13/01/2026
Da “dječaci ne plaču” uče nas još u predškolskim danima. Dijelimo priču (doživljenu) današnjeg dana u kojoj je nekoliko djece predškolskog uzrasta, maksimalno tri godine, šetalo sa vaspitačicama. Jedan dječak se okliznuo i pao. Na sreću, nije bilo ništa ozbiljno, ali je iz straha ili navike krenuo da plače. Vaspitačica mu je prišla i pred svima glasnije ponovila: “Dječaci ne plaču! Je li tako? Naučili smo da dječaci ne plaču! Nema plača!”
I mnogo nas je tako učeno generacijama, koje trenutno broje visoke stepene anksioznosti, muške toksičnosti, izljeve bijesa, depresije i vrlo ranih srčanih udara, te odnos prema poslovnim izazovima i ishodima na koje itekako utiče emocionalna inteligencija i odnos prema zadacima. Politike rodne ravnopravnosti, različitosti i inkluzije itekako trebaju biti prisutne još u predškolskim danima, jer ipak tu stičemo prve društvene vještine i prve korake za životne izazove.
Izraz „dječaci ne plaču“ često se koristi kako bi se naglasilo tradicionalno očekivanje da dječaci i muškarci trebaju potiskivati svoje emocije, posebno tugu, te pokazivati snagu i čvrstinu. Ovakvi stavovi mogu biti štetni jer potiču emocionalnu nepismenost i sprječavaju otvorenu komunikaciju o osjećajima. Savremena društva, a svi treba da pripadamo istim ili da se razvijamo s njima, prepoznaju važnost emocionalnog izražavanja bez obzira na spol, promovišući ideju da su osjećaji prirodni i da ih ne treba potiskivati.
Razumijevanje i prihvaćanje emocija može pridonijeti boljem mentalnom zdravlju i kvalitetnijim međuljudskim odnosima. Važno je poticati dječake da slobodno izražavaju svoje emocije, čime se pridonosi izgradnji zdravijih i empatičnijih pojedinaca/ki.
Odgojno-obrazovni proces puno je odgovorniji posao nego što se uistinu prikazuje i djeluje.
