19/12/2025
Mjerenje uspjeha obrazovanja kroz precizno definisane ishode i ciljeve, te birokratizacija nastave koja je došla kao posljedica, neke su od najbolnijih tema savremenog obrazovnog sistema. Ipak, iza svih tih tabela, spiskova standarda i ishoda, krije se jedna neočekivana priča o zavisti i ljubomori. Potrebi da se bude bolji od „komšijinog malog“.
Sve je počelo jednim tehnološkim čudom i pitanjem „Zašto to nismo bili mi?!“.
Naime, lansiranje Sputnika I 1957. godine kao dokaz nadmoći Rusa u svemirskoj trci bio je šok koji je natjerao Zapad da preispita kako stvara naučnike i gdje su rupe u njegovom obrazovnom sistemu.
Kao rezultat, kreirani su programi koji su imali jasno defnisane i mjerljive cijleve za sve učenike, umjesto konkretno propisanih sadržaja učenja. Fokus je pomjeren sa procesa učenja, ne rezultat znanja. Preteča onoga što danas poznajemo kao „učenje zasnovano na ishodima“.
Ipak, najljepša ideja u ovoj genezi pripada Blumu (da, onom čuvenom kreatoru taksonomije znanja), koji je predstavio tada revolucionarnu misao: svako dijete može da nauči sve, ako mu damo dovoljno vremena. Nije sposobnost ta koja ograničava učenika, već vrijeme koje mu je posvećeno.
Danas nam je ipak jasno da obrazovanje, kao sistemski i masovan proces, nažalost, ne može da obezbijedi svakom učeniku onoliko vremena i pažnje koliko je njemu možda potrebno. I zato je, kada govorimo o ishodima učenja, važno da imamo na umu da cilj nije samo puko mjerenje, već upravo razumijevanje procesa napretka (i od strane nastavnika i od strane učenika).
Zamaraju li i vas ciljevi, ishodi i standardi ili vidite prednost u slobodi izbora sadržaja i pristupa kojima ih ostvarujete? Pišite mi u komentarima. 👇🏼
