01/09/2026
VOJNA UPRAVA NAD OSIJEKOM 1687. I POKUŠAJ ZAUZIMANJA ILOKA
Ferdinand Gobert von Aspremont-Lynden (oko 1645. u Reckheimu; umro 1. veljače 1708. na istom mjestu), grof von Reckheima, bio je general i feldmaršal u službi Svetog Rimskog Carstva. Vojnu karijeru započeo je kao zapovjednik pukovnije kirasira u službi kneza izbronika Bavarske. Dana 16. ožujka 1676. godine car Leopold I. dao je svim članovima obitelji Aspremont-Lynden pravo da nose grofovsku titulu. Godine 1683. sudjelovao je u obrani Beča te 1686. u osvajanju Budima pod vodstvom bavarskog kneza izbornika Maximiliana II. Naredne godine pod zapovjedništvom generala Dünewalda vodi operacije u Slavoniji te sudjeluje u zauzimanju Osijeka, gdje je imenovanm vojnim upraviteljem te Virovitice, Požege i prvom neuspješnom pokušaju zauzimanju Iloka.
"Dünewald je po svom odlasku iz Osijeka zapovjedništvo nad utvrdom povjerio grofu Aspremontu, no već narednog mjeseca je očito požalio takvu odluku, budući da u izvještajima koje je slao caru nije uopće skrivao svoje krajnje nezadovoljstvo načinom na koji je ovaj vršio svoju službu i shvaćao svoje dužnosti. Tako već 10. studenog javlja caru iz tabora kod Požege da je informiran kako se general-bojnik grof Aspremont priprema zauzeti Ilok. Obrazlažući zbog čega smatra takav potez pogrešnim, on priznaje da mu situacija u Iloku nije posve poznata, no zna kako se ondje nalazi osmanski paša s posadom od 500 vojnika. Dobivši i sam očito krivu informaciju kako je Ilok napušten, Dünewald ju je odlučio provjeriti pa je nakon izviđanja ustanovio kako se ovo mjesto nalazi dobrih 7 (velikih ugarskih) milja od Osijeka, a njegov garnizon i ondje smješteni Tatari su dobro opskrbljeni hranom . Namirnice su prikupili iz okolnih naselja, koja su tako temeljito opustošena da se carska vojska ne može nadati bilo kakvim prilozima (kontribucijama) od njihovih stanovnika. Osim iločkog garnizona, Beograd je također opasno blizu, pa je svaki pokušaj napada rizičan, a zbog nedostatka osnovnih namirnica položaj bi brzo postao neodrživ sam po sebi. Vojska bi u slučaju akcije protiv Iloka ovisila o opskrbi iz Osijeka te bi vremenom sve više oskudijevala. Jednak bi problem bio odatle se povući, bilo kopnom ili vodenim putem, jer bi ju neprijatelj lako odsjekao. Iz navedenih razloga Dünewald se protivi takvoj operaciji i naglašava kako je takvog stava upravo iz osjećaja dužnosti, jer da smatra kako je Ilok nužno zauzeti, za to mu ne bi nedostajalo odlučnosti.
Grof Aspremont izvijestio ga je kako je, bez njegova znanja, zauzeo naselja u blizini Osijeka, Vukovar, Erdut, Palanku (Dalj) i Jackovo (Đakovo) te u tim naseljima postavio garnizone koje on smatra posve nepotrebnim i prevelikim troškom u trenutku kada sva raspoloživa sredstva treba koristiti za jačanje Osijeka, koji je iznimno važno uporište. S druge strane, u Vukovaru i drugim spomenutim naseljima, potrebno je barem 10 000 ljudi kako bi ih se zadržalo. Za toliki broj vojnika ne postoji siguran način opskrbe, stoga ih neprijatelj može ponovno zauzeti prije dolaska bilo kakvog pojačanja.
Mlinovi u okolici su napušteni, no Aspremont je preostalu pšenicu i sijeno prebacio u Osijek kako bi poslužili tamošnjem garnizonu, računajući da će se ondje moći povući u slučaju iznenadnog napada. Dünewald napominje kako je Aspremontu potrebno ne samo izričito zabraniti da bilo gdje pomjera osječki garnizon i time ga nepotrebno izlaže opasnosti , nego mu narediti da ga drži na okupu i posveti se brizi o Osijeku, za što je zapravo i zadužen, njegovom utvrđivanju i obrani, koja je iznimno bitna za djelotvorno zaustavljanje svih neprijateljskih prodora te osiguranje zaleđa za predstojeće operacije i napredovanje carske vojske. U isto vrijeme, Aspremont tvrdi kako je Dünewaldu u tri ranije poslana pisma posve jasno predočio situaciju kod Iloka, kao i to da nije imao vremena čekati odgovor. Pravda se time kako su ga dvor te predsjednik i potpredsjednik Dvorskog ratnog vijeća, nakon njegova izvještaja, ovlastili da zauzme Ilok, te je smatrao da nema vremena za gubljenje i odmah je odjahao prema Iloku da bi se upoznao s trenutnim stanjem. Nakon što je početkom listopada zauzeo Vukovar, kojeg je paša s 400 vojnika napustio bez borbe, Erdut i Dalj, Aspremont se vratio u Osijek jer nije imao dovoljno ljudi da bi nastavio prema Iloku.
Kako bi iskoristio novu priliku, okupio je 1500 hajduka (Mađara i Hrvata pješaka), koje je smatrao dovoljnim brojem za zauzimanje utvrde i bez njemačkog pojačanja, jer je doznao da je u Iloku paša Mustafa s 1000 ljudi. Lokalni seljaci su ga informirali da Mustafa radi na okupljanju pojačanja od 1000 vojnika kod Zemuna, koje bi za 5-6 dana mogli biti već u Iloku te bi predstavljali ozbiljnu opasnost cijelom kraju i stanovništvu samog Vukovara, ali i opskrbi carske vojske preko Dunava. Hajducima je ipak pridodao 300 Nijemaca, no otpor osmanske vojske u Iloku bio je žestok i njegovih 10 vojnika je ranjeno, dok je jedan dragunski bubnjar ubijen u jurišu. Dvije žene koje su uhvatili potvrdile su da je u Ilok dva dana ranije stigao s Mustafom i jedan paša, pa je u tom trenutku za zauzimanje Iloka trebalo čudo.
Aspremont se žalio Dünewaldu kako treba više ljudi za utvrđivanje Vukovara i održavanje tog bitnog položaja na Dunavu. Usprkos neuspjehu, izrazivši žaljenje što mu nije pošlo za rukom zauzeti Ilok, ponovio je kako se nada se da će uz božju pomoć i više ljudi to uspjeti drugom prilikom. Zbog navedenog je izvješća Dünewald osobito žestoko kritizirao Aspremonta, ponovivši apel caru i Dvorskom ratnom vijeću da ga podsjete kako je njegova jedina zadaća, koju mu je on osobno povjerio, briga za Osijek."
Siniša Đuričić, Vojne operacije generala Dünewalda u Slavoniji 1687. godine, Scrinia Slavonica 22 (2022..), 8. - 9.
Ilustracija: Opsada i zauzimanje Iloka 1688., rad se pripisuje Jacobu Herrewijnu. Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, digitalna zbirka
