29/07/2026
Treća recenzija ili osobni dojam seminara stiže nam od Tanja Males-Krznar, žene čiji korijeni potječu iz
Dalmatinske zagore, mozda od su nam preci isti, točnije iz Mirlović Zagore.
Tanja već godinama predano djeluje u Njemačkoj kao voditeljica folklorne skupine „Adria” Duisburg te voditeljica Tamburaškog orkestra „Zlatni zvuci” iz Duisburga.
"TAVANKUT JE BUNJEVAČKO KRALJEVSTVO HRVATA"
Mojih sedam dana u Tavank*tu
Nekad su najbolje odluke one koje doneseš u zadnji tren. Tako je bilo i sa mnom. Bukirala sam let, javila Mandi: "Iden!" Sve mi se bilo nakupilo – brzina života, obaveze, svakodnevnica koja čovika melje iz dana u dan. U tri sata ujutro krenile smo prema avionu za Zagreb, a odatle pravac Tavank*t, na Seminar bunjevačkog stvaralaštva.
Dočekali su nas sunce, čista tavank*tska arija i dvoje ljudi koji su već na prvi pogled pokazali kakvi su domaćini – Antonija i Ivica, uz ručak u Galeriji. Umorne, ali sritne, smistile smo se na salašu, u jednoj predivnoj kući punoj povisti, tako izvornoj i gotovo netaknutoj.
I onda... odjednom je vrime stalo.
Nema buke. Nema trke. Samo vitar koji kroz lišće svira svoje tihe note. Ravnica dokle pogled seže, pisak pod nogama i lipota koju ne možeš opisati dok je ne doživiš. Samo sam gledala, snimala i divila se. Srce je već znalo – stigla si na izvor.
Drugi dan još smo bile gotovo same... a opet nismo. Domaća spiza, vrhunska marenda i ljudi topline kakva se danas rijetko susriće. Polako su pristizali polaznici, a među njima i slamarka Milena. Dok je pričala o svom zanatu, nisam mogla skinuti pogled s njezinih vridnih ruku koje su s toliko ljubavi pripremale slamu. U tim rukama nije bila samo vještina – bila je povist.
A onda je seminar počeo.
Predstavljanje polaznika, predavača... i Ivica. Čovik koji je svakoga predstavljao s tolikom toplinom, poštovanjem i ponosom. U svakoj njegovoj riči osjećala se ljubav prema bunjevačkim korinima. Od prvoga dana pa sve do našega polaska za Zagreb bija je sa svojom ekipom u svakom k*tu – od organizacije, strpljivog odgovaranja na svako pitanje, do smija, veselja i druženja.
Došla sam upoznati Bunjevce o kojima cili svit divani. One s najlipšim nošnjama, bogatom tradicijom i pismom koja dira pravo u srce.
I jesam.
Srce mi je igralo slušajući ikavicu. Uživala sam u domaćoj spizi, u ljudima, u razgovorima. Napunila sam i tilo i dušu nekom novom snagom. A za to mogu zahvaliti svima s kojima sam dilila tih sedam dana.
Nisam iz Tavank*ta. Ali mogu iskreno reći – osjećala sam se ki kod kuće.
Predavači su bili vrhunski. Ivica, Darko i Tamara bili su na prvoj crti. Posebno Tamara, ta sitna ženica ogromne energije, koja je iz svakoga od nas izvukla ono najbolje. Kratko, jasno, duhovito, a toliko učinkovito da smo svi pivali iz srca.
Posebna lipota bila su druženja između proba, za vrime obroka ili navečer. Smijali smo se, upoznavali i postajali jedna velika obitelj. Pamtit ću Martu, Janu, Mirka, Vjerana, Antuna, tamburaše i mnoge druge koji su ovih sedam dana učinili posebnima.
Na seminaru smo uronili u bogatstvo bunjevačke baštine – od pisme i plesa, pa sve do Dužijance. Shvatila sam da Dužijanca nije samo svečanost žetve. Ona je zahvala Bogu za kruv svagdanji, za plodove zemlje, za obitelj, za zajedništvo i za život. Svako predavanje bilo je novo otkrivanje naših korina i vridnosti koje su naši stari s toliko ljubavi sačuvali.
A onda Ladislav.
Kako sam ga od milja nazvala – kralj Bunjevaca.
Na svom salašu nije nas dočekao samo domaćin. Dočekala nas je duša jedne obitelji koja je sačuvala prošlost i dala joj novi život. To nije bio samo salaš. To nije bio samo muzej. To je bio dom. Svaki predmet imao je svoju priču, svaka slika svoje misto, svaka uspomena svoje značenje.
Divila sam se svemu – od starih rukotvorina i velikih svetih slika pa do snage jedne obitelji koja je svoj dom pretvorila u izvor za sve nas.
Ali ono najvridnije što sam ponila nije bila ni nošnja, ni pisma, ni ples.
Naučila sam da bunjevačko stvaralaštvo nije samo naučiti korake ili zapamtiti pismu.
To je biti čovik.
Podiliti komad kruva. Pomoći drugome. Radovati se tuđem uspjehu. Čuvati zajedništvo.
Ladislav svojim talentima upravo to radi – spaja ljude, pomaže, gradi zajednicu i sve radi s toliko skromnosti da to može samo veliko srce.
Najviše me dirnilo gledati roditelje koji s ponosom prate svoju dicu na pozornici. Kakva je to radost kad vidiš kako kroz pismu, ples i folklor odrastaju u dobre ljude, učeći prave vridnosti života.
Pamtit ću i večer na salašu. Antunovu harmoniku. Malo spize, čašu vina, dekicu i nas nekoliko pod zvizdanim nebom.
Pamtit ću Martin rođendan.
Pamtit ću tihu misu koja uopće nije bila tiha, nego ispunjena orguljama i predivnim glasovima.
Pamtit ću nastup koji je proletio u trenu. Nakon dugo vrimena bila sam samo plesačica. Bez organizacije, bez odgovornosti, bez brige. Samo srce, igra i ples.
A ono što me na kraju ostavilo bez daha bile su krune.
U životu nisam vidila toliko prelipih kruna na jednome mistu. Svaka drugačija, a svaka jednako veličanstvena. U svakoj slamci utkano je umitništvo, kreativnost, strast, strpljenje i neizmjerna ljubav prema Bogu i svome narodu. Gledajući ih, shvatila sam da to nisu samo krune.
To su molitve ispletene rukama vridnih ljudi, simboli identiteta i ponosa koji će živiti još dugo iza nas.
Posebno fala Josephini. Fala ti za svaki razgovor, za svaku rič, toplinu i vrime koje si nesebično podilila sa mnom.
Takvi susreti ostavljaju trag u čoviku i zbog njih se na ovakva mista uvik iznova vraćaš.
Kući nisam donila samo malo tavank*tskog piska i domaće paradajze.
Donila sam energiju koja me još uvik nosi.
Sedam dana.
Sedam dana da čovik opet pronađe sebe.
Sedam dana pisme, plesa, znoja, smija i radosti.
Lagala bih kad bih rekla da me emocije nisu slomile.
Osjećala sam svaku emociju predavača, plesača i svakoga čovika kojega sam upoznala.
Shvatila sam da se čovik može ponovno roditi i u tuđini, ako ostane viran svome izvoru. Ako čuva ono što su mu ostavili njegovi stari. Ako dopusti toj snazi da ponovno prodiše.
Eh, moj izvore... moja pitka vodo...
I za kraj mi u mislima odzvanja jedna pisma:
"Srce vuče južnom kraju, srce vuče zavičaju, da se vrati, da se smiri... samo još zbog toga živim..."
Fala, Ivice.
Fala, Tamara.
Fala, Darko.
Fala, Ladislave.
Fala Josephini.
Fala Antoniji.
Fala svim predavačima, plesačima, tamburašima, slamarkama i svakome koga sam upoznala.
Posebno fala mome plesaču.
Hvala vam na sedam dana Tavank*ta koje ću nositi u srcu i pamtiti cili svoj život.
I za sam kraj...
Kad sam krenila na put, neko mi je u šali reka: "Ideš u Tavank*t, na tavan u k*t?"
Danas mu mogu odgovoriti:
Ne. Tavank*t nije tavan u k*tu. Tavank*t je bunjevačko kraljevstvo Hrvata.
To je misto di tradicija nije izložena u vitrini, nego živi u ljudima. Di se ikavica govori sa srcem, di se pisma piva iz duše, di se nošnja nosi s ponosom, a običaji čuvaju s ljubavlju. To je misto di se čovik podsiti tko je, odakle je i koliko su duboki njegovi korini.
Zato ne nosim kući samo uspomene.
Nosim dio Tavank*ta u srcu.
I znam da će me moj izvor ponovno pozvati.
Jer, jednom kad ositiš Tavank*t – dio njega zauvik ostane u tebi. ❤️
