Miris Islama

"Osnovni princip je da Onaj koji ima pravo na zabranjivanje i dopuštanje je samo Allah.

Niko od ljudi nema to pravo. Ni pojedinac, ni klasa, ni neki narod, ni sav svijet, osim ako se koristi Allahovom vlašću sukladno Allahovom zakonu.

Svaka zabrana, svaka dozvola, upozorenje i dopuštenje, jesu šeri'at, a to je vjera. Onaj ko zabranjuje i dozvoljava, On je Gospodar vjere koju upražnjavaju ljudi. Pa ako bude bio onaj koji dozvoljava nešto i zabranjuje nešto Allah, onda će ljudi Njemu ibadetiti. Oni će biti tada u vjeri Allahovoj.

A ako bude bio onaj koji zabranjuje i dozvoljava neko drugi, a ne Allah, onda će ljudi ibadetiti ovom čovjeku. Oni će biti tada njegove vjere, ne Allahove."

[Sejjid Kutb, U okrilju Kur'ana]

t.me/miris_islama

"Arapski džahilijjet sa ženom je postupao, kao i svi drugi džahilijjetski narodi toga perioda oko Arapa, vrlo loše.

Nisu joj priznavali ljudska prava, srozali su je sa ljudskog života na najniži stepen, prije bi se moglo reći na stepen robe, a ne čovjeka.

Istovremeno, uzimali su je kao nešto za zabavu i korištenje poput životinje.

Obilježavali su je da prouzrokuje spletke i smutnje ljudima.

Označavali su je sa nečim što zavodi, što stvara utjehu, predmetom zabave, ljubavne trivijalne poezije itd.

Islam je došao da je izvuče iz ovog svega, da je postavi na njeno prirodno mjesto u porodici, dā joj ozbiljnu ulogu u društvu ljudskog sistema, ustupi mjesto koje se podudara sa općim principom koje je definisano u uvodu ove sure.

"Koji vas od jednog čovjeka stvara, a od njega je i drūgu njegovu stvorio, i od njih dvoje mnoge muškarce i žene rasijao (4/1).

Zatim, da je postavi na nivo ljudskog osjećaja u bračnom životu iznad niskog, animalnog života, da je uzdigne na visoki nivo čovjeka, da je natkrije sjenom poštovanja, ljubavi, prijatnosti i ljepote, da učvrsti veze i spone kako se ne bi trgale kod prvog sudara i prve emocije."

[Sejjid Kutb, U okrilju Kur'ana]

t.me/miris_islama

"Islam ne zatvara vrata pred licem griješnika. On ih ne tjera iz društva ako žele da se povrate u društvo čisti i ako su se pokajali. Štaviše, njima se otvaraju širom vrata i podstrekavaju se na lijepo ponašanje. Iz ovog ohrabrenja proističe da Allah prima njihovo pokajanje, kada se iskreno pokaju. To je dužnost Allahova. On je to zacrtao Sebi Svojim plemenitim riječima, iza čega ne može biti neko veće dobro:

"Allah prima pokajanje samo od onih koji učine kakvo hrđavo djelo iz lakomislenosti, i koji se ubrzo pokaju; njima će Allah oprostiti. -A Allah sve zna i mudar je (4/17)

"Uzaludno je kajanje onih koji čine hrđava djela, a koji, kad se nekom od njih približi smrt, govore: "Sad se zaista kajem!" a i onima koji umru kao nevjernici. Njima smo bolnu patnju pripremili" (4/18)

Pokajanje koje prima Allah, koje odabire i za koje se obavezao da će ga primiti, to je pokajanje koje proističe iz dna duše čovjeka i koje ukazuje da je ova duša ponovo rođena, duša koju je zatreslo pokajanje u njenoj dubini tako jako da se otrijeznila, učvrstila i pokajala, duša, dok pred njom preostaje još života i nade i u kojoj se rodila stvarna želja za pročišćenjem, duša istinite namjere u ponašanju na novi način."

[Sejjid Kutb, U okrilju Kur'ana]

t.me/miris_islama

"Islam nije, kao što smo rekli, samo izražavanje vjerovanja riječima, nego je pored toga i

vlast koja provodi u realnost života to vjerovanje u duši.

Islam ne može počivati samo na jednoj nozi. Takva je u osnovi bila svaka vjera data od Allaha Uprkos pogrešnim shvatanjima ugniježdenim u umovima nekih da su nebeske vjere došle bez zakona, bez sistema i bez ikakve vlasti!

Vjera je program života, realni i praktični program u kome ljudi ibadete samo Allahu i samo od Njega primaju vjernička poimanja i etičke vrijednosti, primaju zakone na kojima se uspostavlja njihov praktični život.

Na ovim zakonima se uspostavlja vlast koja se provodi snagom vladara u životu ljudi, kažnjava izgrednike i štiti društvo od prljavštine iz vremena džahilijjeta, kako bi se vjerovanje ispoljavalo samo radi Allaha i cijela vjera radi Allaha, tj. da ne postoji tamo nikakvo drugo božanstvo osim Allaha u bilo kojoj formi, bilo kakvo božanstvo koje bi donosilo zakone ljudima, postavljalo njima vrijednosti, mjerila, propise i sisteme.

Allah je jedini taj koji je proizveo ovo sve. Koje god stvorenje ustvrdi za sebe da ima prava u bilo čemu od ovoga,

ono tvrdi za sebe da je božanstvo ljudima.

Nema ni jedne vjere objavljene od Allaha koja toleriše nekome da bude bog, da za sebe tvrdi to i da to tako vrši.

Uostalom, nema ni jedne vjere objavljene od Allaha da je ona samo čisto vjerovanje bez praktičnog propisa i bez vlasti koja bi provela ovaj propis."

[Sejjid Kutb, U okrilju Kur'ana]

https://t.me/miris_islama

"Ako bi bilo božanstvo ili gospodstvo dato kome od Allahovih stvorenja - u zajednici sa Allahom ili sasvim iskonski bez Allaha, bilo bi to vjerovanje ili ibadet nekom ili nečemu drugom, ne Allahu. To je robovanje ljudi drugom, a ne Allahu. To je pokoravanje ljudi nekom drugom, ne Allahu.

To je slijeđenje programa, sistema, zakona, vrijednosti i mjerila koje su ljudi postavili; kod postavljanja zakona i mjerila oni se ne oslanjaju na Allahovu Knjigu i Njegovu vlast, nego se oslanjaju na druge oslonce iz kojih izvlače vlast.

Prema tome, tu nema dina, nema imana, nema islama. To je 'čisti' politeizam, nevjerovanje i odmetništvo ...

Zatim, jednako je da bi neko prekoračio i odrekao se Allahovog propisa kod jednog pitanja ili propisa šeri'ata u cijelosti ... jer i jedno pitanje, prema ovom značenju, jeste din, a i šeri'at u cjelini jeste din."

[Sejjid Kutb, U okrilju Kur'ana]

t.me/miris_islama

"I draga srca ženama vjenčane darove njihove dajte; a ako vam one od svoje volje od toga što poklone, to s prijatnošću i ugodnošću uživajte" (4/4)

Ovaj ajet daje otvoreno pravo ženi, lično pravo, i ukazuje kako je to pravo rušeno na razne načine u džahilijjetskom periodu.

Jedan od tih načina rušenja njenog prava bio je u ruci staratelja, a odnosilo se na mehr (svadbeni dar) koji je stratelj uzimao za sebe, kao da je ona tržišna stvar, a on gospodar te tržišne stvari.

Drugi oblik narušavanja prava žene ogledao se u takozvanom šigaru, a to je da čovjek daje ženu čiji je on staratelj za nekoga u zamjenu da ovaj drugi ženi njega sa ženom koja je u njegovu starateljstvu. Jedna za jednu. To je pogodba između dvojice staratelja u čemu ove dvije žene nemaju ni najmanje udjela. Postupak je isti kao kada se daje životinja za životinju.

Islam je u cjelosti zabranio ovakvu vrstu braka i dao da se brak uspostavlja susretom dvaju osoba na temelju vlastitog izbora i dopadanja i davanja svadbenog dara ženi, mehra, koji ona uzima za sebe, a ne staratelj. Islam traži da se odredi visina mehra koji će žena primiti kao njen farz i vadžib njeno obavezno pravo, koje se ne da zamijeniti ili izostaviti. Dužnost je muža da joj to da draga srca, to jest, kao poseban dar supruzi dati dobrovoljno i sa zadovoljstvom, isto onako kao što se daju darovi i pokloni. Ako se žena udobrovolji poslije toga, da ustupi mužu dio toga mehra ili cijeli iznos, ona ima pravo na to. Ona može da uradi što hoće. Mužu je dozvoljeno da uzme to što mu supruga ustupa dobrovoljno i da pojede i utroši, uživajući u tome.

Prema tome, odnosi supružnika treba da počivaju na punom zadovoljstvu, apsolutnom izboru, toleranciji koja izbija iz srca i ljubavi pri kojoj nema nikakve smetnje ni s jedne, ni s druge strane.

Na ovaj način islam je odstranio te stare naslage iz vremena predislamskog perioda o pitanju žene, njenog svadbenog dara, njena prava vezana za njenu ličnost, njenu imovinu, njenu čast i položaj i u vremenu dok još nije presušila spona između žene i njena muža.

Islam je nije prepustio samo strogosti zakona, nego prepustio toleranciji, zadovoljstvu, ljubavi, da sama utire sebi put u ovom zajedničkom životu i da sama doprinosi atmosferi ovog života."

[Sejjid Kutb, U okrilju Kur'ana]

"Prva manifestacija vjerovanja u Allaha je uspostavljanje sistema na bazi Allahova programa i Njegova zakona.

Imana nema bez ovog velikog pravila, jer nestalno i promjenljivo shvatanje ljudi i situacija koje se javljaju i razvijaju u njihovim sistemima jesu principi koji definišu shvatanje tih učenja i pravaca koje su oni sami za sebe postavili i primijenili na sebi.

U islamskom sistemu kojeg ljudi nisu postavljali za sebe, nego im je to sačinio njihov Gospodar, njihov Stvoritelj, Opskrbitelj i njihov Vladar Malik) ... , ljudi mogu ili slijediti ovaj sistem i prema njemu graditi svoje sisteme, što znači da bi tada njihov realni život bio historijska islamska realnost, ili da odstupe od islamskog programa ili se ostave u cjelini po strani.

U ovom slučaju to nije historijska realnost islama. To je odstupanje i skretanje od islama.

[Sejjid Kutb, U okrilju Kur'ana]

"Bolne su greške pridodate ženi, pripisujući joj razna apsurdna poimanja, gledajući u njoj izvor prljavštine i nečistoće, oslon zla i nesreće, a ona je potekla od prvog čovjeka i po prirodi i po sklonosti. Nju je stvorio Allah da ima muža kako bi od njih dvoje mnoge muškarce i žene rasijao.

Prema tome, nema nikakve razlike ni u osnovi ni u prirodi između muškarca i žene. Razlika je samo u spremnosti i ulozi.

Društvo je već odavno palo u baruštinu. Ženu je lišilo svih ljudskih osobina, lišilo je svih njenih prava, već poodavno, pod utjecajem apsolutnog poimanja koje nema nikakvog osnova.

Kada se pokušala popraviti ova grozna greška, učinjena je druga nepravda. Na ženu su stavljene uzde i zaboravilo se da je i ona čovjek, stvorena radi čovjeka, jedno stvoreno radi drugoga, da jedno drugo dopunjuje. Njih dvoje nisu slične jedinke, nego su muž i žena, par koji se dopunjava. Ovaj neoborivi Allahov program dovodi čovječanstvo na ovu jednostavnu činjenicu, nakon njegova dalekog lutanja..."

[Sejjid Kutb]

Ovaj pravi put je – učiniti kufr (nevjerstvo) u tāgūta prije nego što 'Lā ilāhe illAllāh' može biti prihvaćena.

Drugim riječima, prije nego što kažeš 'Ja vjerujem u Allāha' (...illAllāh), moraš poreći i uznevjerovati u tāgūta (lā ilāhe...).

Ako osoba kaže 'Lā ilāhe illAllāh', a još nije odbacila tāgūta, onda ona ide protiv gore spomenutog Allāhovog ajeta, u kome On kaže:

''Ko god ne vjeruje u tāgūta, a vjeruje u Allāha, onda se on uhvatio za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti.''

U ovom ajetu, Uzvišeni Allāh koristi riječ istemseke, umjesto riječi meseke. Meseke u arapskom jeziku znači držati nešto jednom rukom, ali u ovom ajetu je istemseke simbolično upotrijebljeno sa značenjem da se nešto drži objema rukama, ili znači hvatanje nečega čvrstim stiskom sa obje ruke.

Da bismo ovo uprostili, ako bismo rekli da držite nešto u svojoj desnoj ruci, ovo znači da je vaša lijeva ruka prazna i da možete držati drugu stvar u svojoj lijevoj ruci.

Na isti način, ako bismo rekli da se neko uhvatio za 'Lā ilāhe illAllāh' jednom, a za tāgūta drugom rukom, onda njegov īmān nije ispravan i on je van okvira islāma. Ovo je razlog zašto Uzvišeni Allāh koristi riječ istemseke u spomenutom ajetu

– da bi nam rekao da 'Lā ilāhe illAllāh' moramo držati sa naše obje, a ne samo jednom rukom.

Ovo znači da mi moramo učiniti ono što nam Uzvišeni Allāh govori, a to je da odbacimo tāgūta i da 'Lā ilāhe illAllāh' držimo sa obje svoje ruke. Ovo je jedini način da se postigne vječni uspjeh i ako čovjek čini bilo koju drugu tvrdnju mimo one koju nam je Uzvišeni Allāh naredio, onda on nije musliman, već je kāfir. Ali, ako neko čini ono što nam je Uzvišeni Allāh rekao da činimo, onda će nam on, inšāAllāh, dati Svoju potpunu milost. On će biti na našoj strani i izvešće nas sa tmina na svjetlo. Ovo je put islāma, i ako neko slijedi ovaj put, Uzvišeni Allāh će biti zadovoljan njime i njegovim djelima. Svaki drugi put, mimo ovog p**a je šejtānov put i zao put.

[Hamid Ali Khan, Šta čini ’La ilahe illAllah’, a šta ga poništava?]

4.Ovo je množina riječi tāgūt.

Riječ tāgūt je izvedena od riječi tagā ili tugjān. Jezičko značenje riječi tāgūt u arapskom jeziku je kada nešto pređe granicu ili ode preko svojih granica. Riječ tāgūt pokriva opsežan raspon značenja.

Sa šeri'atske tačke gledišta, tāgūt je nešto što se obožava mimo Allāha, tj. lažno božanstvo.

Ovo može uključivati Iblīsa, šejtāne, kipove, kamenje, Sunce, zvijezde, meleke, svece, grobove, vladare i vođe, koji također mogu biti lažno obožavani.

Veoma je važno razumijeti šta je tāgūt, u cilju da ga čovjek odbaci, jer ako čovjek ne zna njegovo značenje, kako se onda može držati daleko od njega? Kada čovjek shvati značenje, onda postaje potrebno da zna kako da odbaci tāgūta. Uzvišeni Allāh kaže:

''Nema prisiljavanja u vjeru. Pravi put se jasno razlikuje od zablude. Pa ko god ne vjeruje (ko god počini kufr) u tāgūta, a vjeruje u Allāha – uhvatio se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti. A Allāh sve čuje i sve zna.'' [el-Beqare, 256]

''Mi smo svakom narodu poslanika slali: 'Allāhu 'ibādet činite, a klonite se tāgūta" [en-Nahl, 36]

Zar nisi vidio one koji tvrde da vjeruju u ono što je objavljeno tebi, i u ono što je objavljeno prije tebe, pa ipak žele i idu da im se pred tāgūtom sudi, a naređeno im je da ga se klone? Ali šejtān želi da ih odvede u daleku zabludu.'' [en-Nisā', 60]

"Oni koji vjeruju bore se na Allāhovom putu, a oni koji ne vjeruju bore se na putu tāgūta.'' [en-Nisā', 76]

3. Ovo je množina riječi nidd, što znači jednak (ravan) nečemu, ili drugim riječima, nešto što je jednako (ravno) Allāhu. Ovo može biti u bilo kom obliku, kao što je imetak (bogatstvo), porodica, zajednica, vođstvo, i drugo.

Na primjer, ako dođe naredba od Allāha a čovjek se, umesto pokoravanja Allāhovoj naredbi, pokori svome ocu, majci, supruzi, zemlji, zajednici ili naređenju vođe, onda je on učinio endāda (nidda) sa Allāhom, jer je odbacio Allāhovo naređenje, da bi slijedio nešto drugo. Voljeti nešto je prirodno, ali voljeti neku stvar više ili jednako čovjekovoj ljubavi prema Allāhu, onda to mora biti odbačeno, ili njegova ljubav mora da postane niža nego što je njegova ljubav prema Allāhu i Njegovom Poslaniku, sallallāhu 'alejhi we sellem.

Sve vrste endāda moraju biti odbačene da bi Allāh bio jedini obožavan. Uzvišeni Allāh je u Qur'ānu rekao:

"Reci: 'Ako su vam očevi vaši, sinovi vaši, braća vaša, žene vaše, rođaci vaši, imeci vaši koje ste stekli, trgovačka roba za koju strahujete da neće prođe imati i kuće vaše u kojima se prijatno osjećate – draži od Allāha i Njegovog Poslanika i od borbe na Njegovom putu, onda sačekajte dok Allāh presudu Svoju ne donese'. A Allāh neće uputiti griješnike na pravi put.'' [sūra et-Tewbe, 24. ājet]

2. Erbāb dolazi od riječi rububijje (gospodarstvo) i ona je množina riječi rabb (gospodar). Riječi erbāb i āliheh su u vezi, tako da, ako postoje erbābi, onda su tu i āliheh.

Onaj koji kaže da je on rāziq (daje opskrbu), hākim (donosi zakone), da daje život i smrt itd., može biti okarakterisan kao erbāb (rabb).

Uzvišeni Allāh u Qur'ānu kaže:

"Oni (Židovi i kršćani) su svoje monahe i svećenike uzeli za erbābe (gospodare) mimo Allāha (svojim pokoravanjem njima u njihovom dozvoljavanju onoga što je Allāh zabranio i u njihovom zabranjivanju onoga što je Allāh dozvolio)'' [et-Tewbe, 31]

Na primjer, ako kažete nekome (ugledniku ili svecu) da čini dovu za vas da dobijete dijete, ili da ozdravite od bolesti i ako vi očekujete da vam njegova dova donese šifā' (lijek, tj., da vam bude bolje) bez očekivanja da lijek dođe od Allāha, onda ste nekoga drugog učinili rabbom uz Allāha. Jer, samo se Allāhu treba moliti i vaša dova treba biti upućena direktno Allāhu.

Drugi primjer će biti ako odete na kāfirski sud u bilo kojoj zemlji (uključujući ''muslimanske'' ljudske sudove, parlamente, vlade i druga takva tijela) i učinite da vam kāfir sudi u vašim stvarima (poslovima), koristeći kāfirske (ljudski načinjene) zakone, umjesto onoga što je Allāh objavio (šeri'ata, Allāhovog zakona), onda će ovo biti sljedeći oblik nesuđenja po onome što je Allāh objavio i ovo će biti uzimanje drugih, mimo Allāha, za svoga rabba (gospodara).

Sve vrste erbāba moraju biti odbačene, da bi Allāh bio obožavan jedino.