08/09/2026
"NAJLAKŠE JE ODUSTATI I NE NAPRAVITI NIŠTA.“ - to je jedna od važnijih lekcija koju pokušavam naučiti svog sina.
Jer najlakše je reći:
„Ja to ne znam.“
„Ja to ne mogu.“
„Ne snalazim se.“
„Neka mi netko pokaže.“
„Neka to netko drugi napravi.“
I čekati.
Ali znate što? Sve više mislim da (i) radi ovog kao društvo polako klizimo prema idiokraciji.
I to ne zato što ljudi nisu sposobni, nego zato što se sve manje trudimo koristiti vlastite sposobnosti, pa se time one niti ne razvijaju.
Stalno se nalazim u situacijama u kojima se od mene očekuje jako puno jer sam eto "vrlo sposobna", dok se druga strana ponekad nije potrudila napraviti niti ono osnovno.
Pročitati uputu do kraja. Kliknuti na poveznicu koju je dobila. Potražiti informaciju prije pitanja. Pokušati sama riješiti problem. Pročitati još jednom ako prvi put nije jasno.
Umjesto toga sve češće ide: „Ne znam, možeš li ti?“
A tko onda veli da i drugi to ne mogu? Možete, ljudi, možete puno više nego što mislite. Samo ponekad treba uzeti malo više vremena. Malo pažljivije pročitati. Još jednom ako treba. Malo dulje razmišljati. Istražiti. Pokušati. Napraviti grešku i na njoj nešto naučiti. Pa pokušati ponovno. I mozak je mišić kojeg treba vježbati, ali kad nam krene, sve je lakše.
I ono najvažnije, ne čekati uvijek da netko drugi umjesto vas pročita, pronađe, nauči, smisli, organizira i napravi. Jer svaki put kad nešto što možemo napraviti sami prepustimo drugome samo zato što nam je tako lakše ili drugi to napravi bolje od nas, ne štedimo samo vrijeme. Odričemo se prilike da nešto naučimo. Da razvijemo svoje sposobnosti. Da rastemo. Da nam radi iskustva koje steknemo idući put bude i lakše i brže. Jer bez truda, rada i vježbe, nema niti rezultata.
I upravo to pokušavam objasniti svom sinu kad i on, kao i svi mi ponekad, poželi krenuti linijom manjeg otpora.
Nemoj odmah reći da ne znaš. Prvo pokušaj. Istraži.
Nemoj odmah reći da ne možeš. Pokušaj shvatiti kako možeš. Probaj.
Ti to možeš. Nemoj čekati da mama napravi. 😃 Jer ako mama uvijek napravi umjesto tebe - mama će možda biti jako sposobna, ali ti nećeš postati sposobniji. Nećeš rasti, nikad neće postati lakše i jednostavnije. To može samo ako se prethodno potrudimo i naučimo kroz iskustvo.
Između ostalog, sve one mame za koje čujem da umjesto djece čitaju lektire - jao mame! Radite medvjeđu uslugu svojoj djeci, time oni gube i način da razvijaju kreativnost, sposobnost kritičkog razmišljanja, ali i izražavanja. I pismenost - upravo kroz čitanje lektire sve to se dobiva kao nusproizvod čitanja. Sve te vježbe i zadaće koje dobivaju, pokusi koje moraju napraviti - upravo mogu biti način na koji će razviti svoje sposobnosti. Zato sve to moraju raditi oni, a mi samo nadgledati. Fućkaš ocjenu ako iza toga ne stoji dijete koje razvija sposobnosti i samopouzdanje.
A isto vrijedi i za odrasle.
Mislim da razlika između ljudi koji su u nečemu postali stvarno dobri i onih koji nisu često nije u nekakvoj posebnoj inteligenciji, talentu ili izuzetnim sposobnostima. Razlika je po meni puno banalnija. Jedni su sjeli i potrudili se. Uzeli su si vrijeme. Čitali. Učili. Vježbali. Radili greške. Ponovili. Istraživali dalje kad nisu razumjeli.
Dok je netko drugi zaključio da je preteško, da nema vremena - i otišao skrolati po mobitelu.
Ok, priznajem da i talent i sposobnost ima utjecaja, ali upornost, trud i posvećenost je to što u konačnici donosi rezultate.
No nažalost opće stanja društva je suprotno. Postali smo društvo komocije. Sve nam mora biti brzo, jednostavno, servirano, sažeto u tri rečenice i po mogućnosti, neka netko drugi izdvoji bitno umjesto nas.
A tu vidim stvarnu opasnost. Jer mozak, koncentracija, snalažljivost, upornost i sposobnost rješavanja problema također se vježbaju. Ako ih stalno prepuštamo drugima, s vremenom ih koristimo sve manje - tako nam padaju kapaciteti.
I onda više nije problem samo to što nešto ne znamo. Problem nastaje kada izgubimo naviku da pokušamo sami saznati ili napraviti, a time nam se zaista smanjuje sposobnost.
Zato svom sinu ne želim ukloniti baš svaku prepreku s p**a. Želim mu pomoći kad mu pomoć zaista treba, ali želim i da se pomuči. Da traži rješenje. Da ponekad napravi grešku i onda uči iz nje. Da nešto napravi sporije i nespretnije nego što bih ja napravila. Jer cilj nije da mu danas sve bude lakše. Cilj je da sutra bude sposobniji.
A možda bismo si to malo češće trebali dopustiti i mi odrasli. Ne morate sve znati. Ne morate sve znati napraviti iz prve. Ali prije nego kažete „ne mogu“, zapitajte se: Jesam li zaista pokušao/la ili sam samo odabrao/la lakšu opciju da netko drugi napravi umjesto mene?
U konačnici, društvo sposobnih ljudi ne nastaje tako da jedni stalno rješavaju probleme za sve ostale. Nastaje tako da svatko od nas nastavi vježbati vlastitu sposobnost da uči, razmišlja, pokušava i napravi. I tako možemo puno, a time i biti zadovoljniji sami sobom 💚
E da, i da sam bila sklona odustajanju - i Biovrta nikad ne bi bilo. A eto što sve čovjek može kad stvarno odluči da će to napraviti. ❤
