06/11/2015
Kada se djeca igraju sama, a kad počinju da se igraju sa drugom djecom?
Dječije igre se mogu razlikovati na osnovu nivoa socijalne uključenosti (da li se i kada djete igra samo, paralelno sa drugom djecom ili zajedno sa drugom djecom). U klasifikacijama po ovom kriterijumu naglasak se stavlja na društvenu organizaciju igre, a ne na njen kognitivni nivo.
Samostalna igra ima istrazivački karakter
Djeca mlađeg uzrasta (druga godina života) najčešće se igraju sama ili samo posmatraju drugu djecu (posmatranje i samostalna igra). Kod ove igre ne postoje pravila i dijete se igra samo onako kako ono hoće. Samostalna igra ima istraživački karakter, dijete ispituje predmete na razne načine manipulišući sa njima (lupanjem, vučenjm, pipanjem, mirisanjem i sl.
Uporedna igra
Na starijem uzrastu (treća godina), javlja se uporedna igra. U njoj nema nekih izrazitijih i relevantnijih socijalnih interakcija među djecom, čak i ako se ona bave istom aktivnošću. Postoje primitivne socijalne komunikacije: posmatranje druge djece, pokušaj imitacije njihovih postupaka, nastojanja da se drugom djetetu otme neka privlačna igračka. Broj učesnika u toj socijalnoj participaciji je mali – najčešće samo dvoje-troje djece mogu da budu učesnici jedne uporedne igre.
Najčešće igre uporednog tipa su igra pijeskom i konstruktivni rad sa glinom, hartijom, perlama i bojama.
Poslije treće godine javlja se asocijativna igra. To je igra djece u grupi u kojoj uloge nisu ni dovoljno diferencirane, ni usmjerene prema zajedničkom cilju.
Saradnička igra
Karakteristika saradničke igre je da se djeca igraju u grupi u kojoj se uloge i zadaci dijele i dopunjuju. Učestalost saradničke igre raste poslije treće godine.
Socijalizacija djeteta nije trka na sto metara. Naoružajte se strpljenjem.
Dakle, na ranom uzrastu (do navršene treće godine života) očekivano je da se djeca igraju sama i da su njihovi socijalni kontakti sa drugom djecom, u smislu zajedničke igre, relativno rijetki (samostalna i uporedna igra). Ono što je značajno napomenuti je da se u ovom periodu može očekivati da vaše dijete može pokušati drugom djetetu da otme neku njemu privlačnu igračku, ali to nije razlog za brigu, jer je ovaj oblik ponašanja očekivan u ovom uzrastu. To ni u kom slučaju ne znači da je vaše dijete ni bezobrazno, ni grubo, ni razmaženo. Ono što vi u tim situacijama možete da uradite (i treba da uradite) je da svom djetetu objasnite zašto takvi njegovi postupci nisu dobri i da mu ponudite alternativna rešenja da dođe do cilja (npr. da uzme neku drugu igračku, ili da sačeka da drugo dijete prestane da se igra sa igračkom koju vaše dijete želi, pa da je onda ono uzme). Na taj način, kroz proces socijalizacije (učenja društveno prihvatljivih oblika ponašanja) kod svog djeteta podstičete formiranje adekvatnog ponašanja i poželjnih osobina ličnosti. I da ne bude zabune, taj proces učenja nije „trka na sto metara“, dakle naoružajte se strpljenjem, razumevanjem i ljubavlju.
