Svesno dete

Kad sam pitala M, 25-godišnju devojku, kakvog momka želi, evo šta sam čula:

- da zna moju meru udvaranja/davanja komplimenata
- da misli i na mene, da ga zanima kako sam
- da me ne davi, da ume da ćuti sa mnom, da mi da prostora
- da postoji razumevanje, povezanost, stvarna bliskost između nas
- strpljenje, želja, zainteresovanost za moje teme
- da uvažava moje mišljenje
- da svako ima samo svoj prostor, nešto samo svoje

U svakom "ja-ti" odnosu ima mesta i za "mi".
Obrnuto ne važi.

Određuju kako se povezujemo i kako se odvajamo, gde prestajemo mi i počinju drugi, kako podnosimo prisnost, kako samoću, stres i razne teškoće koje život stalno nanosi. Učimo ih od malena, pomeramo, preinačujemo, ojačavamo ili brišemo, pa opet vraćamo. Čuvaju našu teritoriju od emocionalnih varvara. Nisu fizičke, ali omeđuju naša sećanja, iskustva, misli, osećanja, impulse, osete, stvarajući unutrašnji identitet koji zovemo sobom.

Ako već neko vreme razmišljate da krenete na savetovanje, evo neka danas bude taj dan. Šta vam je potrebno da biste se javili? Malo privatnosti, odlučnosti, savladavanje neke neodređene neprijatnosti, spremljen tekst koji ćete izgovoriti kad čujete glas s druge strane?

Već to je izmeštanje iz statusa quo i neophodan prvi korak ka promeni. Taj korak napravite sami, a ostale ćemo zajedno.

Za početak, zapišite: Ana, 063 230 686.

Kada ste poslednji put s nekim pričali o tome kako se osećate i imali utisak da vas čuje, razume i ume da vam da podršku i usmerenje?

Koje je vaše uverenje o roditeljstvu pretrpelo najviše izmena otkako ste postali roditelj?

"Uputstvo za upotrebu" za roditelje adolescenata. Topla preporuka.

Dear Mum and Dad,

Please stick with me.

I can’t think clearly right now because there is a rather substantial section of my prefrontal cortex missing. It’s a fairly important chunk, something having to do with rational thought. You see, it won’t be fully developed until I’m about 25. And from where I sit, 25 seems a long way off.

But here's what i want my parents to know..

My brain is not yet fully developed

It doesn’t matter that I’m smart; even a perfect score on my math test doesn’t insulate me from the normal developmental stages that we all go through. Judgement and intelligence are two completely distinct things.

And, the same thing that makes my brain wonderfully flexible, creative and sponge-like also makes me impulsive. Not necessarily reckless or negligent but more impulsive than I will be later in life.

Please stick with me.

So when you look at me like I have ten heads after I’ve done something “stupid” or failed to do something “smart,” you’re not really helping.

You adults respond to situations with your prefrontal cortex (rationally) but I am more inclined to respond with my amygdala (emotionally). And when you ask, “What were you thinking?” the answer is I wasn’t, at least not in the way you are. You can blame me, or you can blame mother nature, but either way, it is what it is.

At this point in my life, I get that you love me, but my friends are my everything. Please understand that. Right now I choose my friends, but, don’t be fooled, I am watching you. Carefully.

Please stick with me.

......

Here’s what you can do for me

1. Model adulting.
I see all the behaviors that you are modeling and I hear all of the words you say. I may not listen but I do hear you. I seem impervious to your advice, like I’m wearing a Kevlar vest but your actions and words are penetrating. I promise. If you keep showing me the way, I will follow even if I detour many, many times before we reach our destination.

2. Let me figure things out for myself.

If you allow me to experience the consequences of my own actions I will learn from them. Please give me a little bit of leash and let me know that I can figure things out for myself. The more I do, the more confidence and resilience I will develop.

3. Tell me about you.

I want you to tell me all the stories of the crazy things you did as a teen, and what you learned from them. Then give me the space to do the same.

4. Help me with perspective.

Keep reminding me of the big picture. I will roll my eyes at you and make all kinds of grunt-like sounds. I will let you know in no uncertain terms that you can’t possibly understand any of what I’m going through. But I’m listening. I really am. It’s hard for me to see anything beyond the weeds that I am currently mired in. Help me scan out and focus on the long view. Remind me that this moment will pass.

5. Keep me safe.

Please remind me that drugs and driving don’t mix. Keep telling me that you will bail me out of any dangerous situation, no anger, no lectures, no questions asked. But also let me know over and over and over that you are there to listen, when I need you.

6. Be kind.

I will learn kindness from you and if you are relentless in your kindness to me, someday I will imitate that behavior. Don’t ever mock me, please and don’t be cruel. Humor me-I think I know everything. You probably did as well at my age. Let it go.

7. Show interest in the things I enjoy.

Some days I will choose to share my interests with you, and it will make me feel good if you validate those interests, by at least acting interested.

One day when the haze of adolescence lifts, you will find a confident, strong, competent, kind adult where a surly teenager once stood. In the meantime, buckle in for the ride.

and.. Please stick with me.

Love,

Your Teenager

....

By Helene Wingens
https://grownandflown.com/letter-from-teen-to-parents/

Svesno dete zna da sve što počne mora i da prestane. Mora. Baš kao što olovka mora da padne na pod kad se ispusti. To važi i za neprijatna osećanja. Ali - i za prijatna. Počnu, traju, prestanu. Zato se Svesno dete ne prepušta ni jednima ni drugima, i jednako ih, bez bežanja, bez hrljenja, spremno oseća.

Svesno dete zna da su strah i strepnja normalni koliko i jedenje, hodanje ili disanje i da bi, budući da su potrebni za opstanak, bilo opasno da ih uopšte ne oseća. Ipak, ono ume da na vreme primeti kad se tu pojavi višak koji čini razliku između adekvatnog, zdravog osećanja i njegovog nezdravog parnjaka.

Svesno dete je našlo mirno mesto u stanu ili negde napolju, i na par minuta razmislilo šta je to što ga u toku dana hrani, ispunjava, raduje, umiruje, a šta je to što ga, naprotiv, iscrpljuje, čini napetim, zagađuje, uznemirava. Napravilo je u glavi dve kolone, jednu za hranljive stvari, drugu za iscrpljujuće. Ovo izbacujem, ovoga mi treba više, ovoga manje, čulo je sebe kako govori. To mu je dalo potrebnu jasnoću, bolji pregled dana i doživljaj kontrole.

Osam nedelja traje onlajn radionica Tu si gde si, namenjena učenju pažnje koja je potrebna za školsko učenje i samoregulaciju.

Možemo da sačekamo prve loše ocene, a možemo i da krenemo na vreme. :)

Kad god da krenemo, učimo da:

- upravljamo pažnjom, zadržavamo je na jednom sadržaju i isključimo ometanja
- primećujemo svoje misli, osećanja i ponašanja koja nas na razne načine ometaju i uvode u stresne situacije, i nalazimo im zdravu zamenu,
- na zdrav način prevladavamo frustraciju i neprijatna osećanja
- bolje postavljamo granice (npr. kako da kažemo zdravo ne a da se ne osećamo bez razloga loše)
- uvidimo svoje potrebe i saopštimo ih drugima na adekvatan način; razumemo tuđe potrebe
- konstruktivno razgovaramo i rešavamo sukobe
- budemo staloženiji i pribraniji

Informacije: Ana, 063 230 686; [email protected]

Da li biste bili zainteresovani da prvo vi dođete na nekoliko razgovora?

Ovo pitanje sve otvorenije postavljam roditeljima koji se javljaju da upišu dete u moje grupe za trening pažnje pošto čujem detalje o svakodnevnom porodičnom životu.

U radu s adolescentima nastojim da stvorim uslove koji pogoduju razvoju svesne pažnje. Ako oni ne postoje van našeg rada, ako dete u porodici i svojoj dnevnoj rutini nema priliku da vežba i vidi na delu to što učimo, dobija manje nego kada bi to svoje novo znanje imalo gde i s kim da primeni.

Takođe, dete uči posmatrajući roditelje. Ono gleda kako se oni nose sa stresom, kako provode vreme, koliko su na telefonu, koliko se brinu o sebi, kako razgovaraju jedno s drugim kad se oko nečeg ne slažu, kako podnose teške emocije, kako izlaze na kraj sa svojim teškim mislima, kako upravljaju svojim raspoloženjima...

Svestan roditelj zna da će svom detetu najbolje pomoći ako prvo sebe dovede u red. Staloženost se najbolje uči od staložene majke, a nema boljeg učitelja pažljivog slušanja od oca koji pažljivo sluša.

Zato otvoreno i u najboljoj nameri postavljam pitanje s početka teksta.

Dečja soba iz drugog ugla

U komunikaciji roditelja i tinejdžera sređivanje sobe je kamen spoticanja. Tinejdžerske sobe, razume se. Naređivala sam, molila, pregovarala, pretila, ucenjivala... i na kraju besno uletala i sama je sređivala, da bi se za tri dana sve vratilo na staro. Tinejdžerska soba ostaje neosvojiva tvrđava.

Zašto je toliko žilavo brane?

Mlada osoba u koju izrasta naše dete počinje visoko da vrednuje privatnost i nezavisnost. "Moja soba" počinje da znači "moja teritorija", "moja prava", "moj izbor", a u krajnjem ishodu i "moj život". U tom smislu, taj haos u sobi je znak zdravog razvoja.

Kako i pristaje životnim početnicima, tinejdžeri to poručuju trapavo, na način koji traži roditeljske korekcije. Mi ih i dalje spremamo za ulogu zdrave odrasle osobe: kad je u zajednici, ovoj sada ili nekoj budućoj, osoba treba da se ponaša po pravilima, ima svoje odgovornosti i vodi računa o drugima.

Evo nekoliko predloga kako da se istovremeno nastavi vaspitavanje i uvaže nove dečije potrebe:

- odredimo dnevni minimum oko kojeg nema pregovaranja: npr. krevet uvek mora da bude namešten, i to je prosto tako, ne dovodi se u pitanje;
- podvucimo neposrednu korist koju dete ima od održavanja reda: npr. niko mu neće vršljati po sobi ako sve sređuje sam;
- provucimo poruku da sređivanjem sobe uči jednostavne i korisne veštine koje je spremaju za samostalan život (npr. kako se slažu majice, razvrstava veš, briše prašina...); složimo jednu majicu za primer, obrišimo prvo mi prašinu s jedne police, a onda posao prepustimo njemu/njoj;
- oročimo svaki posao u dogovoru s detetom, pustimo njega da kaže do kada može da ga završi; npr. dogovorimo se dan unapred da sutradan do ručka sve što je za pranje razvrsta i stavi u mašinu;
- umesto da tražimo da sredi sobu, što zvuči kao prevelik i samim tim odbojan zadatak, tražimo da uradi konkretne stvari, npr. da raščisti radni sto ili složi svu odeću i vrati je u ormar;
- uvedimo posledice i budimo spremni da ih sprovedemo. Npr. ako ne uradi ono što smo se dogovorili, dobiće umanjen džeparac, ili će otići na trening u prljavoj opremi ako je nije sam stavio/la na pranje.

I, na kraju, mada zaslužuje da bude na početku: počnimo da kucamo na vrata dečije sobe pre nego što uđemo. Time pokazujemo da nam je jasno da u njoj sad stanuje neko ko se menja, ko više nije mali... neko kome smo i dalje nasušno potrebni, ali na drugačiji način.