Eduprocentar

Eduprocentar EduPro centar za edukaciju i savjetovanje. Podrška djeci, roditeljima i odraslima kroz razvojne, emocionalne i životne izazove.

Individualni rad, savjetovanje i edukacije.

Neke uloge ne preuzmemo jednom svjesnom odlukom.One se stvaraju postupno.Jedna osoba prije primijeti što treba napraviti...
09/08/2026

Neke uloge ne preuzmemo jednom svjesnom odlukom.

One se stvaraju postupno.

Jedna osoba prije primijeti što treba napraviti. Drugi se s vremenom počnu oslanjati na nju. Ona preuzima još malo više, a sustav postaje mirniji sve dok ona pamti, predviđa i reagira na vrijeme.

Takva uloga može iscrpljivati, ali je možda dugo imala i važno mjesto u odnosima. Mogla je donositi osjećaj sigurnosti, pripadanja ili vrijednosti. Možda je upravo tako osoba naučila biti bliska s drugima: biti ona na koju se može računati.

Zato promjena nije uvijek jednostavna.

Kada osoba počne manje preuzimati, drugi se mogu iznenaditi, naljutiti ili pokušati vratiti poznati raspored. A u njoj se mogu pojaviti nemir i krivnja.

Ne nužno zato što je njezina nova granica pogrešna, nego zato što se cijeli odnos tek treba priviknuti na nešto drukčije.

Možda prvi korak nije da odmah prestanemo sve držati.

Možda je prvi korak primijetiti: što ja najčešće preuzmem, tko se tada može povući i što se među nama kratkoročno smiri?

A kada bih sljedeći put pričekala samo malo duže — tko bi možda dobio priliku učiniti ono što ja obično učinim prva?

06/08/2026

Dugo nisam znala samo pogledati neku laganu seriju.

Ako sam već imala slobodno vrijeme, trebalo ga je iskoristiti „bolje“: nešto pročitati, naučiti ili završiti.

Čak je i serija morala biti pametna i vrijedna gledanja. Ono lagano brzo je postajalo — gubljenje vremena.

Takva pravila često ne primjećujemo. Jednostavno prema njima procjenjujemo jesmo li taj dan učinili dovoljno.

Zato bih u terapijskom razgovoru možda zastala uz pitanja:

Po čemu prepoznaješ da je tvoje vrijeme dobro iskorišteno?

Tko bi prvi primijetio da se odmaraš bez opravdavanja — i po čemu?

Ponekad promjena počne sasvim nenametljivo: jednom laganom serijom koju više ne moramo opravdavati.

04/08/2026

Dugo sam živjela kao da u sebi imam malu kontrolnu ploču na kojoj stalno mora svijetliti zeleno:

radiš, napreduješ, koristiš vrijeme kako treba.

Čak sam i odmor pretvarala u zadatak.
Šetnja je morala imati dovoljno koraka. Knjiga je trebala biti korisna. A „besmislena“ serija činila mi se kao izgubljeno vrijeme.

Kao da vrijedim samo dok se kotači okreću.

A onda sam shvatila nešto jednostavno: ni perilicu ne otvaramo usred programa i ne tražimo od nje da odmah krene ispočetka. Pustimo je da završi, stane i neko vrijeme samo miruje.

Zašto je nama tako teško dopustiti isto?

Naš živčani sustav nije stroj koji treba stalno popravljati i unapređivati. Ponekad mu ne treba nova lekcija, savršena rutina ni još jedan način da „bolje brinemo o sebi“.

Ponekad mu treba samo znak da je smjena završila.

Možda je to serija.
Možda šalica čaja.
Možda gledanje kroz prozor bez ikakve svrhe.

Ne mora svaki trenutak našeg života nešto proizvesti.

Neki su trenuci tu samo da nas vrate k sebi.

Što ti radiš kada napokon ugasiš svoju unutarnju „kontrolnu ploču“?

24/07/2026

Prije nego što sam završila razgovor s jednom klijenticom, rekla mi je nešto što mi je ostalo u mislima.

Nakon dugo vremena uspjela je organizirati dan tako da napokon bude malo sama.

Na sljedećem susretu pitala sam je kako joj je bilo.

Pogledala me i rekla:

"Iskreno... nisam znala što bih sa sobom."

Nakon toga sam je pitala:

"Što voliš raditi?"

Nastala je tišina.

Ne zato što nema interesa.

Nego zato što je godinama bila zauzeta brigom o svima drugima.

I mislim da se mnoge žene prepoznaju upravo u toj tišini.

Toliko dugo živimo kroz uloge koje imamo da ponekad zaboravimo tko smo kada ih na trenutak odložimo.

Ne treba nam uvijek više vremena.

Ponekad nam treba ponovno upoznavanje sa samima sobom.

emocije svjesnost terapija eduprocentar

18/07/2026

Koliko često na pitanje: "Kako si?" odgovorimo: "Dobro sam."

A onda nastavimo dalje.

Posao.
Obaveze.
Djeca.
Život.

Ponekad ni ne primijetimo koliko smo se udaljili od sebe.

Možda je danas dovoljno samo zastati.

Na minutu.

Bez očekivanja. Bez osuđivanja. 🤍

Samo još ovo..."​Koliko smo p**a sami sebi izgovorili ovu rečenicu? Varamo se misleći da je premorenost samo faza koja ć...
14/07/2026

Samo još ovo..."
​Koliko smo p**a sami sebi izgovorili ovu rečenicu? Varamo se misleći da je premorenost samo faza koja će proći čim završimo taj jedan projekt, dočekamo vikend ili odradimo još taj jedan tjedan.
​Ali istina je da život ne čeka da se stvari "smire" da bi nam bilo lakše. Mi smo ti koji moramo povući kočnicu. Traženje podrške, razgovor s terapeutom ili jednostavno odluka da usporimo nije znak da više ne možemo – to je znak da želimo živjeti kvalitetnije, a ne samo preživljavati.

​Podijeli u komentarima: koja je tvoja dežurna "samo još..." rečenica?

​

Postoje susreti koji ostanu sa mnom i dugo nakon što završe.Ne zato što je izgovoreno nešto veliko.Nego zato što se dogo...
07/07/2026

Postoje susreti koji ostanu sa mnom i dugo nakon što završe.

Ne zato što je izgovoreno nešto veliko.

Nego zato što se dogodi nešto vrlo tiho.

Trenutak u kojem osoba prvi put osjeti da ne mora biti hrabra.

Da ne mora imati sve odgovore.

Da ne mora odmah pronaći prave riječi.

Može samo biti.

I upravo tada, gotovo neprimjetno, počinje se događati nešto važno.

U svom radu iznova učim da ljudi ne trebaju nekoga tko će ih odmah "popraviti".

Mnogo češće trebaju nekoga tko će ostati.

Tko neće požurivati njihove suze.

Njihovu tišinu.

Njihove riječi.

Vjerujem da upravo tu počinje odnos.

A kada postoji odnos, tek tada nastaje prostor za promjenu.

🤍

Ova objava inspirirana je mnogim terapijskim susretima. Ne govori o jednoj osobi niti o jednom razgovoru. Sve situacije i detalji prilagođeni su kako bi se u potpunosti zaštitila privatnost osoba s kojima radim.

Sada bih voljela čuti vas.

Je li vam se ikada dogodilo da vas nije promijenio nečiji savjet...

nego osjećaj da vas je netko stvarno saslušao?

Volim čitati vaša razmišljanja. Možda će upravo vaš komentar nekome danas pomoći da se osjeti manje sam.

emocionalnozdravlje

Nekad pomislimo da je dobra terapija ona u kojoj pronađemo prave riječi.Moje iskustvo me naučilo nečemu drugom.Povjerenj...
07/07/2026

Nekad pomislimo da je dobra terapija ona u kojoj pronađemo prave riječi.
Moje iskustvo me naučilo nečemu drugom.
Povjerenje se rijetko gradi dobrim pitanjima. Gradi se osjećajem da ne moraš požuriti. Da možeš šutjeti. Zastati. Zaplakati. Razmišljati. I znati da će netko ostati uz tebe.
Zato vjerujem da odnos dolazi prije svake tehnike.
Jer tek kada se osoba osjeti dovoljno sigurno, može početi govoriti o onome što je do tada nosila sama.

Ponekad me roditelji pitaju:"Kako znate što dijete osjeća ako vam to ne kaže?"Istina je... ne znam.I ne pokušavam znati ...
03/07/2026

Ponekad me roditelji pitaju:
"Kako znate što dijete osjeća ako vam to ne kaže?"
Istina je... ne znam.
I ne pokušavam znati prerano.
Naučila da djeca rijetko otvore svoj unutarnji svijet zato što smo postavili "pravo pitanje".
Mnogo češće to učine kada osjete da ih netko ne požuruje, ne procjenjuje i ne pokušava odmah promijeniti ono što rade.
Tada igra postane njihov jezik.
Nije svaki potez u igri poruka.
Nije svako ponašanje simbol.
Ali vjerujem da iza svakog ponašanja postoji razlog.
A kada umjesto pitanja "Kako da ovo zaustavim?" počnemo postavljati pitanje "Što mi dijete ovime pokušava pokazati?", otvara se prostor za nešto mnogo važnije od brzog rješenja.
Otvara se prostor za odnos.
A upravo iz odnosa djeca najčešće pronađu hrabrost da nam pokažu ono što još ne mogu izreći riječima.
🤍
Jeste li ikada zastali i zapitali se što vam vaše dijete pokušava pokazati kroz svoju igru?
Priča je inspirirana terapijskim iskustvima te je prilagođena kako bi se u potpunosti zaštitila privatnost djece i njihovih obitelji.

igra edupro podrškaroditeljima

Ponekad me roditelji na kraju susreta pitaju:"A što ste danas radili?"I nije uvijek jednostavno odgovoriti.Jer izvana je...
01/07/2026

Ponekad me roditelji na kraju susreta pitaju:
"A što ste danas radili?"
I nije uvijek jednostavno odgovoriti.
Jer izvana je to možda izgledalo kao slaganje nekoliko drvenih životinja.
Ali između tih figurica dogodilo se puno više.
Dogodio se prvi pogled kojim je dijete provjerilo jesam li još tu.
Prvi trenutak u kojem je dopustilo da jedna životinja ne bude "na svom mjestu".
Prvi put kada me pozvalo da uđem u njegovu priču.
U terapiji igrom promjena rijetko dolazi glasno.
Ona se događa u sitnim trenucima.
U jednom pogledu.
U jednoj figurici koju dijete pruži.
U jednom "možeš ti sada".
Zato igra nikada nije samo igra.
To je način na koji nas dijete polako pušta u svoj svijet.

Address

Vinička 8
Duga Resa
47250

Website

,

Alerts

Be the first to know and let us send you an email when Eduprocentar posts news and promotions. Your email address will not be used for any other purpose, and you can unsubscribe at any time.

Contact The School

Send a message to Eduprocentar:

Shortcuts

Share

Category