المَذْهَبُ الحَنَفِيُّ - Hanefijski mezheb

Beograd, Užice i Smederevo su nekada imali više džamija nego Novi Pazar

Pitanje broja nekadašnjih džamija dosta je teško ustanoviti. Glavne podatke nalazimo u „Putopisu“ Evlije Čelebije kao i kod nekih drugih autora. Najveća poteškoća je u tome što su nekad postojale i džamije i mesdžidi, pa i sam Čelebija ponekad govori o njima posebno, a ponekad o ukupnom broju muslimanskih bogomolja. Međutim, zapadni putopisci nisu razlikovali te dvije vrste objekata, pa su njihovi podaci nesigurni, ukoliko ih uopšte ima, jer izgleda da zapadne putopisce većinom nisu interesovale džamije. Ovdje treba napomenuti još i to da je svaka mahala u istočnjačkom naselju morala imati prostor za molitvu, džamiju ili mesdžid, tako da se prema broju bogomolja mogla ocijeniti veličina naselja, mada broj kuća i stanovnika u jednoj mahali nije bio određen.

Uzimajući u obzir sve izloženo, s tim što svi podaci nisu pouzdani, to ću prema današnjem stanju nauke u ovoj oblasti izložiti redoslijed veličine naselja koja su posebno obraćena u ovom radu, prema broju džamija i mesdžida.

Razumije se da je Beograd imao najveći broj bogomolja (51 džamiju i 22 mesdžida), među kojima su najveće i najznačajnije bile džamije Sulejmana Veličanstvenog u Gornjem gradu, Mehmed-paše Jahjapašića, Bajram-begova i Ejnehan-begova.

Odmah za Beogradom je Užice koje je imalo 35 džamija i 29 mesdžida, a najpoznatija je bila Alaj-begova džamija.

Zatim dolaze Novi Pazar i Smederevo s približno istim brojem bogomolja, s tim što je Novi Pazar imao veći ukupan broj bogomolja, a Smederevo džamija. U Smederevu je bilo 27 džamija i 4 mesdžida, od kojih je najpoznatija bila Hadži-Velijina džamija (ne računajući onu koja je postala od crkve), a u Novom Pazaru 23 džamije i 11 mesdžida, s najpoznatijom Altim-alem džamijom koja i danas postoji.

Poslije ove grupe naselja s velikim brojem bogomolja dolazi sljedeća grupa sa znatno manjim brojem, gdje se u podacima više ne razlikuju džamije od mesdžida. Najnepouzdaniji su podaci za Niš, ali se ipak sa izvjesnom rezervom može zaključiti da su u njemu u XVII vijeku bile 3 džamije i 7 mesdžida, a 1878. godine 13 džamija. Izuzimajući onu koja je postala od crkve, najpoznatija je bila Musli-efendijina džamija.

Po 10-ak džamija imali su Valjevo, s jedinom poznatom po imenu Aladža-džamija, i Prijepolje sa Ibrahim-pašinom kao najznačajnijom džamijom.

U Kruševcu i Sjenici bilo ih je po 9, od kojih je u Kruševcu bila poznata džamija Murata II, pored one koja je nastala od crkve.

U Leskovcu se nalazilo 8 džamija (Čarši-džamija meću najpoznatijim), u Čačku 7, u Šapcu 4.

Po 2 su imali Svetozarevo (poznata Derviš-begova), Pirot i Prokuplje.

Po 1 džamiju imali su Aleksinac, Kragujevac, Nova Varoš (postoji i danas), Paraćin, Požarevac, Priboj (postoji i danas), Vranje i Zemun.

Osim toga, postoji nekoliko manjih mjesta u Srbiji koja su nekad imala veći broj džamija: Rudnik 11, Požega 10, Kuršumlija 3, Sokobanja 2 džamije i 4 mesdžida.

Od manjih mesta zna se da su nekad imali ili i danas imaju po 1 džamiju: Avala, Batočina, Bela Palanka, Brza Palanka, Džep, Grocka, Juadovo, Kolari, Komaran, Lešnica, Mileševac, Niška Banja, Plašće, Požegremac, Ražanj, Smederevska Palanka i Soko.

Na osnovu danas prikupljenih podataka, u Srbiji su nekad postojale ukupno 304 muslimanske bogomolje.

Tekst je preuzet sa portala – „Sandžak PRESS“

🔴 UPOTREBA MUZIČKIH INSTRUMENATA U DŽAMIJI?

✍️ Dr. Enes-ef. Ljevaković

– Prema ranijoj fetvi Vijeća za fetve Rijāseta IZuBiH, zabranjena je upotreba muzičkih instrumenata u džamiji/mesdžidu, uključujući i tarabuk. Prema tome, pogriješili ste što ste prilikom izvođenja ilahija ili kasida u mesdžidu koristili spomenuti muzički instrument.

🔴 SNOVI U ŠERIJATSKOM PRAVU

✍️ Aḥmed-ef. Serdarević

– Nedavno je objavljen video zapis u kojem se tvrdi da je jedna žena usnila Poslanika, ṣallallāhu ‘alejhi ve sellem, i da joj je Poslanik, ṣallallāhu ‘alejhi ve sellem, poručio u snu da se lijek za korona virus krije u sumaku – začinu koji se koristi u mediteranskoj kuhinji. Zato ćemo se u narednim redovima osvrnuti na tretman snova u Uṣūl-i fikhu, metodologiji šerijatskog prava.

– Ālī Džuma, bivši egipatski muftija, u svojoj knjizi „San kao dokaz kod uleme uṣūl-i fikha“ navodi da je ulema nabrojala preko pedeset izvora putem kojih dolazimo do šerijatskog rješenja određenog problema.

– Kur’ān, sunnet, idžmā‘ i kijās su, primjera radi, osnovni izvori, dok su drugi područje razilaženja islamskih pravnika. Velika većina uleme uopšte ne navodi san kao jedan od dokaza u šerijatu. Na nekoliko mjesta u Kur’ānu i na preko 400 mjesta u ḥadīskim zbirkama navode se događaji vezani za snove Poslanika, ṣallallāhu ‘alejhi ve sellem, i aṣḥāba. Niti u jednom slučaju nema ništa što ukazuje na to da bi san mogao biti dokaz u šerijatskom pravu.

– Naime, snovi ukazuju na stvari gajba [neznanog i nevidljivog ljudima], donose radosne vijesti, potiću na dobročinstvo, upozoravaju na opasnost, potvrđuju već poznate stvari, obznanjuju odlike pojedinih ljudi i služe kao podstrijek vjernicima. Jasno je da je Zakonodavac snove stavio van granica dokaznih metoda u šerijatu i da isti ne sliče niti jednoj drugoj dokaznoj metodi. Naprotiv, čim su snovi nazvani donosiocima lijepih vijesti, odmah im je poništena dokazna snaga. Samo su poslanici, ‘alejhimu s-selām, bili obavezni postupiti prema napucima iz snova, jer su njihovi snovi „vaḥj“ – objava od Allāha, džellāšenuh. Većina uleme smatra da san nije dokaz u šerijatu, što znači da se na osnovu sna ne može ustvrditi dopuštenost ili zabrana nekog djela, pa niti pohvalnost nekog postupka.

– El-Ustāz Ebū Isḥāk el-Isfirājīnī [umro 418. g./H.] kaže: „Kada bi neko vidio u snu Poslanika, ṣallallāhu ‘alejhi ve sellem, koji mu naređuje neki propis, ne bi bio obavezan postupiti po tome naređenju.“

– Kaže Ibn Ḥazm [umro 458. g./H.]: „Poslanički snovi su objava, poput sna Ibrāhīma, ‘alejhi s-selām, a kad bi neko ko nije poslanik usnio nešto od toga i postupio po tome u javi, bio bi smatran – bez ikakve sumnje – griješnikom ili budalom koja je izgubila moć rasuđivanja.“

– Ez-Zerkešī [umro 794. g./H.] kaže: „Uspavana osoba nema sposobnost prihvatanja niti prenošenja predaje – rivājeta, zbog nemogućnosti tačnog pamćenja.“

– Kaže En-Nevevī: „Kada bi čovjek usnio Poslanika, ṣallallāhu ‘alejhi ve sellem, koji mu kaže da je večeras prva noć ramazāna, ne bi bilo ispravno da na osnovu sna zaposti ni onaj ko je usnio san, a ni bilo ko drugi... jer je uslov za prenosioca [rāviju], vijesnika i svjedoka da bude budan kada prima [vijest].“

– Što se tiče snova vezanih za ezān i lejletu l-kadr, oni sami po sebi nisu dokaz, jer je Poslanikovo, ṣallallāhu ‘alejhi ve sellem, tumačenje i odobrenje bilo presudno, pogotovo kad znamo da je neka tumačenja snova od strane aṣḥāba Poslanik, ṣallallāhu 'alejhi ve sellem, nazvao pogrešnim. A mi danas nemamo Poslanika, ṣallallāhu ‘alejhi ve sellem, da nam tumači snove.

– Također, jedan dio uleme je rekao da je u snu bitno ono što se vidi, a ne ono što se čuje. Znači, Poslanik, ṣallallāhu ‘alejhi ve sellem, je rekao da onaj ko ga vidi u snu, zaista ga je vidio, a ne spominje se slušanje, jer tu može doći do zaborava i sl.

– Izvršavanje onoga na što nas navode snovi može imati neželjene posljedice.

– Kao primjer se navodi san halīfe El-Me’mūna koji je usnio Aristotalesa i zatim naredio prevođenje knjiga iz grčke filozofije. Ummet je zatim morao da se na jedvite jade spašava iz ralja drevnih zabluda koje su potisnule praksu prve generacije muslimana u drugi plan.

– Pogubnost snova mogli smo vidjeti i na primjeru Muhtāra Es-Sekafīja i plejade ljudi koji su umislili da su mehdije nakon snoviđenja.

– Istihāra je jedan od dokaza da san nije mjerilo za poduzimanje bilo kakvih konkretnih koraka, jer smo mi postigli cilj istihāre, a to je prepuštanje naših poslova Allāhu, džellešānuh, uz rad na onome što smatramo da je ispravno, bez obzira da li smo usnili nešto ili nismo.

– Kaže En-Nevevī: „Kada učini istihāru, uradiće ono za što je raspoložen.“

– O ḥadždžu kaže: „A ako želi otići na ḥadždž, učiniće istihāru Allāhu, džellešānuh, ali ne u vezi samog ḥadždža, jer je u njemu dobro bez ikakve sumnje, već se istihāra odnosi na vrijeme obavljanja ḥadždža...“

Ni ovdje En-Nevevī ne spominje bilo kakav san.

A Allāh najbolje zna!

PROPIS O PROŠIRENJU TRPEZE NA DAN AŠURE I DIJELJENJU HRANE NA TAJ DAN

PITANJE: Koji je propis o izdvajanju desetog dana mjeseca Muḥarrem radi proširenja trpeze i hranjenja siromaha i nevoljnika, ili rodbine i bliskih srodnika, ako je to lišeno svakog djela koje je u suprotnosti sa Šerijatom, a namjera u tome bude iskrena u ime Uzvišenog Allāha i radi traženja nagrade? I da li je u Šerijatu prenesena neka posebna odlika za proširenje trpeze na dan Ašure?

ODGOVOR: U ime Allāha, Milostivog, Samilosnog!

(1) U Šerijatu nije prenesena nikakva posebna odlika za hranjenje siromaha i nevoljnika, ili rodbine i bliskih srodnika na dan Ašure s namjerom postizanja nagrade. Ono što je preneseno jeste odlika darežljivosti i proširenja trpeze prema porodici i ukućanima, nadajući se obilju opskrbe. Stoga, ko proširi trpezu svojim ukućanima desetog dana mjeseca Muḥarrem s ovom namjerom, u tome nema grijeha, već je to preporučeno (musteḥabb) i pohvalno (mendūb).

(2) Da, o odlici proširenja trpeze porodici na dan Ašure prenesen je hadis kojeg bilježi imam al-Bayhaqī u Šu‘ab al-Īmān (broj: 3515) i imam aṭ-Ṭabarānī u al-Mu‘ǧam al-Kabīr (broj: 10007), s tekstom: „Ko proširi trpezu svojoj porodici na dan Ašure, Allah će mu proširiti opskrbu u ostatku njegove godine.“

A u al-Bayhaqījevoj predaji stoji: „Neće prestati biti u obilju tokom ostatka svoje godine.“

Prema ovom hadisu se postupa u poglavlju o vrlinama (al-faḍā’il), što je potvrdio više nego jedan od imama hadisa i njegovih komentatora.

Imam as-Saḫāwī, Allāh mu se smilovao, rekao je u al-Maqāṣid al-Ḥasana, nakon što je naveo lance prenosilaca ovog hadisa: „Svi njegovi lanci prenosilaca su slabi, ali kada se spoje jedni s drugima, to pruža snagu. Štaviše, al-‘Irāqī je u svom djelu al-Amālī rekao: ‘Hadis koji prenosi Abū Hurayra ima više puteva, od kojih je neke ocijenio vjerodostojnim hafiz Ibn Nāṣir... A ima i put preko Džābira koji ispunjava Muslimove uslove, a kojeg bilježi Ibn ‘Abd al-Barr, i to je najvjerodostojniji od njegovih puteva... Ja sam sakupio njegove puteve u posebnu zbirku’.“

Hafiz Ibn Ḥadžer, Allāh mu se smilovao, rekao je u al-Amālī al-Muṭlaqa: „On ima svjedočanstva (ševāhid) od skupine ashaba, među kojima su: ‘Abdullāh ibn Mas‘ūd, ‘Abdullāh ibn Omer, Džābir i Abū Hurayra, a najpoznatiji od njih je hadis koji prenosi ‘Abdullāh ibn Mes‘ūd.“

Pogledaj također: al-Yāqūt al-Ġāliya (1/207), Imdād al-Fatāwā (5/289), Fatāwā Dār al-‘Ulūm (18/539) i Aḥsan al-Fatāwā (1/395).

A Uzvišeni Allāh najbolje zna!

Dār al-Iftā’ – Dār al-‘Ulūm Deoband

IZVORA:

یوم عاشور کو کھانا کھلانے سے متعلق سوال یوم عاشور کو کھانا کھلانے سے متعلق سوال

OD CAZINA DO STAMBOLA PJEŠICE OTIŠAO NA ŠKOLOVANJE...

– Putovao jedne prilike dr. Mustafa-ef. Cerić avionom za Španiju i vidjela jedna gospođa šta čita, pa ga pitala šta misli o Andaluziji. On njoj uzvrati istim pitanjem. Ona mu poče pričati o arhitekturi kako je bila krasna, važna itd. On njoj reče: „Znate šta ja mislim o Andaluziji? Da vam nije bilo Andaluzije, ne bismo mi sad letjeli avionom. Znate zašto? Prvi čovjek koji je poletio bio je Ibn Firnās u Kordobi.“

🔴 STAV ULEME HANEFIJSKOG MEZHEBA PO PITANJU MUZIKE

✍️ mr. Esnaf-ef. Imamović

1. U djelu El-Fetāvá l-hindijje stoji: „Razišli su se po pitanju samog pjevanja (bez pratnje muzike): neki su ga u potpunosti zabranili i rekli da je slušanje pjesme grijeh. Ovo mišljenje zastupa i šejhul-islam (Alija b. Muhammed el-Isbidžani), a ako bi pjesmu čuo iznenada – ne bi bio griješan. Neki imaju mišljenje da pjevanje nije zabranjeno ako će koristiti u svrhu versifikacije poezije ili jezične pravilnosti. Drugi, opet, zastupaju mišljenje da je to dozvoljeno samo kada je čovjek usamljen kako bi odbio usmljenost i tugu, s tim da to ne bude vid zabave i razonode. Ovome mišljenju teži šemsul-eimmeti Es-Serahsi. Kada poezija sadrži korisne pouke ili fikhske propise, citiranje takve poezije nije zabranjeno.“ (5/532, isto stoji u djelu Tebjīnu l-ḥakā’ik 6/13-14).

2. U djelu El-Baḥru r-rā’ik stoji: „U djelu El-Mi‘rādž stoji: Dvije su vrste zabave: prva: ‘zabranjena’, a to su muzički instrumenti koji uzbuđuju i razdražuju bez pjesme, kao flauta, svejedno bila napravljene od drveta ili trstike, ili drugi instrumenti kao što su lutnja, tanbura... Druga: ‘dozvoljena’, a to je def i to prilikom svadbe i sl. a čemu je povod veselje, a zabranjen je u drugim slučajevima zbog predanja u kojem stoji da je Omer, raḍijallāhu ‘anhu, kada bi čuo def poslao da se vidi zbog čega je upotrijebljen; ako je povod tome bila svadba, to bi prešutio, a ako bi bilo u pitanju nešto drugo, upotrijebio bi štap. Muškarcima nije dozvoljen niukom slučaju zato što to spada u oponašanje žena (…)“

3. U djelu El-Bezzāzijje, u poglavlju El-Menākib, prenesena je saglasnost (idžmā‘) u vezi zabrane pjevanja uz muzičke instrumente kao što je lutnja, u vezi pjevanja bez muzike, prethodno si upoznat sa razilaženjem po tome pitanju. (7/88)

4. Imām El-Kāsānī, Allāh mu se smilovao, u djelu Bedā’i‘u ṣ-ṣanā’i, govoreći o obaveznosti traženja dozvole za ulazak u tuđu kuću, kaže: „… ovaj propis važi ako hoće ući radi posjete i tome slično, međutim – ukoliko ulazak bude radi sprječavanja činjenja grijeha, kao kada čuje pjevanje i svirku, neka uđe bez traženja dozvole, jer je sprječavanje činjenja grijeha stroga obaveza; ako bi se u ovome slučaju uvjetovalo traženje dozvole, onemogućilo bi se sprječavanje (grijeha)“. (5/209)

Ovo je preneseno od imāma Ebū Jūsufa, Allāh mu se smilovao.

5. Imām Es-Seraḫsī, Allāh mu se smilovao, u svome djelu El-Mebsūṭ kaže: „Nije dozvoljeno unajmljivanje radi poučavanja pjevanju i radi naricanja jer je to dvoje grijeh.“ (16/14)

6. Šejḫu l-islām El-Mergīnānī, Allāh mu se smilovao, u El-Hidāji kaže: „Svjedočenje narikače i pjevačice se ne prima zato što time čine grijeh (…), niti se prima od onoga koji okuplja narod da im pjeva, jer ih okuplja da čine veliki grijeh.“ (3/1105).

Ovdje je pjevanje okarakterisao kao veliki grijeh (kebīre).

🔴 Primjer za PRVI, BAZIČNI, NIVO u hanefijskom mezhebu jesu djela:

1️⃣ „El-Muḫteṣar“ od El-Kūdūrīja [973-1037.],
2️⃣ „Bidājetu l-mubtedī“ od El-Mergīnānīja [1135-1197.], i
3️⃣ „Nūru l-īḍāḥ“ od Eš-Šurunbulālīja [1586-1659.].

🔴 DRUGI NIVO: Zadnja dva autora napisali su i komentare za ove svoje sažetke, pa je El-Mergīnānī napisao „El-Hidāje šerḥu l-bidāje“, a Eš-Šurunbulālī je u dva različita djela komentirao svoj „Nūru l-īḍāḥ“.

1️⃣ Prvi komentar je nazvao „Merākī l-felāḥ“,
2️⃣ a drugi, obimniji „Imdādu l-Fettāḥ“.

Vrijedi napomenuti da je „Nūru l-īḍāḥ“ poslužio kao glavni izvor Muḥamedu Serdareviću [1882-1918] za pisanje njegovog „Fikhu l-‘ibādāta“.

🔴 Tek u djelima koja su pisana za TREĆI NIVO spominjala bi se i komparirala mišljenja drugih mezheba i njihovi argumenti. Primjer takvih djela kod hanefijskih autora su sljedeća:

1️⃣ „Muḫteṣar iḫtilāfi l-‘ulemā’“ od El-Džeṣṣāṣa [918-981.], koji je skratio Eṭ-Ṭaḥāvījevo [853-935.] zagubljeno djelo „Iḫtilāfu l-‘ulemā’“,

2️⃣ zatim „Fetḥu l-Kadīr“ od Ibnu l-Humāma (1388-1457), koje je u osnovi komentar „El-Hidāje“ od El-Mergīnānīja,

3️⃣ ili djelo „Reddu l-muḥtār ‘alá d-Durri l-muḫtār“, poznatije kao „Ḥāšijetu Ibn ‘Ābidīn“ od Muḥammed ibn Emīna, poznatog kao Ibn ‘Ābidīn [1784-1836.].

4️⃣ Također, u ovu grupu djela ubraja se i djelo „Tuḥfetu l-fukahā’“ od Es-Semerkandīja (u. 1145) kao i njegov komentar „Bedā’i‘u ṣ-ṣanā’i‘“ od El-Kāsānīja [u. 1191.].