10/07/2026
"Srebrenica je sine da odeš u Potočare, šutiš, gledaš bjelinu i pustiš da ti tišina objasni lekciju iz historije, o kojoj svi bučno pričaju, ali nikad je ne shvatiš dok je ne osjetiš."
Srebrenica nije samo sjećanje na prošlost. Ona je pitanje koje i danas stoji pred cijelim čovječanstvom - Jesmo li išta naučili?!
Dok se svakog jula s tugom prisjećamo hiljada nevino ugašenih života, pred našim očima i danas stradaju nedužni ljudi. Djeca ostaju bez roditelja, porodice bez domova, a ljudski životi postaju tek brojke. Svijet i dalje prečesto šuti, traži opravdanja ili okreće glavu.
Teško je i pokušati razumjeti ideologije koje opravdavaju ubijanja, mučenja i zlostavljanja nevinih ljudi – žena, djece i muškaraca – zbog njihove nacije, vjere, boje kože ili bilo koje različitosti. Još je teže shvatiti one koji takve ideje slijede i u tuđoj patnji ne vide tragediju, već razlog za odobravanje ili slavljenje. Nemoguće je prihvatiti da neko može pronaći zadovoljstvo u boli, strahu i patnji drugog čovjeka.
Ipak, vjerujemo da takvi ljudi, ma koliko glasni bili, predstavljaju manjinu. Vjerujemo da će istina, humanost i čovječnost uvijek biti jači od mržnje, nasilja i zla.
Zato Srebrenicu ne obilježavamo da bismo ostali zarobljeni u ulozi žrtve. Obilježavamo je da bismo bili glas istine, glas savjesti i glas svakog nevinog čovjeka kojem je oduzeto pravo na život i dostojanstvo.
Kultura sjećanja nije samo pogled unazad. Ona je obaveza da danas prepoznamo nepravdu, da ne šutimo pred zločinom i da jednako branimo vrijednost svakog nevinog ljudskog života.
Najveća počast žrtvama Srebrenice nije samo sjećanje. To je odluka da ne prihvatimo mržnju kao normalnost i da se uvijek borimo da se bilo kojem čovjeku, narodu ili porodici ne ponovi ono što se dogodilo u Srebrenici.
Neka sjećanje bude opomena, a čovječnost naš izbor.