Human Consulting Association

Move on

Pravo na život
Pravo na život je temelj moderne demokratije. Ali šta je to u stvari i kako mi poimamo život, tuđi život, ne svoj. Uvažiti nečije pravo na život ne znači pustiti ga da živi, već mu pomoći da živi, ma ko on bio. Prihvatiti nekog, iako je on drugačiji, nije stvar odgoja ili opće kulture, to je obaveza, obligacija koja nam je neminovna ako želimo progres.
Različitosti je mnogo, mogu biti fizičke, materijalne, psihološke. I svako od nas je priča za sebe. Pa ko smo mi onda da sudimo jedni drugima, da jedni druge tlačimo i porobljavamo. Gdje i ko nam je dao to pravo?!
U vremenu demokratije, gdje svako ima pravo biti kakav želi, samo da ne ometa drugog, sve više je izražena izreka: „Čovjek je čovjeku vuk.“ A tako ne može, usvari ne bi smjelo da bude. Čovjeku je dozvoljeno samo pomogne drugom. I jedino se sa tim društvenim načelom može izgraditi zdravo i uspješno društvo.
A dolazimo do onog glavnog-kako pomoći? Pomoć nije samo materijalna, iako je mi danas uglavnom samo tako definišemo, pošto je sve materijalizirano, pa i odnos dobrog i lošeg. Učiniti dobro bližnjem je osmijeh, čvrst i bratski stisak ruke, razgovor, dobronamjeran savjet. I kada primjetiš da nekog nešto muči pa i tebi bude teško, onda znaj da nije više čovjek čovjeku vuk, već prijatelj, brat, i budi sretan jer se tako osjećaš zbog njega, to ti je jedino i dozvoljeno, a nikako da se naslađuješ tuđim problemom.

„Tako ne prođe ni jedan dan, da mi se ne vraćaju slike koje sam vidio“, priča mi moj sagovornik, ratni borac i invalid. „I kako se nosiš s tim?“, pitam ga, ne shvatajući kako se neko može dvadeset godina nositi sa takvim iskustvom.
„Pa sad relativno dobro. Ispočetka je bilo drugačije, posjećivao sam psihijatre, to mi je pomoglo. Ali ima nešto drugo što mi je puno više značilo, a to je prijateljstvo-ruka podrške. Imao sam ljude koji su mi pomogli, saslušali me kada je to bilo potrebno, dali mi savjet, ukazali da gubitak bližnjeg ne znači da je sve izmaklo, da sam još mlad i imam porodicu, te se moram boriti za njih. A povrh svega mi je jedan razlog najveći podsticaj-taj razlog je istina. Mora se živjeti za istinu, mora se reći šta se događalo. Politika rata i vojna obuka su jedno, ali na linijama to izgleda sasvim drugačije. I zato pričam o tome, pričam o svim gadostima rata ne oduzimajući ništa i ne obraćajući pažnju na one kojima se te scene „gade“ jer ne želim da se ikada ikome ponovi Bosna 1992-1995.“

"Mi nismo žrtva, mi smo preživjeli, i trebamo biti na to ponosni.", govori Esad Boškailo, preživjeli logoraš, a kasnije ekspert za borbu protiv PTSP-a, te navodi svoj put od logora do univerzitetskog profesora.

Esad Boškalo: Od logoraša do stručnjaka u borbi protiv PTSP-a ► http://facetv.ba/ ► https://www.facebook.com/facetv.ba ► http://vimeo.com/facetv/videos ► https://twitter.com/tv_face Zvjerstva su obilježila godine zla u ...

Statistika nam govori da se prošle godine desilo 459 slučajeva samoubistva u Bosni i Hercegovini. Taj broj se svake godine povećava, a najčešći uzroci su psihička ili emocionalna nestabilnost, samoća, osjećaj nepripadanja, te nedostatak podrške. U susjednim zemljama već postoje centri za emocionalnu podršku te drugi oblici prevencije samoubistva. Građani mogu da se obrate za pomoć putem besplatnih telefona ili direktnim kontaktom sa stručnim licima.
U Bosni i Hercegovini se tek u posljednje vrijeme govori o ovom problemu, a ozbiljnih reakcija još nema. Činjenica je da se mora raditi više na tome, a svaki oblik psihičkog ili emocionalnog odstupanja shvatiti ozbiljno i pozabaviti se time na vrijeme.

Prema istraživanjima Svjetske zdravstvene organizacije, u Bosni i Hercegovini živi oko 400 000 oboljelih od Posttraumatskog stresnog poremećaja, što čini 10% populacije. Stručnjaci smatraju da je taj broj i daleko veći s obzirom na veliki broj onih koji nemaju sredstava ili ne žele da se liječe. Glavni uzročnik je rat i ratna dešavanja. Podsjećamo da su glavni simptomi PTSP-a: suicidalne misli, noćne more, pretjerani strah bez razloga, brzi i nekontrolisani ispadi bijesa, osjećaj emocionalne praznine, gubitak volje za društvenim aktivnostima, izbjegavanje lokacija i situacija koje podsjećaju na slike iz prošlosti, osjećaji krivnje, depresije, brige, te mnogi drugi emocionalni i fizički poremećaji normalnog funkcionisanja.

Kljuc za promjene je u pozitivnom razmisljanju....

Dr. Petar Borović objašnjava vrste i utjecaj stresa na život i opće zdravlje čovjeka.

Dobra djela protiv stresa - Naše zdravlje u našim rukama Zašto su razine stresa u različitim dijelovima svijeta različiti, pa na primjer najveći stresor u Sjevernoj Americi je smrt bračnog druga, u Južna Americi gu...

Pomozimo za budućnost

Govoriti o zajedničkom životu i međusobnoj saradnji je nemoguće sve dok postoje žrtve i posljedice agresije o kojima niko ne vodi brigu. Dešavanja 1992-1995 su promijenila i poremetila sve ono što se gradilo i čuvalo decenijama. Štete su katastrofalne: ekonomske, političke, privredne, infrastrukturne, ali su najgore one koje prate pojedinca svakim danom, one koje su uvijek na umu i sa kojima se iznova suočava svaki dan.
Pojedinac koji je gledao i preživljavao stradanja iz dana u dan, i tako skoro četiri godine... On danas iznova, dvadeset godina nakon rata, gleda takve prizore u svojim mislima, prepušten sam sebi, vlastitoj svijesti i preispitivanju, ponovo gleda natrag u prošlost i postavlja sebi pitanje: „Je li moralo biti tako?“
Takvoj osobi je potrebno puno više od: „Moglo je biti gore.“ Potrebna je podrška, oslonac, neko kome se može povjeriti i samo tako se može iznova graditi međusobno povjerenje. Analizirajući prošlost možemo graditi budućnost, ali samo ako skupa analiziramo i pomažemo jedni drugima.

Djeca mržnje

Zar se dijete može povezati sa nečim što neko može mrziti, dijete...onaj mališan kojeg majka nosi devet mjeseci u svojoj utrobi, majka koja pretrpi najjače bolove tokom porođaja i, kada ipak svoje novorođeno uzme u naručje, zaboravi na sve te patnje i bolove zbog ljubavi prema svom djetetu.
Ali draga sestro i dragi brate postoje i ona djeca mržnje, ako se djeca mogu tako nazivati?!
Zamislite dijete koje se igra sa svojim vršnjacima. I, kao i obično, posvađaju se međusobno, samo što ova svađa eskalira pa padne riječ: “Idi kući, četničko kopile.” Ono nakon toga obori glavu, pušta suze i trči prema “svom domu”, a gdje je taj njegov dom? Gdje je ona majka koja bi ga sad zagrlila i svojom toplom ljubavlju utješila? Nema je, jer majka takvo dijete nije mogla da prihvati nakon porođaja. A kako je toj djeci koja su prazna u duši i postala djeca mržnje iako ništa nisu skrivila ?
To su djeca rođena kao rezultat onih zabilježenih 50.000 silovanja naših sestri i majki tokom agresije na Bosnu i Herzegovinu, a koliko ih još ima, samo što dotične majke i sestre nisu našle hrabrosti da se povjere nekom i podijele svoj teret sa duše! Koji bol i patnju nosi takva majka u svojim prsima godinama nakon događaja ili tek djeca dotičnih koji su sad postali ljudi i žene. Razmislimo malo i sjetimo se takvih majki i sestara, da im je potreban razgovor kako bi olakšali bol svoje duše i, sa takvim terapijama, spriječili da se njihov bol ne izrazi u vidu većih zdravstvenih problema.
U ovom trenutku multipliciramo jednu žrtvu silovanja jer nije samo majka ili sestra jedna žrtva silovanja, već i dijete koje je nastalo tokom silovanja, ono je žrtva psihičkog oboljena!!!

Hamza.O