Willow - little magic fellowship

Willow - little magic fellowship Ovo je nekad bila stranica Riznice knjiga na Bagljašu, knjižara je zatvorena ali je stranica nastavila da živi.

Preporučujemo knjige i novosti iz oblasti zdravlja, psihologije, brige o planeti...
Jednaog dana, ko zna, možda se opet otvori knjižara.

03/05/2021

Žaretu,
prijatelju
koji je pobedio
senku

Gospodin Straško

Prasnulo je: »Av!«
A onda i dečji vrisak.
Bilo je još jedno: »Av!« i mahanje repom...
Nekoliko sekundi kasnije: »Hi, hi, hi, hi...«
Onda igra. Pa smeh. Pa igra. Pa radosno »Av!«
Kad su se rastali, svako svojoj kući, iza njih je ostao neko.
Gospodin Straško. Usamljen.
»Nije uspelo.«, reče gledajući za devojčicom.
Pogledao je za kucom: »To nije dobro.«, promrmlja gledajući je kako veselo maše repom čekajući večeru.
Pogledao je opet za devojčicom: »Ne, ni to.«, uzdahnu i progunđa posmatrajući je kako kikoće u maminom zagrljaju. »Zašto nije uspelo?«
»Idem. Nekog uvek mogu uhvatiti.« I krenuo je. Usput je nailazio na razne:
»Nnnn...ne. Mačke se lako opuste. To nije ni za na zub.« I nastavio je dalje.
»Nnnn... ne. Psi su veseli, to nije zdravo. « I nastavio je dalje.
»Ah!, ptice!«, uskliknuo je i one se razbežaše.
»Dobar dan, gospodine Stra«, čuo se glas odnekud.
»Dođavola, to je gospa Oprez...«, ljutnuo se i samo joj odmahnuo rukom u prolazu. »Gde god da si.«, dodade u sebi pošto je nije video. »Zaboravio sam da ta večno-budna-stara-gospa vlada pticama.«
»Gladan sam.« Gunđao je vukući se putem.
Umoran, ušunjao se u kantu za otpatke i odatle posmatrao prolaznike tražeći novu žrtvu.
Video je zaljubljeni par:
»Ne. Izgleda da su se tek upoznali, previše sam gladan da bih čekao...«
Nastavio je da vreba.
»Ne. Deca za dve sekunde zaborave. To sam već pokušao.«, umorno dodade.
Ugleda pauka:
»Ne. Oni su kao ja.«
Vreme je prolazilo, ljudi su šetali tamo-ovamo, tamo-ovamo... Ali niko mu se nije činio kao dovoljno dobra žrtva. A onda:
»O, mladi kolega, odmaraš malo?«
»O, gospodine Teror,« - reče s dosadom u glasu - »vrebam plen.«
»Samo mi je još ovaj trebao.«, dodade za sebe.
Gospodin Teror ga procenjivački pogleda:
»Ne ide Vam baš, je l' da, gospodine...?«
»Gospodin Straško«, predstavi se gospodin Straško.
»Pa, gospodine Straško, čini mi se da imate neki problem?«
»Nemam problem, vrebam odgovarajući plen!«, nervozno će gospodin Straško.
»Ali, park je pun plena, samo priđi nekome i...«
Gospodin Straško ga besno pogleda. Htede nešto reći ali se predomisli u poslednjem momentu.
»Čekate odgovarajuću žrtvu, je l' da?«, vragolasto će g. Teror, naglašavajući ono »odgovarajuću«.
»Jeste!, čekam odgovarajuću žrtvu.«, netrpeljivo mu odbrusi g. Straško.
»Mladi gospodine, pogledajte!, eno idealne žrtve!«
Bio je to bračni par, srednjih godina. Hodali su ruku pod ruku u smeru obližnje kuće.
»Oni izgledaju previše opušteno...«
»Nebitno je kako izgledaju, to su ljudska bića, oni se majstorski pretvaraju, samo se prikaži jednom od njih i, videćeš, dalje je lako.«
»A otkud Vi to znate? Kako možete biti tako sigurni?«
»Iskustvo, mladi kolega.«, isceri se g. Teror.
»Onda Vam ih prepuštam, iskusni gospodine.«, progunđa g. Straško.
»Zahvaljujem.«, nakloni mu se g. Teror i teatralno krenu ka svojoj hrani.
Klizio je po travi pored staze, šuškao kroz grmlje i bacao kamenčiće pokušavajući da iznenadnim zvucima skrene pažnju na sebe.
Činilo se da mu je uspevalo. Žena se sve napetije osvrtala i trzala na svaki zvuk dok ju je muž sve nervoznije povlačio za sobom ka kući.
Žustro su ušli u kuću ne primetivši crnu senku kako se uvlači za njima – pravo kroz vrata, kao da ih nema.
Gospodin Straško je sa zanimanjem pratio šta će dalje biti. Usput vrebajući svoj odgovarajući plen.
U kući kao da se ništa nije dešavalo. A onda se čuo lom. Pa besan muški glas. Pa još loma.
Gospodin Straško se ozari!
»Bes!. Gde je bes, tu je strah! Starom kolegi baš ide.«
Kroz lomljavu začu i jecanje.
»Oh!« - oduševio se – »Dezert!«
Još ljudi je nailazilo i zastajalo u blizini kuće. Svi zabrinuti. Neke žene i uplašene.
Osetio je kako u njima raste neprijatnost, briga, strah, panika.
Prišao je bliže.
Ubrzo je cela ulica pulsirala strahom. Mirisala na hranu! Došlo je još crnih senki.
Krenuo je na gozbu.
»Đavolski dobra večera!«, dobacio mu je neko iz lelujave crne gomile.
Gozba je trajala celu noć.

Negde pred zoru:
»Dobro jutro, mladi kolega.«
»Dobro jutro.«, zadovoljstvo sitosti mu sad malo splasnu. »Šta ste im uradili?«
»Ah, mladi kolega, s ljudima je lako, žene su osetljive, muškarci agresivni, malo unervoziš ženu, muškarac to oseti i dalje je lako, samo sediš i sladiš se, sve sami urade.«, zadovoljno se cerio g. Teror. »Iskustvo, mladi gospodine.«
»Tako jednostavno?«, zamišljeno će g. Straško.
»Kao što vidiš. Bilo je hrane i za goste. Verujem da si došao na gozbu. Nijedan pravi gospodin u crnom to ne bi propustio.
Gospodin Straško se samo iscerio.
»Do skorog viđenja, gospodine Straško.«, mahnu mu u pozdrav i krenu a onda, kao da se setio još nečeg: »Mladi g. Straško!«, pozva ga.
»Slušam.« - namrgodi se – »Kad bi prestao da mi se obraća tako!«, dodade sebi u bradu.
»Ne dozvoli im da se sete nečeg lepog.«
»Nečeg lepog? Šta??«
Ali, g. Teror je već otišao.
Celog tog dana gospodin Straško se odmarao u napuštenoj zgradi stare klanice. Energija straha, bola, nemoći i beznađa činila ga je snažnijim. A nje je na tom mestu bilo u izobilju. Zidovi su bili natopljeni decenijama rada, i s tendenciom da takvi ostanu stolećima.
Kada je stiglo veče i glad se vratila.
I gospodin Straško je otišao u svoju osmatračnicu – kantu za smeće.
Prolazila su ista lica. Svi osim sredovečnog para.
»Mogao bih da odem kod njih opet.« - razmišljao je – »Bila bi to laka večerica.«
A onda ugleda jednu vrlo staru ženu na klupi preko p**a.
»Kad li se ovo stvorilo tu?« - pomisli – »Stara je. Mršava. Verovatno i bolesna. Biće to lako. Pomisliće da sam gospodar Smrt i umreće od straha. Večeras ja priređujem bogatu gozbu!« Kada bi strah mogao da se raduje, ovaj trenutak bi bio upravo to.
Prevrnuo je kantu kada je izlazio, sablasno šuštao granjem žbunja usput, lomio suvarke, naterao jednu mačku da se probudi i pobegne, srušio je nekoliko kestenova starici iza leđa... Ali, ništa nije vredelo, starica je i dalje mirno sedela i dremala. Odlučio se za direktan napad! Napravio je krug oko nje, prošao kroz nju i na kraju se smestio na klupu s njene leve strane. Učinilo mu se da je starica pritom blago zadrhtala, ali sad je opet mirno dremala.
»Nešto nije kako treba. Učinio sam sve da me primeti...«, sedeo je zbunjen.
Onda starica otvori oči i pogleda u smeru gospodina Straška.
»Ti hoćeš da ja pomislim da si smrt i da si došao po mene?«
»Oho,« - pomisli gospodin Straško – »sad će!«
»Ali ja se ne plašim smrti.«
»... a možda i neće.«, kolebao se.
»Sve što postoji je život. I smrt je život. Nemam gde da odem, svugde je život.«
»E, dođavola, opet sam promašio.«
»Ti si senka, hraniš se strahom i patnjom. I ja se hranim nečim i, direktno ili indirektno, stvaram strah i patnju tako da ti ne mogu zameriti ništa.”
Gospodin Straško je sada, pored gladi, počeo da oseća i neku čudnu slabost. Ovo mu se još nije desilo.
»Umesto straha osećam samo razumevanje, i saosećam s tobom, ali nikako ti ne mogu dati ono što očekuješ.«, osmehnula se starica.
Gospodin Straško je skoro potpuno izgubio snagu.
»Sada mi te je skoro žao, ali nemam vremena za osećanja te vrste kada je oko mene sva ova lepota života. Pogledaj onaj list! Danas je lepši nego juče!”, oduševljeno uzviknu baka. „Oblaci su tako divni! Vetar mi donosi miris Sunca na zalasku, malopre mi se pčelica odmarala u krilu a i mačka koju si probudio potrčala je ka meni bez straha i zahvalna sam joj na poverenju...«
Gospodin Straško je sada već potpuno izbledeo, smanjio se i skoro nestao.
»...Toliko je lepote svuda okolo da to malo tvoje namere nimalo ne utiče na mene. Volela bih da ti mogu pomoći ali u meni je samo ljubav tako da ti samo ljubav mogu ponuditi.«
U tom momentu psić dotrča do klupe i uskoči starici u krilo. Igrao se, prevrtao, mahao repom, lizao joj ruke, veselo lajao... Starica se radovala s njim a gospodin Straško je nestajao.
»Ne dozvoli da se sete nečeg lepog...«, odjekivale su reči u sećanju, tiho, sve tiše a onda je sve nestalo za gospodina Straška.
Starica se još neko vreme zabavljala sa psićem sve dok nije odskakutao na poziv mladića zagledanog u mobilni telefon. Nervozno i namršteno je tapkao po displeju.
Iznad glave kao da se mogla nazreti neka tamna senka...
»Shvatiće jednom.« – osmehnu se baka – »Nikakva tehnika ne može zameniti onu pufnastu lepotu koja mu se vrzma oko nogu...«
»Ljubice! Večera je gotova!«, prekide je glas.
»...osim, možda dobre večere...«
»Hajde, dušo, ohladiće se!«
»...i moje Milice.«

12/04/2021

Naša Jaca nažalost nije uspela da dočeka da se njena zbirka prelepih priča objavi. Zato ćemo ih objavljivati ovde jednu po jednu.

Kad god ste u nedoumici ili imate dilemu, okrenite se nekoj od priča. Sigurno ćete naći potreban odgovor.

Sovi,
u svakome od nas.

Priča o sovi

Mala sova

Mala sova je volela da sedi na grani i posmatra šumu oko sebe.
I dok je njenoj, svega par minuta starijoj braći jedina misao bila sledeći obrok, ona je razmišljala o senkama i šumovima, lišću i granici šume...
A onda je, jednog dana, zrak sunčevog svetla zagolicao njen kljun i pogledala je gore, visoko, sve više, uz stablo, kroz granje i lišće ka nebu, ka Suncu... Iza Sunca!
I osetila je: »Želim tamo.«
Dani su prolazili i njena radoznalost je rasla. Širila se. Postala je snažna, krila su je molila da ih raširi i vine se u visinu.
Vinula se.
I pala.
Zbunjena, tužna i odjednom nekako mala i ranjiva, osetila je strah.
Ovde dole je sve bilo drugačije.
Odgegala se do obližnjeg stabla i sakrila se iza mahovinastog korena.
Dugo je ćutala i očajavala žaleći što je poslušala zov krila jer ona, očigledno, nije stvorena da leti.
»Ja sam samo mali pernati gmizavac« - tugovala je – »I nikada neću leteti nebom.«
A onda je čula šuškanje. Prvo tiho pa odna sve glasnije. I sve bliže! Neko joj se približavao!
Zavukla se dublje među korenje. I prvi put u životu počela da drhti.
Šuškanje se sasvim približilo i njen strah je postao nepodnošljiv.
Ipak, u trenutku, nešto se desilo! Raširila je krila i iskočila ispred uljeza; u nadi da će ga poplašiti dovoljno da stvor pobegne.
U svakom slučaju, mislila je, bolje i tako nego da samo nemoćno čučim među korenjem.
Ali, neznanac kojeg je htela da otera samo je mirno stajao i posmatrao ju je.
Bio je to šumski patuljak.
Nikada ih do sada nije videla.
»Zdravo«, reče patuljak.
Mala sova je samo trepnula.
Patuljak je mirno stajao. I gledao.
»Zdravo«, konačno reče mala sova i spusti krila i našušureno perje.
»Šta to radiš?«, upita patuljak.
»Htela sam da te uplašim i oteram« - reče mala sova – »mislila sam da ćeš me pojesti.«
»Je li? A zašto si to pomislila?«
»Mama stalno donosi hranu koju uhvati pored reke ili na zemlji...«, poče mala sova pa zastade.
»Pa?«
»Pa sam mislila da će sada i mene neko uhvatiti i pojesti.«
Patuljak je i dalje mirno stajao. Brada i brkovi su mu se malo pomerili – kao da se osmehnuo.
»Ali, ti si sova, mogla si da odletiš.«
»Ja sam samo pernati gmizavac i ne mogu da letim.«, snuždeno će mala sova.
Patuljak je ćutao. I gledao.
»A šta bi ti želela da budeš?«, upita najzad.
Sova je trepnula. Nikada nije razmišljala šta bi htela da bude, bavila se samo time šta je sve ono oko nje i šta želi da uradi. Sad je bila zatečena. Trepnula je opet.
»Ali...«, zaustila je, pa ućutala.
Patuljak je mirno čekao. Brada se opet pomerila, brkovi malo podigli.
»Biti. Raditi. Imati.«, reče joj. I ode.
»Tim redom!«, doviknuo je odnekud iz žbunja udaljavajući se.
Mala sova je ostala sama.
»Biti, raditi, imati? Šta mu sad to znači?«
Nekoliko minuta je ćutala i razmišljala.
»Kako zagonetan neki patuljak«, promrmlja.
Pogledala je oko sebe. Šuma je bila tiha i puna tajni, kao po običaju.
Tu i tamo, neki šum bi joj privukao pažnju. Buba je izvirila s donje strane hrastovog lista i uz malo nevolja uspentrala se na gornju stranu, odmorila par sekundi, raširila krila i za tren nestala.
»Kako je to lako kad...«, razmišljala je sova.
»Biti, raditi, imati. Tim redom.«, ponavljala je u sebi.
Raširila je krila. Pogledala ih. Skupila ih.
Pogledala je u smeru u kom je buba odletela. Raširila je krila i zamahala. Malo se odigla s trave i nespretno spustila.
»Hm...«, reče zamišljeno. »Biti. Raditi. Imati.«
»Biti.« - razmišljala je – »Biti.«
Raširila je krila i pokušala ponovo.
I ponovo.
I ponovo. I ponovo. I ponovo...
Uspela je da sleti na obližnje srušeno stablo. Kada poleti s njega mogla je stići dalje i leteti duže i sve duže. Pela se sve više i više i postajala sve sigurnija i sigurnija... I srećnija.
»Ja sam sova!« - huknula je – »Ja učim da letim!«
I, konačno, uz mnogo radosnog truda, uspela je da se domogne svog gnezda. Taman na vreme za večeru.
Njena braća su dremala čekajući mamu da donese hranu.
Pogledala je nebo: »Imam te!«

Mudra sova

Dani su prolazili i mala sova je odrasla.
Osamostalila se znatno ranije nego njena braća i ponašala se vrlo neuobičajeno za jednu sovu. I umudrila se, pričali su svi po šumi.
Taman kad bi se navikli da je viđaju na jednom drvetu ona bi se odselila na drugo, često je danima niko nije viđao a kada bi im trebao njen mudar savet morali bi pošteno da se potrude kako bi je pronašli.
»Kako to da si ti tako mudra?«, pitali bi je neki.
»Sedim u tišini i posmatram. Vi ste nestrpljivi i očekujete sve od nekog drugog..«, rekla bi im. Ili: »Sedi mirno, utihni, pa ćeš znati.«
»Nemam vremena za to...«, odgovarali bi joj i odjurili nekud.
Jedne večeri dok se spremala za noćni let, primetila je pokret nedaleko od drveta na kojem je tih dana živela.
»Zdravo.«, reče kada je prepoznala prolaznika.
»Zdravo.«, odgovori joj šumski patuljak, naizgled nezainteresovano.
»Sećaš li me se?«
»Ko si ti?«
»Oh, zaboravio si. Pomogao si mi kada sam pala iz gnezda...«
»Sećam se tog susreta, ali pitao sam te: Ko si ti?«
»Sova, kojoj si pomogao da bude sova...«
»Ako uđeš u ovu rupu na stablu« - prekide je patuljak – »i pričaš iz nje, da li to znači da si drvo?«
»Paa... Ako hoću mogu da budem...«
»Da li si stvarno drvo? Ili iskušavaš kako je to – biti drvo?«
Sova je ćutala.
Tišina šume joj je zaglušila uši. Čudno kako šuma, ćuteći, tako gromoglasno priča da mnogo tajni krije.
Zatvorila je oči.
Nije se ni nadala da će ugledati patuljka kada ih otvori, pa nije ni pokušala.
U noćni let je krenula znatno kasnije.
Svežina vazduha joj je prijala. Puštala je svoje perje da klizi po njemu, mekom osloncu-bez-oslonca, ali ovog p**a ne i u potrazi i za večerom već u potrazi za onim ko oseća to zadovoljstvo, lepotu... glad.
Svake naredne noći je poletala u potragu. Ko je gladan? Ko leti? Ko odlučuje? Ko priča iz drveta? Ko? Ko? Ko?...
Danju je više niko nije viđao; a onda više ni noću.
Kažu da je jedne večeri zamahala krilima ka Mesecu i nestala u daljini.
I od tada je niko više nije video.
Ali, ko god je tražio mudar savet, trebalo je samo da pronađe stablo i sedne u miru kraj njega.

21/03/2021

Sretan svjetski dan šuma! 🌿🌳💚

20/03/2021

🌿PROLEĆNA AKCIJA do 26. marta🌿

🍀 www.dereta.rs 🍀
30 Deretinih izdanja na akciji🌱3 knjige🌱999 rsd

Lista naslova na akciji: https://bit.ly/3eRMMn0

20/03/2021
19/03/2021

Unutarnji inženjering je program koji obezbeđuje alate koji vam omogućuju da osnažite sebe, da kreirate svoj život onako kako želite. Pruža vam mogućnost da ...

18/03/2021

Diana Vishneva: Beauty in motion, F.L.O.W by Moses Pendleton, Part III.

"Znaš, obično ljude zanima tuđ' život,zato što se svoga boje."
18/03/2021

"Znaš, obično ljude zanima tuđ' život,
zato što se svoga boje."

Humanitarna fondacija „Budi human", za Aniku:Za Srbiju: upiši 858 i pošalji SMS na 3030 (cena poruke je 200rsd, PDV se ne naplaćuje)Za Švajcarsku: human858 i...

Address

Bulevar Veljka Vlahovića
Zrenjanin
23000

Website

Alerts

Be the first to know and let us send you an email when Willow - little magic fellowship posts news and promotions. Your email address will not be used for any other purpose, and you can unsubscribe at any time.

Contact The School

Send a message to Willow - little magic fellowship:

Shortcuts

Share

Category