Jelena.Žarković.UniqueYou

Život u Njemačkoj mi je kroz godine donio nekoliko malih “kulturnih šokova” koji su mi u početku bili zbunjujući, a danas ih gledam sa osmijehom.

Jedan od prvih bio je svako sebi plaća račun. 😄
Dugo mi je trebalo da to normalizujem, jer je na Balkanu uvijek postojalo ono “jednom ja, jednom ti” i neka prirodna lakoća dijeljenja.

Drugi šok je bila birokratija. Termini, papiri, procedure, čekanja… I iskreno, kada to danas uporedim s Balkanom rekla bih da je razlika minimalna. Možda 5 deka gore-dolje. 🧐

Onda su došla nova pravila svakodnevnog života reciklaža, sortiranje otpada, tačno gdje šta ide.
To sam brzo prihvatila i čak zavoljela.
Zanimljivo mi je kako neke stvari promijene svijest, a neke jednostavno ostanu izazov bez obzira na okolinu.

Jedan od većih “aha” momenata bio je osjećaj samostalnosti. Iako ima ljudi oko tebe, vrlo brzo naučiš da većinu stvari rješavaš sam.

Kao što mi je jednom rekla jedna žena: “Ovdje sklapam IKEA ormare sama, pa sam naučila i da u životu češće uzmem šarafciger nego da zovem nekoga u pomoć.”

I onda se desi nešto zanimljivo ta samostalnost postane navika. Pa čak i kada možeš tražiti pomoć, često pomisliš: “Ma mogu ja to sama.”

A možda najveći kontrast je spontanost.
Na Balkanu: “Jes’ kući? Jesam. Eto me za 10 minuta.” 😄
U Njemačkoj: kalendar, termini, dogovori sedmicama unaprijed i ponekad se i to sve u zadnji čas promijeni.

I tu negdje shvatiš da postoje stvari koje se jednostavno ne prevode.
Kao što neke balkanske riječi i emocije ne stanu u njemački jezik, tako ni njihov način funkcionisanja ne stane u našu spontanost.

I možda najveći “šok” za mene lično bio je koliko brzo i lako kliknem s ljudima sa Balkana čak i kada ih tek upoznam.

Dok s druge strane, taj proces povezivanja ovdje zna trajati duže (uz sve izuzetke, naravno).

I tako između ta dva svijeta, shvatiš da ne biraš jedan ili drugi.

Nego naučiš da živiš negdje između i pronađeš svoj balans u tome.

Koja su tvoja iskustva, radujem se da ih podijeliš samnom u komentarima 🫶

Biti svoja + ostati integrisana + ne izgubiti sebe u procesu života, odnosa i okruženja.

Jedna stvar koju često vidim kod ljudi s kojima radim je tiha borba između dvije potrebe: da se uklopimo i da ostanemo svoji.

Da budemo prihvaćeni, funkcionalni, stabilni…
ali da pritom ne izgubimo sebe.

Jedna klijentica mi je nedavno opisala svoj proces na način koji me jako dotakao.

Rekla je da je ranije često živjela u grču i u scenarijima „šta ako izgubim ovo, šta ako izgubim ono“, stalno pokušavajući da kontroliše ono što ne može kontrolisati.

A onda je došla do jednog drugačijeg mjesta u sebi. Ne mjesta gdje je sve savršeno. Nego mjesta gdje više ne osjeća da gubi sebe.

Gdje može biti u svijetu, u odnosima, u obavezama a da se iznutra ne odrekne svoje srži.

I tu se često desi jedna važna promjena.

Ne mijenja se život preko noći. Mijenja se odnos koji imamo sa sobom.

Počnemo jasnije prepoznavati:
šta je moje, a šta nije moje
šta želim nositi, a šta više ne
gdje idem iz straha, a gdje iz izbora

I ono što je možda najvažnije prestajemo sebe napuštati da bismo se uklopili.

U mom radu upravo tu počinje stvarna promjena.

Ne u tome da postanemo „druga osoba“. Nego da postanemo stabilniji u tome ko već jesmo.

Da možemo biti u životu, odnosima i sistemu a da ne izgubimo vlastitu nit.

Ako se i ti ponekad uhvatiš u osjećaju da se prilagođavaš više nego što se prepoznaješ, možda nije pitanje da li si dovoljno jaka.

Možda je pitanje koliko si povezana sa sobom.
Jer integracija u spoljašnji svijet nikada ne bi trebala značiti gubitak unutrašnjeg.

Otišla sam u Tuzlu kao govornica na Festival savremene žene a vratila se bogatija za mnogo više od toga.

Vratila sam se sa novim poznanstvima, inspirativnim pričama, iskrenim razgovorima i podsjetnikom koliko je snažna energija kada se na jednom mjestu okupe žene koje žele učiti, dijeliti iskustva, podržavati jedne druge i svojim radom doprinositi društvu.

Kroz godine rada naučila sam da znanje ima veliku vrijednost. Ali ono što često ostavi najdublji trag jesu ljudi.

Oni razgovori između predavanja.
Nova poznanstva koja nastanu spontano.
Podrška koju pružimo jedni drugima, iako smo se tek upoznali.
Osjećaj da pripadamo zajednici koja vjeruje da svaka osoba može napraviti pozitivnu promjenu.

Zato sam zahvalna što sam bila dio ovog Festivala.

Ne samo zbog prilike da podijelim svoje iskustvo, već i zbog prilike da čujem, upoznam i naučim nešto novo od drugih.

Kući nosim mnogo lijepih uspomena, novu energiju i vjeru da su ovakvi susreti potrebni više nego ikada.

Hvala svima koji su bili dio ove priče.

Radujem se novim susretima, novim pričama, ali i ponovnom viđenju dragih lica koja sam upoznala u Tuzli. ❤️

Ponekad se ne osjećamo izgubljeno zato što ne znamo ko smo. Nego zato što smo toliko dugo bile ono što su drugi očekivali od nas da više ne čujemo vlastiti glas.

Znaš li ko si ispod svih uloga koje si godinama igrala?

Koliko života živiš za sebe, a koliko za očekivanja drugih?

U posljednje vrijeme, kroz razgovore sa ženama koje su se sa Balkana doselile u Njemačku, primijetila sam koliko se i moje vlastito iskustvo ponovo aktiviralo i dobilo novu dubinu.

Moj dolazak u Njemačku bio je nakon završenog magistarskog studija psihologije. Tada sam odlučila da slijedim dugogodišnju želju da naučim njemački jezik koji sam ranije učila formalno, ali bez stvarne povezanosti sa sobom i svojim ciljevima.

Tada sam donijela odluku da ne želim graditi profesionalni put u okruženju koje me iscrpljuje, nego u onom koje mi daje prostor za rast i 2014. godine odlazim u Njemačku.

Ponovo učim jezik, ovaj put sa jasnijim ciljem: struka, život i integracija. Nakon završenih nivoa počinjem tražiti posao, ali me dočekuju odbijenice... I tada počinje onaj dio koji se ne vidi kontinuirani rad na sebi, prilagođavanje i izgradnja iz početka.

Kroz razgovore sa drugim ženama čula sam slične, ali i potpuno različite puteve.

Jedna od njih godinama je nakon studija radila u struci kroz projekte, često volonterski ili uz minimalnu naknadu, dok se nije pojavila prilika koju je prepoznala kao prekretnicu. Njena odluka da ode u Njemačku nije bila trenutak, nego proces kroz učenje jezika, pripremu i pregovore, sve do dolaska i početka iznova. Danas kaže da ima osjećaj da je “došla na svoje” između Bosne koja ostaje izvor snage i Njemačke koja joj je donijela stabilnost, strukturu i profesionalni rast.

Ono što se u ovim pričama ponavlja nije isti put, nego isti proces: prilagođavanje, odricanje i izgradnja novog identiteta u novom sistemu uz stalnu potrebu da ostanemo svoje i da se istovremeno integrišemo.

I možda zato rečenica “lako je tebi” najčešće promaši suštinu jer iza svake takve priče stoji mnogo više od onoga što se vidi spolja.

Zato bih voljela otvoriti prostor za dijeljenje iskustava.

Šta je bila vaša priča dolaska u Njemačku i kako danas gledate na tu odluku?

Naučila si novi jezik.
Prilagodila si se novim pravilima.
Izgradila život, posao, prijateljstva.

A opet...

Ponekad imaš osjećaj da si između dva svijeta.

Kada si u Njemačkoj, nedostaje ti spontanost, bliskost i osjećaj pripadanja koji si imala kod kuće.

Kada odeš na Balkan, primijetiš da se i ti promijenila. Neke stvari više ne vidiš istim očima. Neki razgovori ti više ne prijaju kao prije.

I tada se pojavi pitanje koje mnoge žene rijetko izgovore naglas: "Gdje zapravo pripadam?"

Godinama sam mislila da moram birati između jednog i drugog.

Danas znam da ne moram. Ne moram biti samo ono što sam bila. Ne moram postati ni neko potpuno drugi.

Mogu nositi oba dijela sebe.
I balkansku toplinu.
I njemačku direktnost.

I ono odakle dolazim.
I ono što sam putem postala.

Možda najveći izazov života u drugoj zemlji nije novi jezik, posao ili sistem. Nego učenje kako ostati svoja dok se mijenjaš.

Da li se i ti nekada osjećaš kao da pripadaš na dva mjesta istovremeno?

Ono što danas još više razumijem jeste da rad na sebi nije nešto što se „završi“.

To je put koji nas stalno vraća sebi kroz nove uvide, kroz izazove i kroz odluke da biramo sebe čak i kada nije jednostavno.

Najveća promjena za mene nije bila u vanjskim okolnostima, nego u odnosu koji sam izgradila sa sobom: više iskrenosti, više povjerenja i više spremnosti da prepoznam i mijenjam ono što me koči.

I upravo to je ono što mi je donijelo najviše slobode.

Ako se prepoznaješ u ovome i osjećaš da želiš bolje razumjeti sebe, svoje obrasce i ono što te drži na mjestu tu sam da te podržim kroz taj proces.

Ono što izvana izgleda kao “početak ispočetka”, iznutra je često borba identiteta.

Jedna žena s kojom sam razgovarala opisala je dolazak u Njemačku jednom rečenicom: “To mi je bila viza za budućnost.”

Došla je iz Bosne sa izgrađenim životom, profesionalnim identitetom i osjećajem pripadnosti. A onda je sve to morala pustiti.

Prvi posao u Njemačkoj nije imao nikakve veze s onim što je bila. I dok je spolja gradila novi početak, iznutra se dešavalo nešto mnogo dublje:

ko sam ja sada bez svog starog identiteta?
Da li sam pogriješila? Šta znači krenuti ispočetka kada si već “neko”?

I ono što je posebno važno. Ona nije samo mijenjala zemlju. Mijenjala je sloj po sloj vlastitog identiteta.

I tu se često javlja ono što mnoge žene sa Balkana nose u sebi snaga koja gura naprijed i unutrašnji glas koji stalno preispituje da li je to “ispravno”.

Jer balkanski identitet često nosi jednu posebnu kombinaciju izdržljivost, snagu i spremnost da se krene iz početka i duboko usađenu odgovornost, krivicu i potrebu da se “ne pogriješi”

I baš zato ovaj proces nije samo preseljenje.

To je unutrašnji konflikt između:
onoga što jesi bila
onoga što moraš postati
i onoga što ti se polako počinje buditi iznutra

Ono što me u njenoj priči najviše dotaklo nije samo uspjeh koji je kasnije izgradila. Nego trenutak kada je prestala pokušavati da se vrati na staro.

I počela da vjeruje sebi čak i kada nije imala sigurnost. Korak po korak.

U radu.
U nesigurnosti.
U strahu.
U hrabrosti da ostane.

Danas kaže da nije samo izgradila karijeru. Nego i novi odnos prema sebi.
I da je tek kroz taj proces shvatila da snaga ne znači da ne osjećaš strah. Nego da uprkos strahu ne odustaješ od sebe.

I možda najvažnije: da “početi ispočetka” nije gubitak identiteta.

Nego često prvi trenutak kada ga počneš graditi svjesno 💆‍♀️✨️