26/08/2026
❤️ Upoznajte tetu Minu
Svaka naša priča ima svoj početak…
Naša počinje s njom. I traje već sedam godina.
Teta Mina je prvi zaposlenik naše ustanove.
Prva osoba koja je prije sedam godina stala uz nas, kada još nismo znali šta će od svega ovoga biti.
Kada danas pogledamo gdje smo — stotine djece i deseci zaposlenih —teško je zamisliti da smo nekada imali svega petnaestak djece.
A bilo je dana kada smo se pitali hoćemo li uspjeti.
Bilo je dana kada smo ozbiljno razmišljali da odustanemo.
I tada je Mina, iako smo vidjeli da ni njoj nije lako, govorila:
„Samo vi primite još djece. Nije ovo naporno.“ 🙂
Nije imala velike planove ni velike govore.
Imala je nešto mnogo važnije — vjeru da trebamo nastaviti.
I nastavili smo.
Malo po malo.
Dijete po dijete.
Dan po dan.
Godinu po godinu…
A Mina je cijelo vrijeme bila tu.
Sedam godina.
Od prvog djeteta do danas.
I zato ona nije samo dio naše priče.
Ona je dio temelja na kojem je ta priča izgrađena. ❤️
⸻
Mina je odavno stekla uslove za penziju.
Jednom smo joj rekli:
„Možda je vrijeme da odmarš.“
A ona, sva ozbiljna:
„Ako me vi više nećete, ja ću tražiti posao na drugom mjestu.“ 😂
Toliko o penziji.
Jer Mina voli raditi.
Voli biti aktivna.
Voli biti među ljudima.
Voli biti potrebna.
A najviše od svega — voli djecu.
Cijeli svoj život posvetila je djeci. Prvo odgajajući svoju, a onda brinući o generacijama druge djece, kao da su njena.
Kod nas Mina nikada nije imala samo jedan posao.
Ona sprema hranu.
Hrani djecu.
Brine da neko nije gladan.
Stavlja obloge kada se neko prehladi.
Tješi i djecu i roditelje a i nas.
Pomaže.
Brine.
I često uradi i ono što niko od nje nije tražio.
Mina je jednostavno ona osoba koja će prvo uraditi, a tek onda pitati treba li. ❤️
A djeca su joj za sve ove godine dala titule koje nijedna diploma ne može dati.
Godinama je zovu:
Neno. Bako. Nano.
I svaki od tih naziva govori više od bilo koje naše objave. ❤️
⸻
A onda su tu i roditelji.
Neki roditelji su kod Mine toliko „domaći“ da više nije ništa neobično kada se druženje iz vrtića nastavi i privatno.
Dođu joj kući na pitu, maslanicu ili sarmu. 😂❤️
Kod Mine se nekako vrlo brzo izgubi granica između „roditelja našeg djeteta“ i „našeg čovjeka“.
A ako ste joj dragi, vrlo brzo ćete dobiti i nešto za pojesti.
Jer Mina tako pokazuje da joj je stalo.
Kod nje se ljubav često servira na tanjiru. ❤️
⸻
Naravno, Mina je — Mina. ❤️
Prava stara škola.
Ima svoj stav.
Ima svoje mišljenje.
Pomalo je tvrdoglava.
Voli biti uključena u sve što se događa.
I nemojte slučajno pomisliti da zato što nema društvene mreže nešto može proći pored nje.
Mina zna sve. 😂
Ponekad se naljuti.
Ponekad se iznervira.
Ponekad se i mi s njom posvađamo.
Ali je, gotovo svaki dan, opet pitamo za neki savjet.
Jer kada je neko uz vas sedam godina, onda upoznate i njegove vrline i njegove „bubice“.
I naučite da ljubav, povjerenje i pripadnost ne znače da se uvijek morate slagati.
Znače da ostajete jedni uz druge.
⸻
A meni je ovu objavu možda najteže napisati.
Jer kada pričam o Mini kao zaposleniku, istovremeno pričam o osobi koja mi je mama.
I nije lako odvojiti jedno od drugog.
Zapravo, neopisivo je teško.
Jer kada se vratim na sam početak ove priče, ne mogu je zamisliti bez nje.
Kada smo se dvoumili — bila je tu.
Kada je bilo teško — bila je tu.
Kada smo imali samo petnaestak djece — bila je tu.
Kada smo rasli — bila je tu.
Kada imamo probleme — ona je i danas jedna od naših najvećih podrški.
I danas je tu.
Još uvijek.
I, nadamo se, još dugo. ❤️
⸻
Zato, kada me neko pita:
„Ko je teta Mina?“
Teško mi je odgovoriti jednom rečenicom.
Ona je naš prvi zaposlenik.
Žena koja je cijeli život posvetila djeci.
Osoba koja teško zna reći „neću“.
Osoba koja će napraviti ručak, nahraniti dijete, staviti oblog, nazvati roditelja i usput riješiti još deset stvari.
Ona je teta koju djeca zovu Bako, Nano i Neno.
Ona je osoba kojoj roditelji dolaze kući na ručak, kafu i pitu.
Ona je naša stara škola.
Naš nemirni, uporni, tvrdoglavi, ponekad nervozni, ali prije svega veliki i nezamjenjivi oslonac. ❤️
Ali prije svega…
Ona je osoba koja je bila tu kada smo tek počinjali vjerovati da možemo.
Kada smo imali petnaestak djece i mislili da možda nećemo uspjeti, ona nije vidjela kraj.
Vidjela je još djece koja će tek doći.
I rekla:
„Samo vi primite još djece. Nije ovo ništa.“
Danas znamo koliko je bila u pravu.
I možda je zato dovoljno samo reći:
**Mina je dio naše priče od njenog prvog dana.
I bez Mine ta priča jednostavno ne bi bila ista.** ❤️
Hvala ti, mama.
Hvala ti, Mino.
Za svih ovih sedam godina.
Za vjeru onda kada je nama falila.
Za svaki dan kada si bila tu.
Za svaki obrok, svaki savjet, svaku brigu, svaki razgovor i svaku riječ:
„Ma ja ću.“
I za sve ono što se riječima teško može opisati.
Naš prvi zaposlenik.
Naš stub.
Naš temelj.
Naša Mina. ❤️
