Defektolog Bojan Radović

24/07/2026

Dijete koje zna da kaže: „Gladan sam“, „Boli me“, „Ne želim“, „Pomozi mi“ ili „Hoću da se igram“ napravilo je ogroman iskorak ka samostalnosti i kvalitetnijem životu.

To ne znači da ostale vještine nisu važne. Naprotiv, one imaju svoje mjesto u tretmanu. Ali njihov smisao postoji tek kada doprinose boljoj funkcionalnosti djeteta u svakodnevnom životu.

09/07/2026

Kao defektolog nisam psiholog i ne postavljam dijagnozu intelektualnog deficita.

Ova objava nije namijenjena da roditelj samostalno donosi zaključak o djetetovoj dijagnozi na osnovu nekoliko igara.

Međutim, kroz dugogodišnji rad u praksi, procjene razvoja i upućivanje djece na dalju psihološku obradu, često se pokazalo da upravo ovakav obrazac teškoća — značajne teškoće u rješavanju jednostavnih zadataka, razumijevanju naloga, simboličkoj igri, učenju novih vještina i samostalnom funkcionisanju — može biti povezan sa intelektualnim teškoćama.

22/06/2026

Neka djeca odrastaju okružena ljudima, a ipak usamljena.
Nisu gladna hrane. Nisu bez krova nad glavom.

Ali su gladna pogleda koji kaže: "Vidim te."
Glasa koji kaže: "Važan si."
Zagrljaja koji kaže: "Siguran si."

Kada te potrebe ostanu neispunjene, bol ne nestaje.
Ona se pretvara u bijes.
U prkos.
U agresiju.
U ponašanja koja društvo osuđuje, a rijetko pokušava da razumije.

Zato iza svakog problematičnog ponašanja vrijedi postaviti jedno pitanje:
Šta je ovo dijete moralo da preživi da bi postalo ovakvo?

Jer mnoga djeca ne traže pažnju zato što su razmažena.

Traže je zato što je nikada nisu dobila dovoljno.

A dijete koje nije osjetilo toplinu pripadanja ponekad će napraviti veliki požar samo da bi je osjetilo makar na trenutak.

09/06/2026

Kao roditelji, svi želimo najbolje — pa posegnemo za onim što „svi rade". A neki od tih savjeta tiho usporavaju baš ono što žele da ubrzaju.

Ovih 7 zabluda viđam stalno u praksi. Nijedna nije razlog za krivicu. Sve su poziv da dijete pogledamo pažljivije.

15/05/2026

Savremeno roditeljstvo donijelo je mnogo dobrog.
Više razumijevanja emocija, manje autoritarnosti, više svijesti o traumama, privrženosti i mentalnom zdravlju djece. U mnogim aspektima današnji roditelji pokušavaju biti nježniji i prisutniji nego generacije prije njih.

Ali svaka epoha nešto dobije — i nešto izgubi.
Dijete je nekada raslo u direktnom sudaru sa stvarnošću.
Sa dosadom.
Sa čekanjem.
Sa zemljom pod noktima, pogledom kroz prozor auta, igranjem kamenčićima dok odrasli pričaju, penjanjem, padanjem, posmatranjem ljudi, slušanjem tišine.

Danas dijete sve češće odrasta u svijetu unaprijed pripremljenih stimulacija. Svaki trenutak nelagode, čekanja ili praznine prekida ekran. A upravo u toj praznini nekada su nastajali pažnja, simbolička igra, unutrašnji govor, mašta i sposobnost samoregulacije.

Piaget je dijete posmatrao kao malo biće koje razumije svijet kroz aktivno iskustvo — kroz dodir, pokret, manipulaciju predmetima, grešku, pokušaj, istraživanje prostora i odnosa. Razvoj nije bio pasivno „primanje sadržaja“, nego gradnja stvarnosti kroz kontakt sa njom.

Zato je važno pitanje:
koliko današnje dijete zaista živi senzomotornu i simboličku fazu razvoja, a koliko je samo posmatra preko ekrana?
Sve je manje djece koja spontano slijede ono što bismo nazvali „pijažeovskim“ tokom razvoja. Ne zato što su manje inteligentna, nego zato što je i samo djetinjstvo promijenilo strukturu. Svijet koji ih okružuje ubrzao je stimulaciju, a smanjio iskustvo.
Dijete danas često zna da koristi ekran prije nego što zna da podnese dosadu.

Zna da prevuče prst preko sadržaja prije nego što razvije strpljenje da posmatra mrava na podu pet minuta.
I možda je upravo to najveća promjena modernog djetinjstva:
nije nestala ljubav prema djeci — nestao je prostor u kojem dijete polako sazrijeva kroz kontakt sa stvarnim svijetom.
Tehnologija nije neprijatelj.
Ali dijete ne može izgraditi odnos sa stvarnošću ako mu stvarnost stalno neko zamjenjuje ekranom.

06/05/2026

Nisu sva djeca data pod istim uslovima. Neka odrastaju bez prepreka koje se vide, druga svaki dan vode borbe koje većina nikad ni ne primijeti.

I zato vrijedi stati na sekund prije nego što reaguješ iz nervoze. Nije poenta u tome da budeš savršen roditelj — nego da budeš svjestan šta imaš i kako se prema tome odnosiš.

Dijete koje je zdravo, koje se razvija bez većih teškoća, koje može da trči, govori, razumije — to nije nešto što se podrazumijeva. Ljudi to često uzmu zdravo za gotovo, jer nisu morali da se bore za osnovne stvari. Tek kad se susretnu s roditeljima koji mjesecima čekaju jednu riječ, jedan pogled, jedan mali pomak — počnu da shvataju koliko toga ide “samo od sebe” kod njihove djece.

Postoje porodice koje svoj dan mjere drugačije. Njima napredak nije petica u školi ili sportski uspjeh, nego to što je dijete danas duže zadržalo pažnju, što je prvi put pokušalo da izgovori glas, što je prihvatilo kontakt. Njima su ciljevi manji, ali teret mnogo veći.

Zato, kad dođe trenutak da digneš ruku, da kazniš jer si umoran, da ignorišeš jer nemaš živaca — zastani. Ne zato što si loš roditelj, nego zato što si čovjek koji može da bira kako će reagovati.

Postavi sebi jednostavno pitanje: da li ovo što radim pomaže mom djetetu da sutra bude stabilnije, sigurnije i bliže meni — ili samo trenutno prazni moju frustraciju?
Postoje roditelji koji ulažu sve što imaju — vrijeme, novac, energiju — samo da bi došli do onoga što ti već imaš svaki dan. Ne traže savršenstvo. Samo priliku. Samo malo lakši početak.
To ne znači da treba da osjećaš krivicu. Znači da imaš razlog za zahvalnost — i odgovornost da tu prednost ne pretvoriš u nemar.

Tvoje dijete ne treba idealne uslove. Treba tebe koji će biti prisutan i kad je teško, koji neće reagovati impulsivno kad je najlakše, nego svjesno kad je najteže.
Jer način na koji se odnosiš prema djetetu danas, ono će nositi sa sobom mnogo duže nego što traje tvoja ljutnja. I ono što mu daješ — ili uskraćuješ — postaje dio njega.

03/05/2026

Svaka igračka koju kupite vašem djetetu ima potencijal — ali taj potencijal se aktivira tek kada ste vi tu.

Mozak djeteta ne gradi se u izolaciji. Gradi se u odnosu, kroz zajedničku igru, kroz vaš glas i vašu prisutnost.

06/04/2026

02/04/2026

Danas nije dan za plave slike i prazne riječi.

Danas je Svjetski dan svjesnosti o autizmu.

I ako će se sve završiti na “podršci” u storiju — onda nismo uradili ništa.

Autizam nije hashtag.

Nije ni inspirativna priča za tuđe profile.

Autizam je:
dijete koje ne može u vrtić jer “nema uslova”
roditelj koji se bori sa sistemom više nego sa teškoćom
odrasla osoba koju niko ne vidi jer ne odgovara normi

Zato ovaj dan ne traži empatiju na 24h.
Traži odgovornost.
👉 Da pomjerimo barijere, ne da ih uljepšamo.
👉 Da prilagodimo sistem, ne da dijete “prilagodimo” po svaku cijenu.
👉 Da prestanemo pitati “zašto je takav”, i počnemo pitati “šta mu treba”.
Ako danas ne napraviš makar mali konkretan pomak —
onda nisi obilježio dan. Samo si ga ispratio.

01/04/2026

Mozak djeteta nije dizajniran za ovaj tempo.
Nekada je crtić imao jednu scenu koja traje 8 sekundi.

Danas — svake 2 sekunde nova scena, nova boja, novi zvuk.
Svaki put kad ekran "nagradi" mozak — dolazi mali val dopamina.

I mozak uči: traži više. Traži brže.

A onda dođe stvarni život —
sporo, tiho, bez efekta.
I dijete se raspadne.

Ne zato što je "loše".

Nego zato što je njegov nervni sistem naučen na preintenzivne podražaje.

To zovemo emocionalna disregulacija —
i sve je češća upravo zbog ovakvog sadržaja.