08/09/2026
E to je osjećaj koji imaju devedeset posto ljudi koji mi dođu na prvi razgovor. Nisu se probudili jučer u lošem stanju, nego prije pet, deset, petnaest godina su sjeli u pogrešan vlak i onda su ostali sjediti jer je bilo lakše ne micati se nego priznati da su pogriješili smjer. Svaki dan koji provedeš tako se ne broji kao mirovanje. On se broji kao dodatna kilometraža koju ćeš morati vratiti kad jednom odlučiš izaći.
Ono što je najopasnije u cijeloj priči je da ta cijena povratka raste tiho, u pozadini, dok ti gledaš kroz prozor i misliš da imaš vremena. Manje energije, lošiji san, odjeća koja sve teže sjeda, koljena koja škripe kad ustaneš sa stolice. Sve su to ustvari računi koji stižu s zakašnjenjem za voznu kartu koju si kupio bez da si pogledao kamo vodi.
Ono što ljudi ne shvate dok ne krenu je da povratak nije jednako težak za svakoga. Netko izađe na sljedećoj stanici i vrati se za pola sata hoda. Netko drugi je otišao toliko daleko da mu treba vodič, plan i netko tko će mu reći gdje uopće izaći. Razlika između te dvije osobe nikad nije bila volja, nego koliko dugo su čekali da nešto poduzmu.
Ako čitaš ovo i znaš da si već neko vrijeme u pogrešnom vlaku, ne moraš skočiti u pokretu. Samo mi javi u poruci i skupa ćemo pogledati na kojoj si zapravo stanici.
