19/02/2024
Od polovice se 19. stoljeća u Hrvatskoj pojavilo nekoliko filoloških škola koje su nastojale riješiti problem što ih ilirski pokret nije uspio riješiti. Brojne su se rasprave u njima ponajviše odvijale oko temeljnih pitanja standardizacije, tj. oko pitanja kako se odnositi prema neštokavskomu, odnosno kajkavskomu književnojezičnomu naslijeđu i kako na najbolji način dokončati štokavsko ikavsko-(i)jekavsko dvojstvo. Središta filoloških škola bila su Zadar, Rijeka i Zagreb. U Zagrebu je predvodnik filološke škole bio Adolfo Veber Tkalčević, u Rijeci Fran Kurelac, a u Zadru Ante Kuzmanić. Četvrta je filološka škola bila poznata pod nazivom škola hrvatskih vukovaca. Sve su navedene škole, koliko se god međusobno razlikovale, težile jednome cilju – učvršćivanju hrvatskoga jezičnoga standarda na tradiciji pisane riječi.
Riječka je filološka škola, zanesena preporodnom idejom slavenstva, smatrala da osnovicu pismenome jeziku trebaju činiti oni elementi u hrvatskim tekstovima koji su zajednički većini slavenskih jezika, stoga je Fran Kurelac oštro kritizirao nove gramatike i savjetnike, imenički genitiv za množinu -ah, osvrćući se pritom na stare gramatike kao na bolje, dok je Zagrebačka filološka škola uvelike zagovarala u imeničkom genitivu množine morfem -ah (npr. mnogo jelenah, mnogo ženah…) i kao glavni je cilj imala dovršiti jezičnu standardizaciju što ju je započeo preporodni program. Shodno tome, Milan Moguš ističe riječi Adolfa Vebera Tkalčevića: „Zagrebačka je škola imala zadatak da kajkavce i čakavce privede u kolo štokavacah kako bi se raširilo književno polje. Ne bi bilo mudro da su za taj cilj poprimili Ilirci, među kojimi je bilo i štokavacah, namah skrajnju štokavštinu jer bi tim bili morali žrtvovati silu dobrih riječih i frazah. Zato su, proučivši sva tri narječja, prihvatili iz štokavštine one oblike kojimi se ona najjače ističe, a zadržali iz kajkavštine i štokavštine one, koji su pravilniji, a nisu još posve izumrli među štokavci. Takvim su načinom doveli Ilirci na čudo svijeta u kratko vrijeme kajkavce i čakavce u štokavsku zajednicu. Pošto je to tako lijepo pošlo za rukom, ne smije zagrebačka škola, razboritim načinom, obustaviti svoje spasonosne radnje“.
Zadarska je filološka škola prva krenula sa svojim programom. Ante je Kuzmanić sa svojim sljedbenicima pokrenuo u Zadru 1844. časopis Zora dalmatinska s dva jasna cilja. Prvo, smatrali su da za književni jezik treba odabrati samo jedno narječje. S obzirom na to da je u Hrvata najrasprostranjenije narječje bila štokavska ikavica, upravo je ona trebala biti osnovicom hrvatskoga jezika. Polazilo se od toga da su baš tim narječjem bila napisana tada vrlo popularna djela, kao što su Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga Filipa Grabovca i Razgovor ugodni naroda slovinskoga Andrije Kačića Miošića. Zadarskome su krugu bila dobro poznata i djela slavonskih pisaca, mahom ikavaca, poput Antuna Kanižlića i Matije Antuna Reljkovića, stoga je i to bio poticaj za ostvarenje cilja.
No, za razliku od zagrebačke filološke škole koja je zagovarala etimološki (morfonološki) pravopis, škola je hrvatskih vukovaca na čelu s Tomislavom (Tomom) Maretićem zagovarala fonetski (fonološki) pravopis, oslanjajući se ponajviše na djelovanje Karadžićeva učenika Đure Daničića.
https://litteracroatica.wordpress.com/2024/02/18/hrvatske-filoloske-skole-20-stoljece/
Od polovice se 19. stoljeća u Hrvatskoj pojavilo nekoliko filoloških škola koje su nastojale riješiti problem što ih ilirski pokret nije uspio riješiti. Brojne su se rasprave u njima ponajviše odvi…
