30/10/2024
JOB SHADOWING - promatranje rada - izvješće
Akçakoca, Düzce – 30.9. – 4.10. 2024.
U sklopu ovog našeg projekta mobilnost praćenja rada održana je u turskom gradu Akçakoca. Gradić broji oko 30tak tisuća stanovnika i smješten je na obali Crnog mora (Karadeniz na turskom). Škola koju sam posjetila zove se Hamiyet Sevil Ortaokulu i osnovna je škola koja broji oko 350 učenika. U Turskoj se imena škola daju prema članovima obitelji glavnih donatora koji su financirali izgradnju zgrade. Tako je ova škola dobila ime po majci sponzora.
Školski sustav organiziran je identično kao i naš u HR pa su učenici u osnovnoj školi podijeljeni u primarni uzrast – od 1.- 4. razreda te u sekundarni – viši razredi od 5.- 8.
Škola radi jednosmjenski, prostrana je i podijeljena na dvije strane, za razrednu i predmetnu nastavu. Iako su moje predrasude sumnjale u suprotno, škola je izvrsno opremljena. Svaka učionica, i nižih i viših razreda, ima pametnu ploču koja besprijekorno radi. Udžbenici su digitalni i sve kolege koriste se digitalnim alatima. Škola ima puno prostora u kojemu učenici borave za vrijeme odmora. Tamo su smješteni kauči i naslonjači, a na jednom mjestu se također nalazi i stol za stolni tenis. U školskoj kantini učenici imaju svakodnevno kuhane obroke. Imala sam priliku i ručati u kantini i moram reći da je obrok bio vrlo ukusan. Školska knjižnica također je prostor okupljanja učenika sa puno mogućnosti za sjedenje u skupinama i mirnim kutcima za čitanje. Prostor knjižnice također se koristi i za individualni rad s učenicima.
Domaćin mog posjeta bio je učitelj engleskog jezika i Erasmus+ koordinator škole Kerem Ali Yavuz. Na samom početku tjedna, kao što je to običaj, imali smo slušanje himne ispred ulaza škole i podizanje zastave. Sudjelovali su svi učenici i svi nastavnici. Ista se procedura ponavlja i u petak, na kraju radnog tjedna.
Nakon toga organiziran je prijem kod ravnatelja u tajništvu škole. Razgovarali smo o sličnostima i različitostima obrazovnih sustava u Turskoj i Hrvatskoj te o mogućim načinima suradnje u budućnosti. S kolegama u školi dogovorili smo posjete satima. Jezična barijera predstavljala je određeni problem jer većina učitelja u školi ne govori niti jedan strani jezik. Stoga je na samom početku tjedna organizirana suradnja s učiteljima stranih jezika. Najlakše je naravno bilo s Keremom gdje smo spontano nakon prvog sata sa sedmašima odlučili da ću sljedeći sat voditi ja. Već nakon prvog dana i boljeg upoznavanja, i ostale su kolege rado otvorile svoja vrata. Posjetila sam tako sate glazbenog, matematike, turskog jezika te sate predmeta koji oni zovu „Moral and citizenship“, a ja bih ga najbliže usporedila s našim građanskim odgojem koji se kao međupredmet odrađuje na svim nastavnim satima kroz razne oblike. Iako su ovi sati bili održani na turskom, bez ikakvih se problema mogla pratiti struktura nastavnih sati, aktivnost učenika i organizacija.
Posebno su me se dojmili sati glazbenog na kojima cijeli razredi sviraju svoje flaute. Vidi se da su uigrani i da je ovaj oblik rada nešto što im je svakodnevica. Također, sat turskog jezika bio je izuzetno zanimljiv. Učiteljica je vježbala s učenicima stilske figure, a izrazita aktivnost petaša plijenila je pažnju. Neovisno o nerazumijevanju samog sadržaja, vidljivo je bilo kako su svi odradili domaću zadaću, čitali sastavke koje su napisali, dok su ostali komentirali i objašnjavali koje su stilske figure korištene.
Na satu matematike u sedmom razredu učitelj je vježbao s učenicima za ispit. Mladi učitelj objašnjavao je s posebnom energijom i entuzijazmom svaki pojedini zadatak i na kraju svakoga pitao treba li nekome ponoviti i dodatno objasniti zadatak. Vidi se da su učenici naviknuti na ovaj oblik suradnje s učiteljem i dobar broj njih je bez ustezanja pitao za dodatno pojašnjenje koje je i dobio. Iako sam jezičar po struci, učitelju sam komentirala da bih uz njega i ja naučila matematiku.
Na satu građanskog odgoja dogodilo se pravo iznenađenje. Učenici su me bombardirali pitanjima o Hrvatskoj, Vinkovcima, školi, predmetima koje učenici imaju, načinima kako mladi provode slobodno vrijeme. Bilo je izvrsno. Kao šlag na torti ovog sata bila je izvedba na električnoj gitari koju je meni u čast izveo učenik 7. razreda. svirao poznate svjetske evergreen-e kao što su Knocking on heavens door i Sweet child of mine.
Bilo je također vrlo inspirativno vidjeti kako kolege rade s darovitim učenicima i s onima s posebnim potrebama. Svi ovi sati su individualni s fokusom na učenikovim prednostima ili pak nedostacima. I u ovim se satima dosta koristi tehnologija, računala i aplikacije.
Jedna od zajedničkih crta hrvatskih i turskim učiteljima je i dežurstvo. Svaki učitelj dežuran je jednom tjedno. Zadatak mu je doći ranije, stajati pred školom i na pripremljenom popisu evidentirati autobuse koji su dovezli učenike na način da se vozač potpiše i upiše koliko je učenika dovezao. Ista se procedura ponavlja i po završetku nastava oko 16h.
Osim posjeta ovoj školi, s domaćinom moje mobilnosti promatranja rada imala sam priliku posjetiti i ORHAN ÖZDEMİR FEN LİSESİ, gimnaziju s izuzetnom opremom, ogromnom konferencijskom dvoranom, 3D računalnom grafikom, laboratorijima za STEM područje. U tjednu je također organiziran i posjet Fedai Karabıyık Mesleki ve Teknik Anadolu Lisesi, strukovnoj školi koja ima izuzetne mogućnosti za izvršavanje praktične nastave iz područje mašinstva, zavarivanja i elektrotehnike.
Ustanova Orhangazi Halk Eğitimi Merkezi nešto je slično kao naše pučko otvoreno učilište, mjesto gdje se kroz razne radionice obrazuje djecu i odrasle. Tu možete ići na tečaj glazbe, kulturnog nasljeđa, umjetnosti, osnova pismenosti, robotike. Izbor je zaista ogroman. Veliki plus je što su sve ove radionice financirane od strane države pa su kao posljedica ove odluke i vrlo posjećene.
Na kraju svega, usudila bih se reći da je, iako je tjedan bio vrlo bogat u programu, ipak najjači dojam ostavila turska gostoljubivost, koja je zaista onakva kako je u svijetu i poznato. Osjećala sam se toliko dobrodošlo, toplo, prihvaćeno. Sve što imaju dijelili su sa mnom, a vratila sam se i s poklonima za školu i sebe osobno.
Ostaje samo reći da sam iznimno zadovoljna i zahvalna na ovom tjednu. Već su dogovoreni oblici daljnje suradnje i sretna sam što sam baš tamo imala priliku po prvi p**a iskusiti mobilnost praćenja rada.
Mirela Rimac Ešegović, prof.
