Zaboravljena Historija

19/11/2023

MASAKR U TRAVNIČKOJ BOLNICI..(SKRIVENA STRANA ISTORIJE)

Kada partizani upadoše u bolnicu (22. X. 1944. godine) ubijali su sve odreda, na krevetima, podu, svugdje.Ležao sam na prvom spratu nekako na sredini hodnika.Bojazno sam pogledao prema hodniku.Svuda su se čuli jecaji i zapomaganja.Dvojica partizana su vukli zaklanu ženu u spavaćici koja je bila sva krvava po hodniku.
Nisu birali metu. Kad jedan visoki partizan (bio je to J. B. iz Bugojna), ubijajući od kreveta do kreveta, stiže do mladića iz Travnika koji je bolovao od sušice ,i koji ležaše do mene, mladić ga zamoli da ga poštedi, jer da ima dvoje djece, staru majku i oca, a da ništa nikome nije loše učinio, parti­zan se i ne osvrnu; ubi ga jednim hicem iz pištolja usred čela. Tad jedan dedo iz Rastičeva reče: “Lahko je ubijati ranjenike na krevetima to čine samo kukavice i zlikovci”. Tad mu partizan stavi cijev u usta i opali. Mozak mu suknu na potiljak, prsnuvši na sve strane. Na isti je način ubijen i ranjenidomobran , čijeg se prezimena ne sjećam.

Kada dođe red na mene, onaj visoki partizan, koji bijaše u ubijanju i najpoduzetniji, koljući čak i nožem ranjenike koji su ležali na podu , zagleda se u mene, i pošto sazna moje ime, prezime i odakle sam, još se pozornije unese u moje lice i i reče: “Znam te, ti držiš onaj han u Turbetu često sam u njega svraćao”. Podigao me je sa kreveta i udario nogom u stražnjicu i istjerao me napolje na hodnik.Hodnik je bijo sav krvav i pun leševa ubijenih i zaklanih ljudi.Istjerao me je na stepenište i rekao da tu čekam.I Poštedi mi život.Okrenuo sam glavu da me ne prepoznaju trojica četnika iz Bugojna koji su sada bili u partizanskim uniformama.Bit će dasu kao mnogi srbi iz Bugojna i Travnika iz četnika prešli u partizane.Jedan od njih je poslije rata bijo u milicijiu Travniku...Brzo su se vratili vodeći dvoje male djece,muškarčića i djevojčicu.Otvorili su prozor na spratu i bacili djecu koja su pala dole pred bolnicu na beton.Ja sam stajao nepomično sleđen od straha. Poubijani su i ranjeni partizani,Ahmet Bjelajac.Emin Strašević.Began Kasumović koji je bio ranjen u obje noge. Jedino znam da je Šećo Dzelilbašić iz Karaule nekako uspio dokazati da je partizanski ranjenik i tako se spasio. Tada su stradali i nedužni civili u bolnici, jer su partizani sve tretirali neprijateljima. Posebno su mučili ranjene domobrane. Naročito mi je bilo žao civila i domobrana,.

Cijela bolnica tako postade klaonicom.Ubili su taj dan ,pištoljem,puškom,klanjem i bacanjem kroz prozor blizu 400 ljudi.. Dok se potok krvi polako širio, još bi se čuo poneki hropac ili jauk. Kod nekih mrtvaca još su oči bile otvorene, postelja krvava i izrešetana metcima.Neki od katila su išli sa bajonetom od sobe do sobe i ubijali preživjele..Ubijanje je trajalo dugo. Ujutro partizani ‘ dovedoše zarobljene domobrane i jedan broj civila i narediše im da pokupe sve mrtve iz bolnice i da ih pobacaju u rovove. Kad ovi nesretnici izvršiše naredbu partizani i njih pobiše. Ne vjerujem da je itko tada uspio izvući živu glavu iz te bolnice. To se posrećilo samo, Šeći Đelilbašiću,meni i par doktora, što vam već rekoh.Samo Allah me je sačuvao taj dan,i niko više......
Šefko Zolota jedan od troje preživjelih bolesnika masakra u Travničkoj bolnici 22.10.1944 god..

20/08/2023

Nestadoše, kao rukom džehenemskom izbrisane, i džamije, i mektebi i hamami, i hanovi, sve kuće naše zauzeše i razvališe, sva turbeta u zemlju ućeraše, sva mezarja zaoraše, ne ostade ni traga najmanjega, ni kamena na kamenu, ni glasa jednoga, ni travke što naša bijaše. Ničega, ko da ničega nikad ni bilo nije. Ubiše nas žive, i ubiše sve naše mrtve, ni trunke od našijeh stotina godina ne ostade, moj hafize. Ništa. Kao da našeg nikad ne bijaše.

Ne šćedoh tad u Aziziju što nam nuđaše, na Savi, no se tvome domu zaputih. A ti me kao pravoga dosta primi, i s tobom, u tvojoj mudrosti i poštenju, nešto utjehe nađoh, i smirenja nešto. Dvije godine ostavljao si me u tvojoj bijeloj Bijeljini, al’ ja svome hastaluku dohakati ne mogodoh. I još sam vidio one iste kako se i vama pod kožu uvlače, kako vas braćom svojom nazivaju, a u očima njihovijem poznadoh istu onu tminu akšamsku koja nas prekri i udavi, e, ja te tada, ustrašen pozvah da idemo skupa. Jer će taj mrak i tebe stići, kad-tad. No, ti mi nisi povjerovao, moj hafize. Ti ostade, a ja put pod noge. Ti svoj put odloži, a ja krenuh među tuđi svijet da svoj mir susretnem. Il ahiretsku kapiju da nađem.

I kako mi je, pitaš, jesam li se konačno naviko, jesam li na svoje nogom stao za sve ove godine? Kako je našemu narodu, Bošnjanima našim, u ovom vilajetu što nije naš?

Znaš kako nam je? Ko da nas je šejtan svojeručno nebrojenim sihirima posuo, ko nekim pepelom, i mi, kad iz postojbine svoje krenusmo, ko da izađosmo iz svojijeh života, iz svega što smo znali, kontali i činili, i uniđosmo u nečije tuđe živote. Pa nam u početku čudni ti tuđi životi, neudobni nekako, sve nas žulja, i lijepo i ružno, i dobro i loše, sve nam smeta, ni žal nam nije žalna, ni radost rahatna, ni berićet, i kad ga ima, za srce nam prirastao nije.

I dugo tako hodasmo uzduž i poprijeko tim tuđim životima, kao čikmom, bez izlaza, tražeći sebe u toj pregustoj tmini, al’ sebe ne nađosmo. No se, malo-pomalo, polagahno, kako je insanima jadnim suđeno i dosuđeno u nekom kutku beskrajne i nemjerljive Allahove brige, svikosmo nekako i na tuđu kožu, i na tuđu riječ, i na tuđe adete, na sav taj život koji do juče ni zamisliti nismo mogli, i taj nam život postajaše sve manje žuljevit i mučan, ko što nekad bijaše. I eto, guramo nekako svoju tegobu uzbrdicom od sabaha do jacije, i nije nam više tako zorli i turobno. Baca na sve milostivi Allah ljekovitu prašinu zaborava.

Samo se nekad, u po noći, bez razloga, probudimo ustrašeni. U mrak se zagledamo, pa se zapitamo: „Bože milostivi, hoćemo li se ikad vratiti u naše živote, poharane?“

I kako god na tebe i na tvoje mislim, moj hafize, sve se na jedno vrnem. Kako je rahmetli Evlija Čelebija, Allah mu dao svih sedam dženneta, kako dođe u naš bosanski vilajet, u kojem se još ni jedno nebo mirno ogledalo nije, pogodi i šta smo, i kako smo. I vako zapisa u svoj blagoslovljeni defter: „Nisu oni glupi, samo im pamet sporo dolazi.“

I pogodi, vallahi billahi! I pogodi, dragoga mi Allaha! Kako nas viđe, tako i pogodi! Svi smo taki, od prvoga do zadnjega. Al’ mi sebe poznavali nismo, makar smo sami sa sobom živjeli od kako je svijeta i vijeka. I vazda treba da nas planina u lice udari, pa da vidimo jasno one oko sebe. I sad se polahko, ko oni sa dna kace, ko prava hezela, ko da smo fukara u mozak il hrsuzi najobičniji, sad se, rekoh, mi proćerani, u pamet vrnusmo. I sve nam jasno postade. I bi nam lakše na srcu našemu, ko da progledasmo.

Al’ kasno, moj hafize. Sad nam pamet i ne treba, sad sve to slobodno moremo u jaliju baciti.

Mi znamo sad ko smo mi i ko su oni. I šta nam iza leđa spremaše, dok smo skupa, za jednom sofrom bili. A znate li vi, dobri moj hafize?“

11/02/2023

02/02/2022

jezika iz 1903. godine

07/11/2021

06/11/2021

Generacija šerijatske sudačke škole u Sarajevu 1924. Godine

05/11/2021

02/11/2021

Jeste li znali ?

23/10/2021

Sulejman Pačariz je bio koji je pod svojom kontrolom držao grad kroz čitav rat, iako u tom dijelu nisu bili velika većina.

je nekoliko p**a napadato od strane Četnika i svaki put Hodža je pobijedio. Poznat je po tome da je poznatog i glavnog crnogorskog Četnika na pregovorima išamarao jedan od njegovih boraca na mostu u Bijelom Polju, pošto je ovaj prije toga popalio 33 muslimanska sela.

Isto tako je poznat jer je sa još tri borca prije početka rata došao u centar grada gdje su bili okupljeni (njih oko 200) i zaprijetio istima da se raziđu iz centra što su ovi i uradili.

Poznat je po tome da su njegovi borci u najvecoj bitci za Prijepolje presudili bitku tako što su postavili mitraljez na minaret od džamije i tako poskidali Četnike kojih je bilo puno više.

21/10/2021

Kada slijedeći put čujete šalu i vic na račun i ljudi iz Istočne Bosne, možete se nasmijati, ali nakon toga se sjetite i znajte da sve osobine kojima se danas podsmjehujemo su rezultat višegeneracijskog odrastanja u bijedi i siromaštvu, bez očeva, a često i bez majki, višegeneracijske borbe s traumama, bez ulemanskog i intelektualnog vrha, zato što je taj vrh bio prvi u redu za klanje u svakoj epizodi egzodusa kroz koji su prolazili ovih prostora.

I da, iako ni drugi dijelovi Bosne nisu pošteđeni stradanja, stradanje ove vrste i u ovolikim razmjerama, uzastopno iz generacije u generaciju je najviše zadesilo narod Istočne Bosne.

23/10/2020

Ponosni Bošnjak, lider gorostasnog izgleda (preko 210 cm visine i 120 kg), odan domovini i vjeri. Njegovo ime je Salih Vilajetović, a internacionalno je poznat kao hadži Lojo. Bio je hafiz Kur’ana a.š., imam i učitelj u medresi, vođa otpora protiv Austrougarske. Ni ranjen se nije dao poniziti! Nakon što je proveo 5 godina na robiji, vlasti Austrougarske su ga proglasile nepoželjnim u Bosni i ponudili su mu da izabere neku drugu zemlju. Izabrao je S. Arabiju kao novu zemlju gdje će nastaviti svoj život sa svojom porodicom i gdje će susretati Bošnjake kada budu dolazili na hadž. Postavljen je za imama u Tajifu, a preselio je 1887. godine u Mekki gdje je i pokopan u blizini časnih ashaba. Koja li čast kao nagrada za ponos, hrabrost i odanost.

29/03/2020