Halka Rasta

Najteže je ostati dobar
u okruženju koje te stalno umanjuje.
Ali i to Allah vidi.
I nijedna tvoja tiha borba
nije izgubljena.

Postoje trenuci kada se ne moliš riječima.
Samo sjediš s težinom u prsima
i kažeš:
„Allahu, Ti znaš.“
I to je dova.
Možda i najiskrenija.

Odnos je siguran
tek kada istina ne mora da viče
da bi bila čuta.
Tamo gdje se glas guši,
i srce se zatvara.

Nije svaka tišina mudrost.
Nekad je bijeg.
Nekad strah.
Mudrost je znati kada govoriti
i imati hrabrosti to učiniti smireno.

Nijedna veza ne postaje jača
tako što jedna strana nestaje.
Bliskost ne traži samoponištenje,
nego prisutnost oba glasa.

Riječi su emanet.
Izgovorene u bijesu ruše.
Izgovorene s nijjetom popravljanja liječe.
Svaki razgovor je izbor
hoću li biti bliže Allahu ili dalje od sebe.

Sabur nije gubljenje sebe.
Sabur je snaga da ne uzvratim nasiljem,
ali i hrabrost da ne ostanem u poniženju.
Smirenost i istina ne isključuju jedna drugu.

Granice nisu zidovi.
One su mjesta gdje prestaje nepravda
i počinje sigurnost.
Sve što se gradi bez granica,
gradi se na tuđem umoru.

Poštovanje ne počinje tišinom, nego sviješću.
Ne moram vikati da bih bila jasna.
Ne moram šutjeti da bih bila dobra.
Istina izgovorena s adabom nije napad,
ona je poziv na odgovornost.

Brak ne smije biti mjesto straha.
Smirenost je mjerilo.