Human Consulting Association

Move on

Pravo na život
Pravo na život je temelj moderne demokratije. Ali šta je to u stvari i kako mi poimamo život, tuđi život, ne svoj. Uvažiti nečije pravo na život ne znači pustiti ga da živi, već mu pomoći da živi, ma ko on bio. Prihvatiti nekog, iako je on drugačiji, nije stvar odgoja ili opće kulture, to je obaveza, obligacija koja nam je neminovna ako želimo progres.
Različitosti je mnogo, mogu biti fizičke, materijalne, psihološke. I svako od nas je priča za sebe. Pa ko smo mi onda da sudimo jedni drugima, da jedni druge tlačimo i porobljavamo. Gdje i ko nam je dao to pravo?!
U vremenu demokratije, gdje svako ima pravo biti kakav želi, samo da ne ometa drugog, sve više je izražena izreka: „Čovjek je čovjeku vuk.“ A tako ne može, usvari ne bi smjelo da bude. Čovjeku je dozvoljeno samo pomogne drugom. I jedino se sa tim društvenim načelom može izgraditi zdravo i uspješno društvo.
A dolazimo do onog glavnog-kako pomoći? Pomoć nije samo materijalna, iako je mi danas uglavnom samo tako definišemo, pošto je sve materijalizirano, pa i odnos dobrog i lošeg. Učiniti dobro bližnjem je osmijeh, čvrst i bratski stisak ruke, razgovor, dobronamjeran savjet. I kada primjetiš da nekog nešto muči pa i tebi bude teško, onda znaj da nije više čovjek čovjeku vuk, već prijatelj, brat, i budi sretan jer se tako osjećaš zbog njega, to ti je jedino i dozvoljeno, a nikako da se naslađuješ tuđim problemom.

„Tako ne prođe ni jedan dan, da mi se ne vraćaju slike koje sam vidio“, priča mi moj sagovornik, ratni borac i invalid. „I kako se nosiš s tim?“, pitam ga, ne shvatajući kako se neko može dvadeset godina nositi sa takvim iskustvom.
„Pa sad relativno dobro. Ispočetka je bilo drugačije, posjećivao sam psihijatre, to mi je pomoglo. Ali ima nešto drugo što mi je puno više značilo, a to je prijateljstvo-ruka podrške. Imao sam ljude koji su mi pomogli, saslušali me kada je to bilo potrebno, dali mi savjet, ukazali da gubitak bližnjeg ne znači da je sve izmaklo, da sam još mlad i imam porodicu, te se moram boriti za njih. A povrh svega mi je jedan razlog najveći podsticaj-taj razlog je istina. Mora se živjeti za istinu, mora se reći šta se događalo. Politika rata i vojna obuka su jedno, ali na linijama to izgleda sasvim drugačije. I zato pričam o tome, pričam o svim gadostima rata ne oduzimajući ništa i ne obraćajući pažnju na one kojima se te scene „gade“ jer ne želim da se ikada ikome ponovi Bosna 1992-1995.“

"Mi nismo žrtva, mi smo preživjeli, i trebamo biti na to ponosni.", govori Esad Boškailo, preživjeli logoraš, a kasnije ekspert za borbu protiv PTSP-a, te navodi svoj put od logora do univerzitetskog profesora.

Esad Boškalo: Od logoraša do stručnjaka u borbi protiv PTSP-a ► http://facetv.ba/ ► https://www.facebook.com/facetv.ba ► http://vimeo.com/facetv/videos ► https://twitter.com/tv_face Zvjerstva su obilježila godine zla u ...

Statistika nam govori da se prošle godine desilo 459 slučajeva samoubistva u Bosni i Hercegovini. Taj broj se svake godine povećava, a najčešći uzroci su psihička ili emocionalna nestabilnost, samoća, osjećaj nepripadanja, te nedostatak podrške. U susjednim zemljama već postoje centri za emocionalnu podršku te drugi oblici prevencije samoubistva. Građani mogu da se obrate za pomoć putem besplatnih telefona ili direktnim kontaktom sa stručnim licima.
U Bosni i Hercegovini se tek u posljednje vrijeme govori o ovom problemu, a ozbiljnih reakcija još nema. Činjenica je da se mora raditi više na tome, a svaki oblik psihičkog ili emocionalnog odstupanja shvatiti ozbiljno i pozabaviti se time na vrijeme.

Prema istraživanjima Svjetske zdravstvene organizacije, u Bosni i Hercegovini živi oko 400 000 oboljelih od Posttraumatskog stresnog poremećaja, što čini 10% populacije. Stručnjaci smatraju da je taj broj i daleko veći s obzirom na veliki broj onih koji nemaju sredstava ili ne žele da se liječe. Glavni uzročnik je rat i ratna dešavanja. Podsjećamo da su glavni simptomi PTSP-a: suicidalne misli, noćne more, pretjerani strah bez razloga, brzi i nekontrolisani ispadi bijesa, osjećaj emocionalne praznine, gubitak volje za društvenim aktivnostima, izbjegavanje lokacija i situacija koje podsjećaju na slike iz prošlosti, osjećaji krivnje, depresije, brige, te mnogi drugi emocionalni i fizički poremećaji normalnog funkcionisanja.

Kljuc za promjene je u pozitivnom razmisljanju....

Dr. Petar Borović objašnjava vrste i utjecaj stresa na život i opće zdravlje čovjeka.

Dobra djela protiv stresa - Naše zdravlje u našim rukama Zašto su razine stresa u različitim dijelovima svijeta različiti, pa na primjer najveći stresor u Sjevernoj Americi je smrt bračnog druga, u Južna Americi gu...

Pomozimo za budućnost

Govoriti o zajedničkom životu i međusobnoj saradnji je nemoguće sve dok postoje žrtve i posljedice agresije o kojima niko ne vodi brigu. Dešavanja 1992-1995 su promijenila i poremetila sve ono što se gradilo i čuvalo decenijama. Štete su katastrofalne: ekonomske, političke, privredne, infrastrukturne, ali su najgore one koje prate pojedinca svakim danom, one koje su uvijek na umu i sa kojima se iznova suočava svaki dan.
Pojedinac koji je gledao i preživljavao stradanja iz dana u dan, i tako skoro četiri godine... On danas iznova, dvadeset godina nakon rata, gleda takve prizore u svojim mislima, prepušten sam sebi, vlastitoj svijesti i preispitivanju, ponovo gleda natrag u prošlost i postavlja sebi pitanje: „Je li moralo biti tako?“
Takvoj osobi je potrebno puno više od: „Moglo je biti gore.“ Potrebna je podrška, oslonac, neko kome se može povjeriti i samo tako se može iznova graditi međusobno povjerenje. Analizirajući prošlost možemo graditi budućnost, ali samo ako skupa analiziramo i pomažemo jedni drugima.

Djeca mržnje

Zar se dijete može povezati sa nečim što neko može mrziti, dijete...onaj mališan kojeg majka nosi devet mjeseci u svojoj utrobi, majka koja pretrpi najjače bolove tokom porođaja i, kada ipak svoje novorođeno uzme u naručje, zaboravi na sve te patnje i bolove zbog ljubavi prema svom djetetu.
Ali draga sestro i dragi brate postoje i ona djeca mržnje, ako se djeca mogu tako nazivati?!
Zamislite dijete koje se igra sa svojim vršnjacima. I, kao i obično, posvađaju se međusobno, samo što ova svađa eskalira pa padne riječ: “Idi kući, četničko kopile.” Ono nakon toga obori glavu, pušta suze i trči prema “svom domu”, a gdje je taj njegov dom? Gdje je ona majka koja bi ga sad zagrlila i svojom toplom ljubavlju utješila? Nema je, jer majka takvo dijete nije mogla da prihvati nakon porođaja. A kako je toj djeci koja su prazna u duši i postala djeca mržnje iako ništa nisu skrivila ?
To su djeca rođena kao rezultat onih zabilježenih 50.000 silovanja naših sestri i majki tokom agresije na Bosnu i Herzegovinu, a koliko ih još ima, samo što dotične majke i sestre nisu našle hrabrosti da se povjere nekom i podijele svoj teret sa duše! Koji bol i patnju nosi takva majka u svojim prsima godinama nakon događaja ili tek djeca dotičnih koji su sad postali ljudi i žene. Razmislimo malo i sjetimo se takvih majki i sestara, da im je potreban razgovor kako bi olakšali bol svoje duše i, sa takvim terapijama, spriječili da se njihov bol ne izrazi u vidu većih zdravstvenih problema.
U ovom trenutku multipliciramo jednu žrtvu silovanja jer nije samo majka ili sestra jedna žrtva silovanja, već i dijete koje je nastalo tokom silovanja, ono je žrtva psihičkog oboljena!!!

Hamza.O

Zanimljiv video o pristupu ucenja kod djece :

Veliki judi - dr. Ranko Rajović, NTC sustav učenja 1/2 "Veliki judi", talk show TV Jadran, gost emisije dr. Ranko Rajović autor NTC-sustava učenja, predsjednik Odbora za darovite udruge Mensa koji je u Splitu sre...

Moj život sa psihičkim bolesnikom

O psihičkim problemima nisam mnogo znao jer nikad nisam imao takvih problema. Međutim, živio sam sa takvom osobom pa sam morao da učim. Sve ono što sama teorija kaže je dovoljno sumorno, ali gledati takav slučaj je nešto puno gore. Naša porodica je bila kao i svaka druga, do nekih par godina unazad. Srednju školu sam završio u drugom gradu, od kuće, tako da sam sa svojima povremeno bio. Posljednje dvije godine srednje škole su postajale teške, odlazak kući mi je padao sve teže, nego odvojenost od onih koje volim. Mati je i sama počela govoriti da nije kao prije, da otac postaje čudan i odvojen od ostalih te da se plaši za njegovo stanje.
Moj otac je bio čovjek koji je tri godine proveo u ratu. Taj period je načinio od njega sasvim drugu osobu. Poslije ratnih dešavanja taj čovjek je i dalje bio radno sposoban, zdrav i prilično mlad, imao je skoro četrdeset kada je rat završio. Ali, nakon par godina je postao nepodnošljiv. U početku smo svi mislili da to dolazi sa godinama, ponekad je i sam priznavao greške i izvinjavao se, pričajući kako nije baš dobar, kako godine čine svoje. Nakon toga je počeo da ima problema sa srcem, sve češće je odlazio ljekaru, a onda su ga uputili na psihijatriju. Tu mu je dijagnosticiran posttraumatski stresni poremećaj. Uglavnom, on nam je ukratko rekao kako je to sve posljedica rata i kako je dobio lijekove nakon kojih će sve biti u redu. To se nažalost nikad nije ostvarilo, on nikad nije postao osoba kakvom je želio biti i kakvim smo ga mi zamišljali. Lijekove je pio, ali očito da nije bilo nekog posebnog efekta.
Po završetku srednje škole vratio sam se kući, upisao fakultet i putovao svakog dana na predavanja. To mi nije bio problem pošto fakultet nije bio daleko. Ali je problem bio u našoj porodici. Sve češće smo se svađali i prepirali. Ponekad bi se ozbiljno raspravljali i ne bi se obraćali jedan drugom danima. Oko najmanje sitnice imao je mišljenje potpuno različito od mog. Često sam popustao, ali bi i onda postojao neki drugi problem. Na kraju sam shvatio da nema koristi od toga, da trebam sa njim lijepo i smireno jer očito ima psihički problem. Onda sam odlučio da se neću uopšte sa njim prepirati, već neka sve bude po njegovom, ma koliko to bizarno ponekad znalo biti.
I taj stav nije bio dovoljan. On se odao alkoholu i lošim ljudima. Kasnije sam razumio alkohol jer vjerovatno nije bilo nečeg drugog što ga može odvratiti od ostalih problema. Odlazio bi ujutro i vraćao se u predvečerje, pijan i ljut na sve i svakog. Nisam ga se plašio, nimalo, ali mi je bilo neizmjerno žao. Mati mu je često prigovarala za to. Ja nisam, jer sam znao da kada nije pijan, u glavi mu dolaze još gore ideje i misli. Nakon nekog vremena počeo je da navečer ustaje i mučila ga nesanica. Uglavnom se tad moglo razgovarati s njim, tada bi bio smiren, ali ja bih više rekao da i sam nije želio da spava. U snu bi se budio, znojan i izmučen, više kao da je radio, nego odmarao. Zato je često navečer sjedio pored TV-a i dokasno gledao filmove iako ga nisu zanimali. Smijao se sve manje. Pošto mu ja nisam prigovarao više za njegove postupke, sa mnom je počeo više da komunicira, nego sa majkom. Vjerovatno je i sam razumio zašto ja šutim i stoga cijenio moju brigu.
S godinama je počeo da svaki dan pije, uglavnom sam i bez nekog posebnog društva. Padao je u depresije i ponekad šutao po cijele dane, a onda opet počeo da se vraća, razgovarao sa nama i opet postajao ljut i neraspoložen. Sve rijeđe se moglo razabrati kada je raspoložen, a kada nije, jer se mijenjao u sekundi. Izlazio je sve manje, zanemarivao rodbinu i prijatelje. Na neslaganje sa njegovim odlukama bi prijetio da će se ubiti ili zapaliti kuću. Takve prijetnje su bivale sve češće.
Zadnju godinu dana je već bio teško bolestan, stanje se pogoršavalo. Kako psihičko zdravlje otkazuje, tako je i fizički postajao usporen. Te godine je par p**a ležao u bolnici, gotovo uvijek na različitim odjelima. Ja sam ga redovno posjećivao i mogu reći gotovo svakim danom da je venuo polako. Nije imao redovan apetit, nekada nije jeo danima, a onda odjednom pojeo količinu hranu dovoljnu za dva dana. Navečer sam ga često čuo gdje hoda po kući. Sa mnom je razgovarao, sve češće, ali nije više bio agresivan. Sada je uglavnom pričao o budućnosti, savjetovao me. To mi je teško padalo jer nisam znao čemu povod takvim razgovorima. Imao sam osjećaj da zna nešto što mi ne znamo. Postojala je druga stvar koja me više brinula. To su bili odlazci u bolnicu. Nije htio da mi idemo s njim, pogotovo psihijatru. Mi smo inzistirali na tome, ali on to nije nikada želio. O samim razgovorima sa psihijatrom nije puno govorio. Uglavnom bi rekao da će sve biti u redu. A ja sam znao da neće.
Otac nas je napustio jedne proljetne večeri, od jetre, imao je unutarnje krvarenje koje se nije moglo zaustaviti. Jetra je bila slaba pa organizam nije mogao da se izbori protiv toga. Bilo mi je teško, sada sam znao razlog naših razgovora u posljednjih godinu dana. Nekoliko dana kasnije, našao sam dokumente koje je krio od nas, nalaze i komentare ljekara. Pronašao sam analizu psihijatra. Pisalo je: „Pacijent se žali na suicidalne misli, nesanicu, halucinacije, noćne more, nastupe bijesa, socijalnu izoliranost, tjeskobu, depresiju, napetost...“ Tada sam počeo da razumijem šta je sve skrivao . Iako sam nastojao da uradim što više za njega, shvatio sam da je on više radio za nas. Svoju bolest je krio što je više moguće, nije govorio o tome, nije htio da ga ispitujemo, već je okretao razgovore i savjetovao nas. Bio je svjestan da nikada neće biti isti.