Portret ljubavi

Ako budeš dobar, nećeš biti modar!

Ućuti. Ne progovaraj. Ne traži razloge! Poštuj pravila, stani na crveno. Ne pravi se pametan, ima već neko ko će da razmišlja. Ne pjevaj, jer ne žele da te čuju, ne pričaj jer ne žele da te shvate. Misli ono što većina misli ili ne misli nikako, mrzi ono što većina mrzi ili ćeš s vremenom postati onaj kojeg mrze. Budi poslušan, neposlušni loše prođu, ne smiješi se previše jer ćeš biti sumnjiv, ne preispituj odluke svojih vođa, oni su tu da vode a ti si tu da slušaš.
Nipošto se ne žali, nemaš prava na to, izgubiti ćeš i to što imaš, ne nadaj se jer svakako ne živiš svoje izbore, neko će već odlučiti kako je tebi.
Ako ti se ne sviđa idi, neko će već popuniti tvoje mjesto,
ne pitaj ništa, samo uradi kako ti se kaže, ne razmišljaj o ispravnom jer ne traži se sposoban, traži se podoban, tako je i u oglasu pisalo.
Nemoj da se usudiš da budeš drugačiji, drugačije je pogrešno. Nosi masku, ne izlazi za vrijeme policijskog sata, izbjegavaj gužve, ne ulazi u tramvaj, ne rukuj se s ljudima, slušaj vijesti, poštuj naredbe, ne kašlji, nemoj da kišeš, nemoj da se izdvajaš, budi poslušan, sve drugo je pogrešno. Ne postoje nezamjenjivi i zato čuvaj posao, jer zapamti ti njih trebaš, oni tebe baš i ne.
Ne pokušavaj da uspiješ, preteško je a ti baš i nisi pametan, rekli bi ti da si glup al’ to bi bila uvreda, jer ovo gore je ipak samo dobronamjeran savjet ovih što razmišljaju za nas, sjedi gdje si jer za bolje nisi. Ne pametuj, ne seri, ne bacaj bombe, imaš li neki papir gdje piše da možeš da misliš?
Obavezno peri ruke, jer zadnjih dvadeset stoljeća smo to propuštali, ne traži razloge niti odgovore jer previše je to kompleksno za tebe a ti si, kako je to već zakonom ustanovljeno, glup za takve stvari. Gdje bi ovce završile da ih čoban ne čuva, tobože na nekoj zelenijoj travi a šta ovce znaju, njima je zvonce sve u životu. Ne znaš ti šta je dobro za tebe i kad je već tako ne donosi svoje odluke, pogledaj kako drugi pa i ti uradi tako, većina je uvijek upravu. Premlad si, slabašna si, nemaš iskustva, nećeš ti to moći jer i pametniji su pokušavali, ne pokušavaj uopšte jer bolje je ne probati nego posrnuti, čudna je mahala, svašta će da se priča na jutarnjoj kafi, porota je kod nas i tužitelj i sudija.
Ne piši, niko takve gluposti
ne čita, uhvati se posla, od pisanja hajra nema i ako tako nastaviš neće biti ni od tebe.
Ne čitaj, svašta se danas piše i svako je pisac, može to kasnije da te košta, ako ti
je dobro, sakrij se pa uživaj, ako ti je loše sam si sebi kriv. Ne žali se, ne plači, sramota je, spusti glavu, možda se smiluju, ne plivaj, nisi ti za ove valove.
Ako budeš dobar nećeš biti modar.

OD OČAJA DO SJAJA

Udahni duboko, zatvori oči i stopi se sa tišinom, čuti ćeš krikove bespomoćnih, jecaje ucviljenih, na milost i nemilost ostavljenih, da se s njima čini ono što se ne bi smjelo nikad. Postoje dvije vrste straha, jedan je tu da nas drži oštrim, budnim i spremnim za nešto što je pred nama, da nas podsjeti na doticanje dna, da nas podstakne da želimo više, drugi je mnogo kompleksniji, tjera nas da se stidimo nepravde koja nam je načinjena, da se krijemo od ljudi i što je najbolnije, tjera nas da ćutimo. Ukotvi se u nama, ispreplete se kao loza, tješi nas da će biti bolje, da nije sve tako kako izgleda, objašnjava nam da će biti sve bolje ako još samo malo pretrpimo, još pokoji dan, mjesec, godinu i život.
Nisu sve istine ugodne, većina ih je surova, ako se dovedemo u situaciju da se raspravljamo o istini dovesti će nas do neugodnosti, nekoga će boljeti stanje stvari, iako ga je sam uzrokovao.
Laž , doduše, šminka sjećanja, želje, budućnost, predstavlja se kao istina, slatkoriječiva je kao iskusan trgovac i uporna je do samog kraja, naravno sve sa vječnim osmjehom.
Padala je kiša, sjurio sam se niz ulicu tražeći neku strehu da sakrijem glavu, razmišljao o nekim svojim, tada već redovnim koještarijama, i sjetio sam se nepravde, nikad izmirene.

Sreća ili zadovoljstvo, istina ili laž, naši ili njihovi, moji ili tvoji, šta biramo?
Tužno je da možemo voljeti ljude koji nas ne doživljavaju tako, nesretno je da smo spremni provesti vrijeme u vjeri da se ljudi mijenjaju, postaju bolji jer mi to od njih tražimo, kažemo im da smo tu jer znamo da su nekad bili bolji, ne misleći nikad da na klackalici života nismo znali šta preovladava.
Poznavao sam jednu izuzetno dobru djevojku, lijepog, na iskustvu izgradjenog odgoja, beskompromisne ljubavi prema ljudima za koje je osjećala da je zaslužuju. Sretneš tu i tamo ljude koji ti otvore oči, navedu te da razmišljaš o stvarima o kojima nikad prije nisi, učine te svjesnim svirepostima na koje su ljudi spremni. Njen životni put zaslužuje poveći roman a njen karakter bezbroj stranica da bi ga se prikladno opisalo.
Kad god pomislim na nju, pred očima mi je jedan od najiskrenijih osmjeha koje sam u životu vidio, znate o kakvom osmjehu govorim, vidjeli ste ga nekada u dobrim ljudima koje ste i sami sretali.
Iza tog osmjeha se krila priča, bolnija od grudobolje, tjeskobe ispod jorgana i čudnih, osudjujućih pogleda.
Postoji put do nasilja, ugnjetavanja bilo koje vrste, dakle, put koji dovede do takvog zla često je popločan iskrenom ljubavlju, dobrotom i povjerenjem. Uvuče se pod kožu želja da si nečiji onoliko koliko ti njega sebi prisvajaš, kroz vrijeme maskiraš sjećanja i realnost, gubiš mogućnost procjene jer misliš srcem a ne razumom, zato i stoji ona da ne vjeruje srce pameti.
Trpiš riječi i uvrede, ponižavanja koja počnu medju četiri zida, onaj grubi i zvjerski pogled dok razmišlja da se obruši na tebe, prvo riječima a nedugo zatim i silom jer je snažniji, umišljen da je i odvažniji, slušaš dobro probrane riječi, tražiš istinu u njima, tražiš krivca u sebi a nisi, ti si žrtva.
Svugdje su takvi, češći su nego mi to mislimo, psihopate koji misle da je sve vlasništvo, iza njih se kriju izgovori, alkohol, depresija, nezadovoljstvo samim sobom, propuštene prilike, rat, posao i sve što može da se iskoristi u savjesti kada se glava monstrumska spusti na jastuk.
Sve počne nekom galamom, bezazlenom svadjom i raspravom koja završi psovkom neke svetinje, roditelja i svega što bi moglo da bude od značaja.
Tu, baš u tom trenutku, kola kreću nizbrdo, to je okidač za traume koje će da uslijede i nikako ne krivim žrtve, tek da smo načisto, jer ne mogu kriviti nekoga zato što je dobar, iskren i željan ljubavi, toplog zagrljaja i grama nježnosti. Nakon prethodno navedenog stvari ulaze u fazu očaja, u preispitivanju sebe čovjek shvati da možda i nije do njega, pa se blago i pobuni, tada uslijedi šamar, u najboljem slučaju, ili eksplozija svireposti, trenutak kad više ne prepoznaješ onog u šta si se kleo, volio, vjerovao. Nisu svi okruženi mnoštvom prijatelja, ali tada i oni zajednički prijatelji, koji su do tada bili društvo u izlascima, večerama, raznoraznim druženjima, okreću glavu, pogledom govoreći da si nešto skrivio, nekada uz neke sablasne riječi da je to prolazno i da se ne brineš.
Ućutiš, skupljen u ćošku sobe, izmedju dva straha, od sveopšteg kolapsa i batina,koje neminovno u skorijoj budućnosti slijede, te od straha od sramote, svoje i svoje rodbine, majke, oca, brata i svih koji te poznaju. Tad već znaš da nije bezazleno, i dok se okreneš slijede mnogo gore batine od onih prvih, slijedi monstruozniji scenario, divlji pogled, iskorištavanje, fizičko, seksualno, mentalno.
Kriješ modrice, odjednom stavljaš više pudera, odjeću biraš da sakriješ tragove, jer još misliš da kriješ sramotu a ne zločin. Kriješ jer još izlaziš sa istim ljudima, još uvijek radiš na istom mjestu, šta bi kolege mogle reći, stvaraš čvrstu figuru sebe, imaš osjećaj da jačaš dok duboko u sebi kloneš, u beznadje.
Kada prodje neko izvjesno vrijeme, počneš donositi odluke, dok u medjuvremenu veneš i ne dopuštaš nikome da zna za to, odlučuješ se za korak a ustvari samo skrećeš misli sa strahote, jer najgore je što pravi problemi nastupe kada se priča završi, kada se modrice povuku, kada takav život prestane, osjetiš da ti više nisi ti i izgubiš povjerenje jer razumiti ćete, od njega sve i počne.
Moj dobar prijatelj je stavio tačku na takav život a za to prijatelju treba brdo hrabrosti, jer sve ostavljaš iza sebe i u isto vrijeme sve nosiš sa sobom. Gledao sam kako se neprimjetno raspada ispred mojih očiju, ta divna figura iskrene i dobre djevojke, gledao sam i pokušavao da shvatim zašto je neko uradio takvo nešto, nisam shvatio i bojim se da neću nikad.
Dok pakuješ stvari moraš da spakuješ i sebe, cijelog a da u isto vrijeme zaboraviš na veliki dio sebe koji tu ostaje, kao svjedok zuluma.
Ne mogu suze puno pomoći, u tom trenutku ih više i nemaš, svi jecaji i sav plač su od alarma za oprez došli do tišine i izgubili su značaj.
Bitno je da se ne osvrćeš, bolji život te čeka, ne iza ugla, nego odmah tu, čim zatvorš ta vrata, od stana, od takvog života, veze ili braka.
Postaneš čvršći i oprezniji, ne zbližavaš se više sa ljudima kao prije, iskustvo te vodi nekim drugim putem i to mora da da bude okej, onima kojima nije, takvi nemaju mjesta za bilo što. Svugdje oko nas, postoje ćoškovi u kojima čuče ugnjetavane žene,djeca,majke,
i umjesto da se držimo svoga posla možda bi mogli spriječiti tragediju jer amputirano srce i duša nije nešto za šta se lahko pronadju proteze. Možemo pokazati suosjećajnost, ne obarati pogled, možda se one u dubini duše mole da neko za njih dojavi nasilje, pozove pomoć jer nismo svi odvažni i nismo svi hrabri.
Moja prijateljica je danas odvažna žena, ista ona dobra osoba koju sam tada poznavao, krenula je dalje i bolje i ako čita ovo, mora da zna da svi oni koji su njeni prijatelji i njena podrška, takvi su ponosni na nju, neki to kažu a neki oćute. I najduži put zahtjeva prvi korak, i najveće pobjede dolaze iz velikog očaja, dan po dan, od očaja do sjaja.

Au revoir

By: Ensar

***

Dim iz cigarete leluja, kao vrtlog i kao uragan, svašta mi zna skrenuti misli ovih dana, nije mi lahko ali bude lakše kada znam da teret nosim sam.
Hladno je vani, skoro kao u grudima,
čudno je da razmišljam o tome, muči me danima bezbroj tupih pitanja, kako to da srca budu topla jedna drugima a da se ne diraju, kako držimo ljude u srcima
iako znamo da je uzalud, zašto pružamo milione prilika ljudima koji su od nas okrenuli glavu i koji vjerovatno nama ne bi priuštili nijednu, čudno je da pišem i u ime nekih drugih, kako god, već rekoh da je to gomila tupih pitanja, neka u toj sehari i ostanu.

DIO PRVI
Ne razumijem baš sve što osjećam večeras, doduše ni onih prošlih dana nisam shvatao ali kako vrijeme odmiče naviru mi neki trenuci sreće i nekog bijednog samopouzdanja, malo
me i stid, malo me i strah.
Ne idem više uz Sepetarevac kao prije, baš kao da sam imao neki poseban motiv da žurim u stan ali sad se sjećam neke užurbanosti i tih nekih milion misli o tebi, volio bih da nestane, ko’ rukom odnešeno, baš kao i ti, ipak još ti parfem osjetim i kao da se život igra toplo - hladno sa mnom, daje mi neke smjernice kako da te nadjem, kao da bi to nešto značilo...
Znam sve ili se bar tješim, kakogod neću da se pravdam jer sve sam ipak radio sa ni trun pameti, samo sam bio željan nečega što me davno trebalo proći, dakle, ljubavi.
Nismo bili ništa vrijedno pomena pa i neću pisati o tebi, pisati ću o pjesmama za pogrešne ljude, o svemu što ti nisam trebao reći, bar ne u ovom životu.
Reći ću ponešto i o ljubavi, iako o tome ne znam Bog zna šta, ipak ću reći, radije nego prešutjeti.

DIO DRUGI
Da se razumijemo na samom početku, sve će da liči na neku tužnu priču ali to i nije baš tako, ponešto je samo priča.
Sreo sam je slučajno, onako kako se ljudi sretnu kad to ne planiraju, onako kako nabasaju jedni na druge kad su lutke u režiji sudbine i nek se zna da nemam problem s tim, moj problem je što često zaboravim da sam samo lutka i da scenario ne ovisi o meni, moj problem je što ne znam da glumim.
Svašta bih mogao da zaboravim, da se nikad ne sjetim ali nikako da zaboravim onaj savršeni šal oko njenog prelijepog vrata, kakvog bi i dvorske dame poželjele a kako bih i mogao zaboraviti kad sam, evo i sad mi je smiješno, zurio dobrih pola minute kao kakav sačuvaj Bože tip i kada sam shvatio da sam primjećen onako sam levatski počeo da razgledam okolo kao da sam u supermarketu a ne ispred neke trafike koja je bila veličine telefonske govornice, spustio sam glavu, i tada sam se smijao jer sve je lakše kad se ništa ne zna. "Mi se nismo sretali prije?" - pitao sam, "Ne", rekla je tiho, sigurna u svoj odgovor. "Upravu si, da sam te bar jednom u životu sreo ne bih to lice mogao zaboraviti ali eto imam taj neki ritual da postavljam glupa pitanja kad su najmanje potrebna." " ‘Ajde reci onda nešto pametno, možda i zaboravim na tu početničku grešku." Okrenula se i nastavila ulicom, dobrih četvrt sekunde sam razmislio šta treba da radim i krenuo za njom, postavio još par nekih jako predvidljivih pitanja, pravio se da mi to nije prvi put da tako startujem djevojku, čas sam slušao pažljivo šta govori, čas zaspao u tim očima boje lavova, boje javora. Rekla mi je ime, naravno da to neću ovdje spominjati, zvati ću je "M", jer me to podsjeća na nešto njeno, ali o tim sitnim bezobrazlucima neću ovdje, nema šanse lutko, to nek ostane samo za mene.
Tu noć sam napisao pjesmu, pravu pjesmu za pogrešne ljude, tako sam je naknadno nazvao.

Ne ličiš ni na jednu,
od ovih što liče jedna na drugu,
i znam, laskam i previše,
Neke te ruke sretnu
tu na nekom drumu
tad ne dišeš,
ne brineš,
samo ćutiš da ne pokvariš sve,
jer ne bi se sreli da ne pišeš,
neke tragove
u snijegu, po srcu
ja ne bih znao da li sanjam
il’ se pravdam noći
da ne mogu na mejdan suncu,
ne još jedan dan,
ne od kad tebe znam...

Bili smo na večeri, ništa otmjeno samo par na prvom sastanku i evo ispraviti ću se, ništa otmjeno osim nje, da se zna.
Rekli smo, čini mi se, neke stvari koje inače ne bi govorili baš svima, napravili smo neki dogovor u tišini da ćemo biti. iskreni od samog početka pa šta god posle bilo i to mi se svidjelo, nisam baš. imao puno toga kritičnog reći o sebi. Is-pričao sam joj par viceva, smijala se jer su bili baš dobri i malo po malo i jedno i drugo spuštali smo gard, činilo se da
se odveć poznajemo, valjda to tako
biva kad nemaš pojma šta radiš.
Otpratio sam je do stana gdje je živjela kao podstanar, baš kao i ja, s tim da je njena ulica bila puno ljepša od mog Sepetarevca, bar se tako činilo jer nisam ja gledao u ulicu, ona je uz nju bila kao sitan detalj, kao ukrasni konac na nekoj prelijepoj svilenoj marami, poljubila me u obraz i rekla je da mi je to dosta da me drži budnim, i bilo je vjeruj mi, noćima.
Pao je snijeg, onaj prvi decembarski, mislio sam da će ova zima da se po nečemu razlikuje od onih prethodnih,
želio sam da tako bude. Ukrotio sam želju u sebi da ti pišem, iako sam mogao samo tako da priznam sebi da mnogo toga nije kao što je bilo.
Znam, budala sam, ko to može da nakon par susreta sveže sebi neku omču oko srca, ko je toliko lud da se na prvu zaljubi, da budem shvaćen - ja u takvim situacijama ne kalkulišem, ne znam ja šta je strategija, za mene su bila neka prošla vremena, nisam ja za ovu igru iza kulisa, mene su neka iskustva naučila da je neophodno da volim i da ti budem iskren, najlakše mi je tako.
Hiljadu mi stvari prolazi kroz glavu sada, dok gužvam ovu praznu kutiju cigareta, razmišljam o samoći, mislim o nama a nemam nikakvog prava na to.
Pustiti ću malo starih balada, nek me podsjete da mi nije prvi put da me ljudi gledaju kao kretena, kao dvorsku ludu koja ništa ne radi zbog sebe, moram podsjetiti svoje prijatelje da sam još onaj isti idiot koji ne bira, ona ista budala koja nakon samo jednog pogleda u zjenicama tvojih očiju zamisli cijeli film, koji ni na tren nije tužan.
Kad smo već kod toga, tuga je prečica za sreću i dok te boli još uvijek si dobro, kada na takve lujke odrveniš, tada se sve mijenja, baš kao na lošem filmu.
Nije se javila, danima, čini mi se godinama, napokon kad se i to desilo, ništa nije bilo kao što sam mislio da će biti, biće da su svi oko mene upravu, možda da ja mijenjam sebe kad već ovako ne ide, možda da zaboravim, o da, to mi baš i ne ide od ruke.

DIO TREĆI
O ljubavi i atomskoj fizici

Pričaju da sam se opet zavukao u svoj neki kutak sreće, dosta razmišljam o tome zadnjih dana, jedino o tebi više razmišljam i znam, smiješno je, ni na tren nije tužno.

Pišem gluposti, pisao sam ih, doduše, često ali eto, nekako ovih dana češće.

Nedostaju mi neke sitnice, samo što su ponekad takve stvari drugačije nego što izgledaju. Volim kad se smiješkaš, tad izgovoriš neku od onih tvojih suludo smiješnih gluposti, štaviše nedostaju mi i one blago perverzne ali ne bih sad o tome pisao, pustiću da ostanu takve. Razmšljam i o tome da sam ja greška, da ne radim stvari onako kako treba, ne znam odgovor na to, više ne tumačim. šutnju. To me zapravo i ubija.

Hladno je vani, ne znam kako je tebi, znam da mogu da te namirišem, korak po po korak neki hod podsjeti na tvoj ali nekad su koraci čista simfonija.

Volim i kad mi sjedeš u krilo okrenuta prema meni, htio bih da te poljubim ali ne mogu da odvojim svoje oči sa tvojih, volim kad mi šapneš neku glupost i jako me zagrliš, svašta mi se vrzma po glavi, ne bi vjerovali. Puštam neke stare pjesme, to je prvo čega se sjetim kada se malo osamim, pjevam poluglasno, onda pustim neke beatove jer uživam u hip-hopu, tada pravim neke ideje, pjesme ili kraće tekstove. Sagradio sam neki imaginarni auditorijum u svojoj glavi, njima pišem, dok oni čitaju ja se bolje osjećam, kao da se trudim da ih zadivim. Gradim neke svoje izazove, nekad imam osjećaj da iščezavam iz ovog nebitnog štiha, onog što bi se moglo nazvati bitnim. Napišem ti stih, rečenicu il’ dvije, kontam naletićeš, doletjet’ ćeš. Zapalim i uživam, pustit’ ću Čolu i samo ću da kuliram.

DA TI ŠAPNEM NEŠTO

Posvećeno tebi, gdje god da si.
Posvećeno meni, vama, posvećeno onima koji neće pročitati.
Posvećujem da bi nekome bilo bolje.

Zvecka zadnji sitniš u džepu, zadnje zalihe tinejdžerske kasice, štednja je trajala mjesecima iako se nije imalo od čega živjeti a kamoli iz svega uštedjeti nešto da nekome, eto onako od srca, srčano sreću pokloniš.
Hladno je pod ovom jaknom ali zima je i hladnoća je kakvu god jaknu nosio, tješio se već deseti put brojeći novac.
Šta bi on uradio da ima više novca, jer i ovo što ima dosta je, tješio se ponovo stežući kragnu svoje vindjakne tu u nedodjiji, u ulici Augusta Šenoe, sjećajući se kako je kao klinac čitao njegovo “Zlatarevo zlato”. Toplina je u srcu, ne u toploj jakni i rukavicama, sit je čovjek sa onim što je na stolu a sve što zafali će nadoknaditi u svojim snovima štiteći se toplinom svoga jorgana.
Zvecka sitniš a zveckaju i zubi, nije mu lahko ali sekunda njenog osmjeha i njena radost će sve da izbalansira, zna on da se sitnicama velike stvari kupuju.

Vrte se tramvaji, grči se nebo nad Sarajevom, tumaraju misli predaleko i sve se brzo okreće i vraća i naslućuje dobro pa onda loše, tjera ga u koštac i on ne zna šta bi mislio jer zna zašto je tu i to je jedino bitno. Konačno se pojavljuje radnica i otvara radnju, on se stidljivo poneki metar udalji i sačeka da ona napokon započne sa prodajom. Ne razgledajući po radnji uputi se ka mjestu gdje je stajao tamno plavi džemper boje ljubavi, skine ga sa postolja i ponese prema kasi.
Taj džemper je gledao mjesecima, gledao ga od onog momenta kad se njoj , šetajući s njim ulicom, na prvi pogled svidio.
Uramljen tu, savršen i krojen za njegovu ljubav, kao da je čekao njega, sa nekim tajnim kodom za kupovina koji zna samo on. Zna on da je to laž jer se svaki dan bojao da ga neko ne kupi pa je redovno prolazio tom ulicom iako za to nije bilo nekog posebnog razloga.
Nakon čuvenog zvuka za otkucavanje artikala progovori nenaspavana radnica, jako loše našminkana jer je vrlo moguće žurila i kasnila na posao ali to je sasvim normalno pomislio je stežući šaku i ovisnički stezajući kragnu kao da je to riješenje za sve vremenske probleme.
Napokon izusti cifru, milionsku činilo se,
gledajući ga kao kroz maglu.
Opustila se šaka, steglo se srce,
zadrhtala je brada i samo se brzo okrenuo
i izjurio iz radnje.
Ono što je on imao u džepu bila je jedva polovica onog što je trebalo da ima,
ne može čekati više jer danas je dan sreće i nije fer da tako završi.
Bez mnogo razmišljanja, jer šta da se radi,
krenuo je negdje prema nekoj nebitnoj lokaciji razmišljajući šta da radi.
Ušao je u tramvaj i sjeo na kraj jer tu su oni koji ne kupuju karte, gledajući namrgodjenu masu koja se valjda uputila prema uobičajenim poslovima.
Ispred njega, na samo par metara, sjedio je sredovječni gospodin, vojnički obrijan i činilo se vrlo skoncentrisan. Ustavši da izadje iz tramvaja iz džepa mu je ispalo nešto kao novčanik, vjerovatno futrola u kojij je držao neka dokumenta. Zatvorila su se vrata tramvaja a gospodin je izašao vani, on je vidjevši šta se desilo pojurio prema vratima ali uzalud. Vozač je zaustavio tramvaj i otvorio vrata da on izadje. Kada je stigao do gospodina, sav zadihan i nemoćan, rekao mu je zbog čega je tu i gospodin sav impresioniran i onako u nevjerici uzimajući novčanik iz njegove ruke upitao ga je kako se zove i vrlo se srdačno zahvalio.
Momak se okrenuo da nastavi svojim putem ali ga je gospodin zaustavio, rekavši mu da sačeka trenutak, zatim je prišao do bližnjeg bankomata i vratio se njemu dajući mu u šaku nešto novca, da se eto počasti kao znak zahvalnosti.
Sav zbunjen i poremećen on pogleda u šaku i onako u nevjerici je shvatio da je ti sasvim dovoljno za onaj savršeni džemper.
Ostalo je historija i potvrda onog što je tada kao klinac znao. Velike stvari se dobijaju sitnicama, sreća je u sudbini a ne u poziciji. Ljudi su ljudima posveta,
gest je ponekad magija.

By: Ensar Husić

Pjevaj o meni, umirem ti žedan

Sjeti se moje ljubavi onda kada budem mrzio a mrzit' ću. Ne zaboravi na moju lojalnost onda kada budem nevjeran i kad se prepustim svim prohtjevima jer se odupirem, godinama, čini mi se vijekovima.
Nešto se promjenilo jer lud sam ako vjerujem da je sve isto i da more ne donosi neke nove valove, rob sam plime i oseke a ti ne zaboravi starog ako više ne budem isti. Lažu ljudi da su sretni i to onda kada im je najteže, lažu da te vole i da neće nanositi bol ponovo a ti si žrtva iste priče.
Ne mogu više. Hladnoća. Strah. Nemoć.
Sjećam se teških dana, vjerovatno zato što ,u ovim teškim danima, pokušavam sebi objasniti da je nekad bilo i gore.

Ljudi se u bolu sastanu,
jer ti tuga kad je najteže,
najbolje dane podari
Neki se, kad je najsladje
samo tako mirno rastanu
sve se tako rano pokvari

Gdje su ljudi? Gdje je mirno more?
Što se ne vole ako tako govore
Zašto dijete kad je najmanje
Najpametnije u hodu postane...

Ne brinem se više danima
sad se samo blago uklopim
i ništa me ne zanima
neću u snu da se umorim

Hiljadu je lijepih slika
al' se jedna malko izdiže
sretna si i ne brineš
dok nam zora tiho izmiče.

JEDNA OD ONIH PJESAMA

Kako si se to
Prema meni ponijela
Ljudi kažu da sam lud
Odvoji se bol
Kao duša od tijela
Sada znam da nemam kud

I sve se mijenja
I dah koji nemam
Po sobi svud' te osjeti
I sto se ljutiš
Kad znala si da ćutis
Sad mi samo tugu ovjeri

A ja ću da pišem pjesme
I da budim jesen
To je sve sto mogu znam
Vidiš gdje sam
U dubok bezdan
Kao kamen pao sam

Sve je okej
Ne budi luda hej
Sve se jednom preboli
Noć i dan i java i san
Jednom će da se ponovi

A nismo sretni…

BILO DANAS U HALEPU

Hor haubica i simfonija pucnjeva u kvartu, leševi leže na ulici gdje su jučer mirno hodila djeca, crveni tragovi na izlogu gdje je Omer vodio svoju Aišu da izabere haljinu za matursku večer, u januaru bi napunila devetnest, nikada nije uspjela odslušati prvo predavanje na fakultetu. Halepom više ni ptice ne lete, nije sigurno od kiše metaka.

Pojurile su mase, javili su da je vojska blizu te da neće štediti nikog, postali su mrtvaci koji hodaju ulicama napola razrušenog grada. Pojurio je i Omer, tražeći Aišu, svakog ponaosob hvatajući za ramena nadajući se da će je naći. Nije imao nikog, bio je dijete doma, preživljavajući svaki dan kao da je zadnji, strpljivo je čekao svoj red za ručak u kantini, povremeno čistio cipele gospodi Halepa tako zarađujući neki dinar i marljivo učio.
Nakon završenog zanata postao je vrijedan radnik u stolarskoj radnji i bio je ludo zaljubljen. Nije znao šta je rat niti strah ali znao je šta je bol, samo što čovjek koliko god da patio nikako da postane imun, u prolazu se jednostavno navikne. Rekla mu je susjeda iz zgrade gdje je živio kao podstanar da se ne nada jer je vidjela kako nose tijelo krvave Aiše na nosilima, sklonili su je sa ulice - rekla je, da je ne bi masa gazila bježeći od ljudske nemani. Ukočio mu se pogled, ruke i noge već satima ne osjeća a jedino u životu što je imao je negdje ostavljeno da ga pokriva prašina. Teško je disao, okrećući se i gledajući kojim bi putem krenuo, da li sa narodom prema mjestu gdje će preživjeti koji dan duže ili da legne pred tenkove pa skonča tu gdje je odrastao, gdje je ostavljen, gdje se prvi put zaljubio, gdje je sve odjednom postalo ništa.
Potrčao je naprijed u kontru masi, bez želje da nastavi dalje sa životom, ne znaju katili i životinje kako se Aiša rumenila kad joj je prvi put rekao da je voli, ne znaju oni da je ona bila njegova armija, njegov orden časti i njegova pobjeda. Ne zna hajvan šta je insan, ne zna ubica šta je žrtva, nekom su to samo brojevi, kvadrati i zastave. Zanijemio je, utonuo u sablasan uzdah i krajičkom oka vidio klinca kako sa ranjenom nogom pokušava ispuzati ispod prozora koji mu se zbog detonacije strovalio na trup, jecao je jer nije imao snage da uzvikne ili zaplače, pokušati ću izvući malog pa ću nastaviti svojim putem smrti - rekao je sebi Omer pa potrčao prema klincu, izvukao ga ispod prozora pa ga stavio sebi na leđa i krenuo prema masi tražeći nekog ko je znao malog Hasana. Probijajući se kraj uplakanih ljudi hrabrio je klinca da izdrži bol, da je to samo trenutno i da će sve biti dobro. Čuo je oca kako svom sinu, držeći ga u krilu govori da će sve biti dobro iako ništa dobro biti neće pa se ponadao da će Hasanu biti lakše. Stotinjak metara od kina Central kod glavnog trga čuo je kako neka žena na sav glas doziva sina imenom Hasan i obradovao se znajući da je gotovo pa sigurno da je njen sin na njegovim leđima i pojurio da skine bar dijelić tereta koji je ta žena nosima na plećima. Preuzela ga je u naručje zahvaljujući se Omeru savjetovši ga da požuri jer je vojska sve bliže. Omer se okrenuo, zakopčao svoju krvavu košulju pa krenuo sa bismiletom u susret ubicama…
Već su se jasno čuli povici i psovke vojnika, prijetnje i smijeh, čule su se prijetnje silovanjem, razapinjanjem i šta sve ne, Omer je od svega samo čuo glasove ljudi koji su krivi što nema više svoje voljene, udahnuo duboko i govoreći sebi da je ovo kraj p**a i da ništa više važno nije. Već je načeo prvi korak kada ga je za ruku uhvatio školski prijatelj iz klupe, Omer se okrenuo i vidio lice Yasira ne znajući bi li se radovao što ga vidi ili bi samo nastavio svojim putem. Omere, tiho prozbori Yasir, tražim te satima da mi pomogneš, Aiša ti je blago povrijeđena od udara koji se desio jutros, pala je u nesvjest i ja i jos par ljudi smo je izvukli iz haustora.
Omer zajeca, pretrnu i već izmoren i izgladnio pade na koljena zahvaljući se Bogu na milosti, obrisa prve suze koje je pustio jos od kad je bio klinac i potrča sa Yasirom prema izlazu iz predgrađa.
Mislila sam da te nema više Omere, znaš da ne smiješ nestati i da ne možeš umrijeti još, bar dok ne staviš burmu na ove prljave ruke - rekla je u suzama blago se osmjehujući. Pogledao je u nju, pa pogledao prema masi koja dolazi, idemo - uzviknuo je, idemo na neko sigurnije mjesto.
Pala je noć, dočekuju zoru budnog oka, javili su da turski autobusi dolaze po civile, nada valjda još nije nestala. Nadam se da se neko moli za nas - prošap**ala je Aiša, nadam se da tamo negdje neko pusti suzu za ovaj narod, Allah je milostiv pa će se brinuti za nas. Sve će biti bolje sutra dušo moja, kad je ovaj dan prošao i svaki drugi proći će.
In sha Allah Omere, In sha Allah.

Ensar Husic

ZAŽMURI

Ako ćemo iskreno i otvoreno, zajebi sve što ću reći i što govorim, ko sam ja da pišem tebi, ko si ti da bih ti pisao, ko smo mi da vodimo ovaj razgovor?
Nikad me nisi volio, ćutao si pi*ko kad su riječi bile najpotrebnije i suzdržavao si se kad si najviše morao da potegneš. Sad me gledaš tim mrtvim očima i pitaš se zašto ti ovo govorim, upravu sam zar ne?
Ja te znam najbolje, znam koliko si propao, ti si onaj zbog kojeg sam postao ovo što sam sada, niko i ništa. Osuđujem ljude a nemam pravo na to, počeo sam da mrzim sve što sam nekad tako čisto volio i idem nekim putevima kojim ni đavo ne hoda a ti se smiješ i dobro ti je. Ja sam niko i ništa danas, nemam ništa što bi me ohrabrilo, mrzovoljan sam i sve mi završi na pokušaju. Hvala ti nesrećo, sad sam te dobro upoznao. Kavez od čelika je soba u kojoj postojim, dunjaluk je moja opsesija, ne znam više šta je vrijedno a šta ne, sam i bolestan umirem a tebe baš briga.
Kasno je da se dogodi bilo šta, rano je da se ništa ne desi, nije mi mjesto ovdje a još uvijek sam tu.
Započinjem ovu priču da ne ostane samo trag na mom srcu već i bilješka na papiru, nižem redke jer za malo šta drugo sam sposoban, slutim da vrijeme što dolazi nije ništa bolje od vremena koje prolazi.
Zaglavljen u lavirnintu sudbine, koja mi je poklonjena kao dar a dođe mi kao kazna,teturam i borim se sa zlom kobi, ne bojim se i ne posustajem,
ustrajno patim.
Pitam se zašto, dok sjedim u ovom užasnom tramvaju i pokušavam pobjeći od stvarnosti bar na tren, ljudi užasavaju od laži kad su joj toliko privrženi i zašto se tuga tako jasno vidi kad svi pokušavaju da je prikriju, vjerovatno sam lud i to je odgovor.
Ali ispred tuge se ispriječiš ti i valjda se to zove nada.
Valjda se ponekad toliko zagledam u tebe da i zaboravim kakvo je vrijeme oko nas, nije ni bitno, dobra su vremena dok si ti tu.
Nažalost, postoji razlika između sretnog i nasmijanog.
Na neka lica i osmjehe si jednostavno slab, nema tu tatike prijatelju. Gotova je ova seansa, na ljude si osuđen, ljubav ne biraš. Čujem Indexe, polako tonem ja u mir.

Ensar Husić