18/09/2025
Simbolika proskomidije u Liturgiji svetoga Ivana Zlatoustog
Proskomidija, je prvi dio Božanske Liturgije koji se odvija prije vozglasa "Blagoslovljeno Carstvo...". To je čin priprave darova kruha i vina koji prije početka Liturgije vjernih a predstavlja uvod u svetu tajnu Euharistije. Iako se izvodi tiho, u oltaru, daleko od očiju vjernika, ona je zapravo bogata biblijskim i teološkim značenjem. U njoj se sažimaju Kristovo utjelovljenje, Njegova muka, smrt i uskrsnuće, ali i sabranje cijele Crkve – zemaljske i nebeske – u zajedničkom prinošenju.
Darovi kruha se sastoje od posebno pripravljenih pet kruhova koji se zovu prosfora. Glavna prosfora, posebno pečatirana pečatom na kojem je izobražen križ i Kristovi inicijali, predstavlja Krista – Jaganjca Božjeg. Iz nje se nožem u obliku koplja vadi četvrtasti komad, Agnec, koji će postati Tijelo Kristovo. Dok svećenik reže Agneca, on izgovara riječi proroka Izaije (53,7-8):
“Ko ovcu na klanje odvedoše ga,
ko janje nijemo pred onim što ga striže
ne otvori on usta svojih.
U poniženju sud mu je uskraćen.
Naraštaj njegov tko da opiše?
Iz zemlje živih ukloniše njega”
Na posljednjem rezu svećenik dodaje:
“Jer se uze sa zemlje život njegov.”
Potom, probadajući Agneca, kaže riječi iz Ivanova Evanđelja (19,34):
“Jedan od vojnika kopljem probode njegov bok i odmah potekoše krv i voda. Onaj koji ovo vidje svjedoči i istinito je svjedočanstvo njegovo.”
Ove riječi i geste nisu puka dramatizacija, nego sakramentalna anamneza – uprisutnjenje Kristove muke u kruhu i vinu, prije nego što se oni pretvore u Tijelo i Krv. Nož u obliku koplja izravno podsjeća na Golgotu, a Agnec na Krista žrtvovanog za život svijeta.
Nakon izdvajanja Agneca, svećenik vadi česticu za Presvetu Bogorodicu i stavlja je s desne strane Agneca. Tada govori:
“U čast i spomen presvete, prečiste, preblagoslovljene i slavne Vladarice naše Bogorodice i uvijek Djevice Marije, po čijim molitvama primi, Gospode, ovu žrtvu na svoj nebeski žrtvenik.”
Zatim se vadi devet čestica za korove svetih: anđele, proroke, apostole, svetitelje, mučenike, prepodobne, bezsrebrenike, bogoroditelje i sveca toga dana. Svaka čestica stavlja se u poseban poredak, a svećenik uz njih spominje imena svetitelja, čime se pokazuje da Kristova žrtva rađa plod svetosti.
Sljedeće čestice vade se za žive – Crkvenu hijerarhiju, svećenstvo, osnivače i dobročinitelje hrama i vjernike poimence – te za pokojne. Na taj se način cijela Crkva, i vojujuća i slavna i trpeća, sabire na diskosu (plitici). Sveti Ivan Zlatousti naglašava da “kada svećenik stoji za oltarom i spominje imena, to nije samo spomen, nego zagovor pred prijestoljem Božjim.”
U prinosu vina i vode koristi se slatko crno vino posebne kakvoće i voda.
Vino i voda se ulijevaju u svetu čašu (kalež) na riječi "... i odmah potekoše krv i voda..":
Vino i voda predstavljaju krv i vodu iz Kristova boka, ali i dvostruku narav Krista – božansku i ljudsku. U njima se otkriva i kozmička dimenzija: sve stvorenje, simbolizirano vinom (plod zemlje) i vodom (životni element), sabire se u Kristu.
Kruh koji ostaje nakon vađenja Agneca i čestica ne baca se, nego se dijeli vjernicima nakon Liturgije kao antidoron – “umjesto dara”. On nije Tijelo Kristovo, ali je blagoslovljen kruh koji spaja vjernike u ljubavi i daje se kao utjeha i onima koji su privremeno odlučeni od pričešća.
Antidoron ima duboke korijene u starokršćanskoj praksi. U ranim stoljećima, uz Euharistiju se slavila i agape – “večera ljubavi”, zajednički obrok kojim su se vjernici dijelili s braćom i siromasima. Dok je agape s vremenom prestala zbog zlouporaba (o čemu svjedoči i Poslanica Korinćanima), antidoron je zadržao istu ideju: on je znak zajedništva i bratske ljubavi.
Tako se proskomidija, zajedno s praksom podjele antidora, nadovezuje na najraniju euharistijsku tradiciju Crkve: Kristova žrtva i blagovanje Njegova Tijela nisu odvojeni od zajedničke ljubavi i bratskog dijeljenja.
Proskomidija u Liturgiji svetoga Ivana Zlatoustog jest sakramentalni uvod u misterij križa i uskrsnuća. Svaka riječ koju svećenik izgovara pri rezanju Agneca ili vađenju čestica izravno povezuje liturgijsku radnju s biblijskim događajima i djelom spasenja. Ona objedinjuje Krista, Bogorodicu, svete, žive i mrtve, a kroz vino i vodu i sve stvorenje.
Antidoron, pak, povezuje euharistiju s bratskom agape: svjedoči da zajedništvo s Kristom ne može postojati bez zajedništva među braćom. Proskomidija tako postaje istinska “ikonografija spasenja”: tiha, skrivena, ali sveobuhvatna drama koja priprema srce Crkve za ono što slijedi u Liturgiji vjernih.
Kakva je snaga proskomidije
Iz života sv. Bazilija Velikoga, Crkvenog oca:
Jedan pobožni svećenik, suvremenik svetog Bazilija Velikog, iz raznih se razloga zadužio, i ti su dugovi s vremenom rasli, te su vjerovnici počeli gnjaviti svećenika zbog duga, zbog čega je bio prisiljen zatražiti pomoć od jednog susjeda - prijatelja trgovca koji, uslišavši njegovu molbu, dade svećeniku 500 zlatnika kojima je podmirio svoj dug, a na zadovoljstvo trgovca svećenik je obećao spominjati njegovo ime i rodbinu za zdravlje i spasenje na proskomidiji sve do kraja života.
Trgovac je očekivao da će svećenik dugo živjeti i da će se na svakoj liturgiji moliti za njega i njegovu rodbinu i tako opravdati njegov novac.
Svećenik je, međutim, uspio odslužiti samo jednu liturgiju, na kojoj je spomenuo svog dobročinitelja i njegovu rodbinu, a ubrzo nakon toga se razbolio i nakon duge bolesti umro.
Trgovac, saznavši za svećenikovu smrt, bio je vrlo tužan i žalostan zbog gubitka novca, jer je svećenik odslužio samo jednu liturgiju, što trgovac nije očekivao, jer je računao na mnoge godine života svećenika i njegove molitve, za što mu je predao 500 zlatnika.
Trgovac je počeo gnjaviti majku pokojnog svećenika da mu vrati novac, zadržavši za sebe novac za jednu Misu odnosno Božansku liturgiju.
Majka je odgovorila da nema novca, a ako ga je i imala, potrošila ga je za vrijeme svećenikove bolesti i sada više nema ništa.
Trgovac je, ne obraćajući pažnju na riječi majke, uporno tražio novac i prijetio tužbom.
Majka se obratila Baziliju Velikom i rekla svecu što se dogodilo.
Saslušavši je, Bazilije reče: "Sutra ću služiti liturgiju, dođite k meni zajedno s trgovcem i vagom, izvagati ćemo jednu česticu uzetu iz prosfore (pričesnog kruha) za zdravlje i spasenje njegovih bližnjih, i koliko čestica bude težila na vagi, toliko zlata će trgovac staviti na drugu polovicu vage i tim zlatom će vam platiti jednu liturgiju koju je služio pokojni svećenik."
Majka je otišla do trgovca i prenijela mu riječi Svetog Bazilija.
Trgovac se obradovao i sljedećeg jutra otišao u crkvu, ponijevši sa sobom vagu i zlato.
Sveti Bazilije, vršeći proskomidiju, izvadi jednu česticu za zdravlje i spasenje slugu Božjih... i stavi je na vagu, a trgovcu naredi da stavi zlato na drugi dio vage.
Ono što se dogodilo je sljedeće: Koliko god zlata trgovac stavio, jedna mala čestica prevagnula je sve, i što je više zlata trgovac stavio na vagu, to je sve niže i niže tonula polovica na kojoj je bila čestica koju je Sveti Bazilije Veliki izvadio iz prosfore za vrijeme proskomidije.
Trgovac, vidjevši veliko i milosno čudo, obuzet strahom i ganućem zamoli oproštenje od svetog Bazilija i majke svećenika te više nije tražio povrat novca.
Jedan je svetogorski monah dobio vijest da je njegova poznanica umrla. On je uzeo prosforu, ušao u oltar i dao je jeromonahu koji je služio: " Oče pomeni upokojenu " i rekao je ime.
Samo što je jeromonah uzeo prosforu u lijevu ruku, a koplje u desnu, monah je desno od žrtvenika video umrlu. Ona je bila jako koncentrirana da vidi žrtvu koja se za nju prinosi! Samo što je čestica izvađena, na licu upokojene se pojavio radosni osmjeh i ona je nestala. Jeromonah je dao u ruke monahu ostatak prosfore, ali je monah nije mogao uzeti. Jeromonah je pitao: " Što je s tobom? " Monah je, skupivši snagu, ispričao viđenje.
Oni koji su prešli iz ovoga svijeta se za sebe ne mogu moliti, nego čekaju molitve rođaka i bliskih, posebno pominjanjem u svetoj Liturgiji.
