Ne trenirajte.
Ne popravljajte.
Ne stvarajte projekt.
Igrajte se.
Često vikendom odem s nećakom koji ima osam godina igrati nogomet.
Najviše voli igrati jedan na jedan.
Postavimo dvije branke i igramo koliko god želi.
Što mi je pritom bitno?
Da mu igra bude važnija od pobjede.
Ali da mu pobjeda ne bude nevažna.
Ako mu rezultat postane potpuno nebitan, potičem malo natjecateljskog duha.
Ako mu postane prevažan, vraćam fokus na igru.
Bitno mi je da se i dalje smije.
Da nastavi igrati i kad izgubi.
Da ga igra nosi više od rezultata.
I još nešto mi je važno.
Kad sjednem sa svojim bratom i odmaram, želim vidjeti da se zna sam igrati.
To je jako bitno.
Dijete bi se trebalo znati igrati samo.
Po meni je obilježje zdravog djeteta da voli igru s drugima, da ima dozu natjecateljskog duha, ali i da zna biti samo sa sobom.
A ono najvažnije s moje strane:
Ne gledam svog nećaka kao projekt.
Ne izmišljam mu vježbe da bi bio bolji nogometaš.
Samo se igram s njim.
Jer mi je važnije izgraditi odnos nego nogometaša.
Tu roditelji često skrenu.
Odmah razmišljaju kako da dijete bude bolje.
Kako da napreduje.
Kako da stekne prednost.
I onda kreću dodatne vježbe, forsiranje i popravljanje.
Ponekad tu nestane plesa.
Nestane radosti.
Nestanu uspomene.
Igra postane vojska.
A djeci vojska ne treba.
Treba im prostor.
Treba im smijeh.
Treba im dosada iz koje nastane kreativnost.
Treba im igra.
Ideja je jednostavna:
Ako dijete nema prijatelje s kojima se može igrati, pokušajte mu pomoći da ih pronađe.
A bez obzira ima li ih ili nema, s vama bi se trebalo igrati.
I znam što će neki reći:
„Damire, nemam vremena. Radim.“
Nađite vrijeme.
Jer na kraju života rijetko tko žali što je radio premalo.
Ali mnogi žale što se nisu više igrali sa svojim najmilijima.
Igrali.
Ne vježbali.
To nije isto.
I još nešto…
Ako vjerujete da djeci danas treba više igre, manje pritiska i više odraslih koji će ih pustiti da budu djeca, podijelite ovu objavu.
Možda je dovoljan jedan roditelj koji će danas umjesto dodatnog treninga otići s djetetom na igralište.
A nekad upravo takve male stvari ostanu najveće uspomene.
