Laurus Leslaeana

Johann Friedrich von Balbi (1700. - 1779.), od 1748. do 1758. glavni vojni inženjer i zapovjednik inženjerskog korpusa Fridrika II. Velikog.

"Čuinjenicu da je bojnik Balbi sada postao inženjer kojem je kralj bio najviše naklonjen nije trebalo zahvaliti tomu što je preuzeo ikakvo vodstvo nad korpusom, već zato što je ponudio neke od stvari koje je on najviše cijenio kod prijatelja – dar za pričanje priča, spremnost da tolerira Fridrikove društvene okrutnosti i dašak neobičnosti. Balbi, koji je podrijetlom iz Genove, bio je čovjek krajnje ružnoće, i znao je reći da mu je, prije nego što je uživao u kraljevskoj milosti, njegovo mrsko lice priskrbilo neke od najneugodnijih poslova u pruskoj službi, poput čišćenja crkvenog dvorišta u Stettinu. Udomaćeniji od Walravea (raniji Fridrikov glavni inženjer, optužen za pronevjeru i uhićen 1748., op. p.) Balbi je jednom pokušao prokrijumčariti dinju s kraljevskog stola da ju odnese doma svojoj ženi. Fridrik se pravio da nije primijetio, ali onda je u zdjeli s voćem potražio dobru dinju i povikao: 'Hej, Balbi, vrati mi tu voćku koju si sakrio u svojoj torbi, ta je bila jedina jestiva ovdje!' "

Christopher Duffy, Siege Warfare Volume II - The Fortress in the Age of Vauban and Frederick the Great 1660-1789, 135.

"Sastanak je bio bitan i upečatljiv. Dugo su razgovarali o onome u čemu su obojica bili najbolji. Marlborough je govorio na francuskom, koji je kralj razumio, no sam ga nije govorio, pa je Robinson prevodio kraljeve odgovore. Prisjećajući se izvještaja o Blenheimu i Ramilliesu, Karlo XII. je pitao je li Marlborough smatrao nužnim, te ako jest, zašto, biti na čelu svojih postrojbi u bitkama. Marlborough je naglasio svaku riječ 'Da nisam, ne bih zaslužio njihovo poštovanje.' Kralj se s tim složio."

Winston Churchill, Marlborough and his Times, book II, 225.
Susret vojvode od Marlborougha i švedskog kralja Karla XII. u Altranstädtu u travnju 1707. godine.

Slika: Henry Edward Doyle (1827. - 1892.)

PUKOVNIJA STARHEMBERG (I.R. 24): PJEŠAČKI I GRENADIRSKI ČASNIK PRED BITKU KOD KOLINA, 18. LIPNJA 1757.

Povijest pukovnije može se pratiti od vremena Tridesetogodišnjeg rata, točnije od 1629. godine. Nakon invazije snaga švedskog kralja Gustava Adolfa na Njemačku 1630. podignute su neke nove carske pukovnije. Julius grof Hardegg je 21. listopada 1630. dobio dekret o podizanju pješačke pukovnije od 3000 ljudi (Deutsche Knechte), no začeci ove pukovnije mogu se pratiti i prije tog datuma. Doista, već 15. svibnja 1629. grof Hardegg (u to vrijeme Ober-Stallmeister generalissimusa vojvode Albrechta von Walensteina) primio je zapovjedništvo nad pet satnija bivšeg Wallensteinova pješaštva koje je kasnije koristio kao jezgru nove pukovnije podignute 1630. godine.

Godine 1638., tijekom opsade Breisacha, pukovnija je izgubila većinu svojih ljudi. Preživjelo je samo 7 kapetana, neki dočasnici i 45 vojnika. Pukovnija je tada dobila dijelove bivših pukovnija Mercy i Reinacher kako bi popunila svoje redove.
Dana 11. kolovoza 1674. tijekom francusko-nizozemskog rata (1672. –1678.) pukovnija je sudjelovala u bitci kod Seneffea. Godine 1676. juriša na kontraskarp tijekom opsade Philippsburga. Godine 1678. sudjeluje u borbama kod Rheinfeldena, a godine 1683. za vrijeme Velikog turskog rata pukovnija je sudjelovala u obrani Beča i u opsadi budima; 1685., u bitci kod Grana i u ekspediciji u Gornjoj Ugarskoj; 1686., u ponovlejnoj opsadi Budima; 12. kolovoza 1687. u drugoj bitki kod Mohača (Bitka kod Nagy-Harsánya); kolovoza 1696., u bitci kod Ulaša i 11. rujna 1697. u bitci kod Sente.

Dana 10. siječnja 1703. pukovnija postaje vlasništvo Maksimilijana Adama Franza grofa von Starhemberga do njegove smrti 22. studenog 1741., prema komu i dobiva svoje ime. Pukovnija je 1704. godine služila u Pijemontu gdje je sudjelovala u obrani Verrue.
Godine 1738. pukovnija je sudjelovala u pohodu na Osmanlije, istaknuvši se u borbama u Erdelju.
Godine 1741. i 1742., za vrijeme rata za austrijsko nasljeđe (1740. -1748.), pukovnija je poslana u akcije u na Češkoj i Šleskoj. Dana 17. svibnja 1742. sudjeluje u bitci kod Chotusitza, a potom je sudjelovala i u opsadi Praga. Godine 1746. i 1747. pukovnija je služila u Italiji i sudjelovala u bitkama kod Guastalle, Piacenze i u opsadi Genove.

Oko 1760. godine pukovnija je brojala 4 bataljuna od ukupno 2300 ljudi, što je bila upravna organizacija puka. Međutim, taktička organizacija se razlikovala: 2 terenske fusilijske bojne, svaka od 6 satnija; 2 grenadirske satnije (obično spojene s grenadirima iz drugih bojni u ad hoc jedinicu); i 1 garnizonska bojna od 4 satnije
Tijekom Sedmogodišnjeg rata, pukovnija ja bila u vlasništvu od 13. prosinca 1741. do njegove smrti 22. veljače 1771. Emanuela Michaela, grofa Starhemberga.

Prvi bataljun i grenadiri su se 18. lipnja borili u bitci kod Kolina gdje su u sastavu Reichlinove brigade u korpusu grofa Colloreda, u pričuvi iza središta. U ovoj bitci pukovnija Starhemberg izgubila je 49 ljudi; 21 časnik i 242 vojnika je ranjeno, a 212 zarobljeno. Pukovnik Alleman je smrtno ranjen i umro je nekoliko dana kasnije. Broj pukovnije uveden je tek 1769. godine kada je ova pukovnija označena kao "I.R. 24"

Sve je počelo na današnji dan 1618. i trajalo punih 30 godina.

Druga praška defenestracija, 23. svibnja 1618. - Laurus Leslaeana Druga praška defenestracija: nezadovoljnici su prvo kroz prozor, sa sedamnaest metara visine, bacili Martinitza, a potom su uhvatili Slavatu.

Jajce oko 1690. godine, Jacobus Harrewijn.

Signatura otisnuta l.d. na prikazu: I. Harrewijn fecit.; u sredini uz gornji rub prikaza otisnuto: IAYCZA; u sredini ispod prikaza otisnuto: IAYCZA in Bosnia.

Literatura: Thieme/Becker sv.16, str.55-57. Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u zagrebu.

Krajnja bilanca ove bitke kroz povijest je navođena u različitim brojkama. Smatra se kako su Francuzi nakon poraza kod Ramilliesa brojali između 15 do 20 000 mrtvih, ranjenih i zarobljenih, što je katastrofalan ishod za bilo koju vojsku, a osobito onu od 60 000 vojnika. Marlborough je imao 3 do 4 000 ranjenih i mrtvih, što je i dalje bila visoka cijena pobjede, čak i ovakve kakvu je izborio tog svibanjskog dana.

Bitka kod Ramilliesa – “Annus Mirabilis” antifrancuskog saveza u Ratu za španjolsko nasljeđe - Laurus Leslaeana Rat za španjolsko nasljeđe (1701. – 1714.) do godine 1706. vođen je uz promjenjivu ratnu sreću, no ona je uglavnom na bojnim poljima naginala na stranu saveznički snaga Habsburške Monarhije, Engleske i Nizozemske, predvođenima princom Eugenom Savojskim i Johnom Churchillom, vojvodom od Marl...

"Moja prva poseta Beču dogodila se u pravom trenutku. Izložba posvećena jubileju 350 godina od rođenja princa Evgenija Savojskog bila je produžena i nakon prvobitnog trajanja vremena postavke. Kao da me je čekala. Tu sam se prvi put susreo sa uljem na platnu koje je prikazivalo bitku kod Petrovaradina 5. avgusta 1716. godine. Kompozicija mi je do tada bila poznata ali samo u formi gravure nizozemskog slikara Jana van Huhtemberga (1646 – 1733). Radnik obezbeđenja me je ljubazno zamolio da se odmaknem od platna."

Piše: Nenad Šeguljev

Zimska čajanka u letnjoj rezidenciji - Laurus Leslaeana Moja prva poseta Beču dogodila se u pravom trenutku. Izložba posvećena jubileju 350 godina od rođenja princa Evgenija Savojskog bila je produžena i nakon prvobitnog trajanja vremena postavke. Kao da me je čekala. Tu sam se prvi put susreo sa uljem na platnu koje je prikazivalo bitku kod Petrov...

Objavljena je nova knjiga povjesničara Hrvoja Petrića o banu Nikoli VII. Zrinskom, jednoj od najistaknutijih figura hrvatske i ugarske povijesti 17. stoljeća. Knjiga donosi zaokružen prikaz njegova života, vojne i političke karijere, književnog rada, upravljanja posjedima te njegove uloge u širem europskom kontekstu.

Hrvoje Petrić, „Nikola VII. Zrinski Čakovečki (1620. – 1664.) – snovi prekinuti u lovu na vepra“ Ban Nikola VII. Zrinski (Čakovec, 3. svibnja 1620. – šuma Otok pokraj Kuršanca/Kuršanečki lug, 18. studenoga 1664.) bez dvojbe je jedna od najistaknutijih figura hrvatske i ugarske povijesti 17. st…

Johann von Sporck (1595. - 1679.), njemački plemić i feldmaršal.

Sporck je rođen 1595. godine, a svoju vojnu karijeru započeo je na početku Tridesetogodišnjeg rata kao običan vojnik. Kroz osobnu osobnom hrabrost i izvrsno ovladavanje finesama konjičke taktike brzo je napredovao do viših činova. Uspješne juriše koje su njegovi kirasiri izvršili u bitki kod Svetog Gottharda (Monoštera) 1. kolovoza 1664. dobili su pohvalu cara Leopolda I. koji mu je dodijelio zapovjedništvo nad većim korpusom carske konjice i dodijelio mu čast carskog grofa (Reichsgraf). Šest godina kasnije unaprijeđen je u feldmaršalala i poslan u Ugarsku, gdje je suzbio ustanak koji su organizirali ugarski magnati. Kasnije se borio u Drugom sjevernom ratu, Austro-turskom i Francusko-nizozemskom ratu. Umirovio se 1676., akumulirajući veliko bogatstvo; umro je tri godine kasnije. Njegov sin Franz Anton von Sporck postao je nakladnik i pokrovitelj umjetnosti.

Ilustracija: General Sporck pred bitku kod Sv. Gottharda, 1. kolovoza 1664. Litografija Johanna Nepomuka Schönberga prema crtežu Siegmunda L'Allemanda. K.u.k. Ratni arhiv, Beč.

IZGRADNJA I RAZVOJ UTVRDE SLAVONSKI BROD

"Slavonski Brod oslobođen je od Osmanlija već 1688., a nakon pobjede kod Slankamena 1691. počelo je njegovo utvrđivanje. Zapovjednici Slavonskog Broda pod svojim su nadzorom držali cijelo povojačeno Posavlje, brineći o njegovoj obrani od Osmanlija, izgradnjom i obnovom čardaka, šančeva i utvrda. Johann Ferdinand Kyba, barun von Kinitzfeld (1648. – 1703.) od 1693. do 1703. bio je zapovjednik utvrde Slavonski Brod, a 1705. za zapovjednika je postavljen Ernst Gundacker Herberstein, koji je 1708. dobio premještaj u Segedin pa ga je zamijenio pukovnik Maximilian von Petrasch. U prvim fortifikacijskim radovima na brodskoj utvrdi, srednjovjekovni ostaci bedema dograđeni su s novim elementima, redutama, ravelinima i glasijom, kao i polubastionima uz Savu.

Nacrt za novu utvrdu u Slavonskom Brodu izradio je 1715. godine inženjer François Perett, a isti je osobno potpisao princ Eugen Savojski. Utvrda je prema tome nacrtu zamišljena u kvadratnom obliku s tri ravelina i hornwerkom na Savi, šiljatim bastionima, a planiran je i skriveni put te glasije. Bastioni su odmah izgrađeni s kazamatima, a do 1725. podignuti su svi planirani ravelini. Demoreta se i u ovom slušaju pitalo za savjet, pa je on tada predložio da se utvrdi dodaju kontragarde i linete kao zaštita bastionima. Linete, kontragarde i zborna mjesta na pokrivenom putu koji je Demoret predlagao karakteristike su obnovljene nizozemske škole i vidljive na brojnim Coehoornovim dizajnima, do 1750. implementirane na utvrdi Slavonski Brod (Žmegač, 2000.)

Na nacrtu iz 1767. vidljive su kontragarde s dovršenim unutarnjim galerijama i dodani kavaliri na bastionima. Znatan dio ovih fortifikacija je srušen u 19. stoljeću, no neki od kavalira se i danas mogu vidjeti, ostaci jednog ravelina, kao i četiri bastiona. Nekadašnje glasije brodske utvrde danas prekriva park simbolična imena, Klasije."

(dio teksta, objavljenog u magazinu Vojna povijest, "TEREZIN KAO MODEL SAVRŠENE UTVRDE: Fortifikacijska arhitektura i majstori vojne gradnje", Siniša Đuričić, lipanj 2022.)