kada se po prvi p**a spominje ime Moslavina, danas živopisni kraj u „zagrljaju između Lonjskoga polja i trsnoga gorja“, do pojave školstva na području velikoludinskoga kraja, prošla su stoljeća. Da se povijest, a naročito školska, često ponavlja, dokazuju i zapisi u Spomenici Narodne osnovne škole Ludina, koji navode da se potreba za osnutkom škole osjećala odavno, ali je nedostajalo razumijevanje
tadašnje vlasti…Ipak, oko 1873. u zgradi stare općine, a preko p**a današnje škole, 32 đaka podučava nešto obrazovaniji čovjek iz Vidrenjaka, Iso Veljača, koji se spominje kao prvi učitelj. Probuđena narodna inteligencija i upornost postiže uz pomoć tadašnjega umirovljenoga podžupana Dragutina Pajanovića, inače i kotarskoga suca ludinskoga, da tadašnja Bjelovarsko-križevačka županijska vlast odobri izgradnju nove škole u Ludini. 1874. god. 1878./79. počinje u njoj. Kratko je prvi učitelj službovao u školi, a na njegovo mjesto dolazi Franjo Valpotić, prvi pravi izučeni učitelj ludinskoga školstva, koji uz pomoć kolege Mate Šljivarića potiče 1888. izgradnju kamene ceste, odvojak od državne ceste do škole, a uz školu su osnovali školski vrt te podigli voćarstvo u selu. Daljnji razvoj kraja potaknut je 1895. izgradnjom željezničke pruge Novska-Dugo Selo te izgradnjom škola u Okolima i K. Selištu, 1896. Uskoro se izgrađuju mlin i ciglana, što unosi velike promjene u život kraja.
1930. prema popisu stanovništva općina Ludina broji 5.286 stanovnika, a samo mjesto 699. Uz Hrvate, 50 % stanovništva čine Česi, te nekoliko obitelji Poljaka, Ukrajinaca, Mađara i Talijana, pa time to multikulturno područje napreduje u obradi zemlje i razvoju zanatstva. Uz DVD i učitelje, veliku ulogu u kulturno-prosvjetnom uzletu naroda ima i Česka Beseda, koja 1937. podiže zgradu Narodnog doma. 1940. provedena je elektrifikacija Ludine i okolnih sela, gdje osmoga rujna prva sijalica zamjenjuje petrolejku…. god. školu je polazilo 230 učenika u četiri razreda, za koje nastava završava u travnju, te se od tada pa do oslobođenja 1945. odvija po kućama, uz kraće ili duže prekide. Tijekom rata, točnije 08. rujna 1943. spaljena je škola sa svim inventarom kao i zgrada Češkog doma. Prva poratna godina počinje u zgradi bivše općine uz velike prostorne i ostale poteškoće i na taj način traje sve do 1951./52. kada se na katu obnovljene školske zgrade odvija naizmjenična poludnevna obuka. Zgrada je konačno obnovljena 15. prosinca 1952., i tu se uz manje ili veće teškoće, s manje-više uspješnosti za život pripremaju mnoge generacije učenika…. I tih su godina prosvjetni radnici nastojali ući u bit novih planova i programa, oplemeniti i poneku tešku glavu, za praktični realni život što bolje pripremiti svakoga povjerenoga im učenika… Tadašnji upravitelj Josip Orešković dužnost je 02. lipnja 1953. predao Ivanu Kiseli, koji školu vodi do 1957., a tada je preuzima i vodi Stjepan Šimunović, sve do 1966. Tada je matična škola imala 12 raz. odjela, a područne škole 10 odjela. Skučenost učioničkog prostora, stari namještaj, nefunkcionalna oprema…nisu pomagali učiteljima u potrazi za kvalitetnijom nastavom ni tada!!! Od 1966., (kada škola ima 510 učenika u 17 odjela), pa sve do 1991. funkciju direktora obavlja Josip Markiš. U to je vrijeme, točnije 1968. izgrađen tzv. novi dio škole, a 1981. počinje se s izgradnjom školske športske dvorane. U V. Ludini izgrađena je i zgrada Dječjeg vrtića te zdravstvene stanice, izvršena je plinofikacija okolnih naselja, te je izgrađena nova područna škola u K. Selištu, sve 1978. god.
1991. ponovno ratna godina, kada ravnanje školom preuzima Marijan Belavić, koji je vodi do 2002. god.
2002. prvi p**a kroz povijest velikoludinskoga školstva imenovana je ravnateljica, bivša učenica škole, pod čijim vodstvom piše novije stranice. Kroz to razdoblje škola se obnavlja na principu „iznutra prema van“… obnovom učiteljskoga kadra, suvremenijim pristupom, svježim idejama, projektima, timskim radom… Saniraju se školske zgrade matične i četiriju područnih škola, ulaže se u nastavna sredstva i opremu, a naročita pažnja pridaje se informatičkoj opremljenosti i osposobljenosti. Stečenim statusom međunarodne eko-škole odaje se čast svim učiteljima koji su svojim radom tome doprinosili kroz stoljeća, a nove se naraštaje eko osvješćuje i odgaja za suživot s prirodom…
Što reći? Sve drugo je povijest…
