Pouzdani hadisi s komentarom

75. GARANCIJA ZA DŽENNET

عَنْ عُباَدَةَ بْنِ الصَّامِتِ رَضِيَ اللَّهُ عَنْهُ أَنَّ النَّبِيَّ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قاَلَ :
اِضْمَنوُا ليِ سِتًّا مِنْ أَنْفُسِكُمْ أَضْمَنُ لَكُمُ الْجَنَّةَ: اُصْدُقوُا إِذَا حَدَّثْتُمْ، وَأَوْفوُا إِذَا وَعَدْتُمْ، وَأَدّوُا إِذَا اؤْتُمِنْتُمْ، وَاحْفَظوُا فُروُجَكُمْ، وَغَضُّوا أَبْصَارَكُمْ، وَكُفُّوا أَيْدِيَكُمْ.

(رَواَهُ أَحمد وابْنُ حِبَّاَن وابن خُزَيْمَة والحاَكِم)

Od Ubade ibn es-Samita, radijallahu anhu, se prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:
“Garantirajte mi kod sebe za šestero, ja ću vama garantirati Džennet: Kada pričate govorite samo istinu; kada nešto obećate, to i ispunite; kada vam se nešto povjeri, to izvršite (i vratite); čuvajte svoja intimna mjesta; obarajte svoj pogled i obuzdajite svoje ruke.”

Hadis bilježe: Ahmed u Musnedu, Ibn Hibban u Sahihu, Hakim u Mustedreku i Bejheki u Šu'abul-iman, kako to navodi Albani u Sahihul-džami'us-sagiru, I/234, hadis br. 1018., i ocjenjuje ga kao dobar.

Prenosilac hadisa

Ubade b. Es-Samit

Ebul-Velid Ubade b. Es-Samit el-Ensari el-Hazredži, bio je ensarija iz plemena Hazredž. Rodio se u Medini 38 godina prije Hidžre, od oca Es-Samita ibn Kajsa i majke Kurretul-Ajn. Bio je krupan, lijep i naočit čovjek. Njegov otac nije dočekao poslanstvo Muhammeda, alejhis-selam, jer je umro prije toga, dok je njegova majka dočekala to vrijeme, primila islam i dala prisegu Poslaniku, alejhis-selam, o tome.

Sam Ubade b. Es-Samit primio je islam tri godine prije Hidžre kada je bio je jedan od osam ensarijskih izaslanika koji su dali prvu prisegu Poslaniku, alejhis-selam, na Akabi, odnosno jedan od dvanaest izaslanika na drugom davanju prisege na Akabi, kada su se zavjetovali Poslaniku, alejhis-selam, na poslušnost i pokornost i „u dobru i u zlu“, te da se zarad Allaha ničega neće bojati. Kada je Poslanik, alejhis-selam, učinio hidžru u Medinu, pobratimio je njega i Ebu Merseda el-Ganevija.

Ubade je stalno bio uz Poslanika, alejhis-selam, i učestvovao s njim u bitkama na Bedru, Uhudu, Hendeku i svim ostalim bitkama i pohodima. Bio je jedan od najpoznatijih ashaba; fekih – poznavalac fikhskih propisa i Kur'ana, te onaj koji je za vrijeme Poslanika, alejhis-selam, učestvovao u kodifikaciji Kur'ana i bio jedan od pisara Objave. Podučavao je Kur'anu druge, pogotovo one ljude koji su boravili pod trijemom uz Poslanikovu, alejhis-selam, džamiju, te one koji učine hidžru i dođu iz Mekke u Medinu, a na kraju u Damasku i Palestini. Prenio je od Poslanika, alejhis-selam, 181 hadis.
Za vrijeme hilafeta Omera b. El-Hattaba, a nakon što su muslimani osvojili Šam, Omer ga je poslao tamo zajedno sa Muazom b. Džebelom i Ebu Ed-Derdaom, da podučavaju ljude Kur'anu i vjeri, te se tamo Ubade i nastanio, a onda bio i namjesnik Homsa. Nakon toga je otišao u Palestinu i bio je prvi koji je tamo obnašao dužnost kadije (sudije).

Osim što je bio pobožan, skroman i učen, i što je to znanje prenosio na druge, Ubade je bio i veoma hrabar borac i ta njegova hrabrost došla je do izražaja na mnogim bojnim poljima, kako za vrijeme života Poslanika, alejhis-selam, tako i poslije njega. Najvažnije bitke u kojima je učestvovao nakon smrti Poslanika, alejhis-selam, bilo je osvajanje Šama, Kipra i Egipta. A kada je Amr b. El-As tražio pomoć od halife, kako bi završio zauzimanje Egipta, hallifa mu je poslao četiri hiljade vojnika i poručio mu: „Šaljem ti četiri hiljade boraca, svaku hiljadu od njih predvodi čovjek koji sam vrijedi kao hiljadu drugih!“ A jedan od tih zapovjednika bio je upravo Ubade b. Es-Samit, radijallahu anhu.

Osim spomenutih vrlina, Ubade je imao i mnoge druge. Vrijedi još istaknuti da nije volio laskanje. U tom smislu navodi se da je jedne prilike, dok je bio s Muavijom, ustao jedan čovjek i počeo da hvali Muaviju. Ubade je uzeo prašinu u ruku, ustao i bacio je ka ustima govornika. Muaviju je rasrdio taj njegov postupak, a Ubade mu reče: „Ti nisi bio s nama kada smo na Akabi dali prisegu Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da ćemo mu biti poslušni i pokorni i u onome što volimo i onome što ne volimo, kada smo čili, a i kada smo lijeni. I kada smo mu se zarekli da nećemo vlast (položaj) otimati od onih koji su je dostojni, da ćemo istinu podržavati gdje god budemo, i da se zarad Allaha ničijeg prijekora nećemo bojati! I rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: 'Laskavcima bacite prašinu u usta!'“

Ubade je umro 34. godine po Hidžri u Remli ili u Kudsu, u 72. godini života, da mu se Allah smiluje i bude njime zadovoljan.

Tumačenje teže razumljivih pojmova u hadisu

- „Garantujte mi“ (اِضْمَنُوا لِي) , tj. „jamčite mi“ (تَكَفَّلوُا لِي) za ovih šest stvari i osobina, ja ću vama garanovati i jamčiti da ćete ući u Džennet, bilo među prvima ili da ćete ući u Džennet bez ikakve kazne;

- „obuzdajite svoje ruke“ (كُفُّوا أَيْدِيَكُمْ), tj. ne pružajte svoje ruke ka nečemu što vam nije dozvoljeno (halal), bilo da se radi o krađi, uzurpaciji, otimačini i sl.

Komentar hadisa

U ovom hadisu Poslanik, alejhis-selam, traži od svojih sljedbenika da se drže šest osobina i da ih kod sebe usvoje, a zauzvrat on im garantira da će im to priskrbiti Allahove blagodati i zadovoljstvo, a koje će rezultirati ulaskom u Džennet. Tih šest osobina su sljedeće:

1. iskrenost prvenstveno u govoru, verbalnom (usmenom) i pismenom, ali i u svemu drugom (أُصْدُقُوا إِذَا حَدَّثْتُمْ). Iskrenost (es-sidk) je ustvari traganje za istinom, nastojanje da se u našem općem odnosu prema svijetu i ljudima i svemu drugom podudaraju naše riječi, djela i namjere; da ono što govorimo i radimo odgovara stvarnosti. Stajanje uz istinu, njeno promovisanje i podržavanje uvijek i u svakoj situaciji je viši nivo iskrenosti koji se u islamskoj etici naziva „es-siddikijje“ (istinoljubivost). Osobina iskrenosti je nešto što čovjeka vodi ka Džennetu, a o tome se, osim u hadisu, govori i u ajetu: (وَالصَّادِيقيِنَ وَالصَّادِقَاتِ أَعَدَّ اللهُ لَهُمْ مَغْفِرَةً وَأَجْرًا عَظِيمًا)„A iskrenim muškarcima i iskrenim ženama, Allah je pripremio oprost i veliku nagradu.“ (El-Ahzab, 35)
Lagati ne smijemo ni u kojoj mjeri, situaciji i prilici, osim kada za to postoji šerijatsko opravdanje i korist, kao što je npr. izmirivanje zavađenih ljudi. A ono što može pomoći čovjeku da se kloni laži jeste da ne priča sve ono što čuje, osim ako je sasvim siguran u istinitost toga i da u tome ima koristi, te da uvijek ima osjećaj odgovornosti za svoje riječi i djela, kao i da ima na umu opasnost laži i kaznu koja je za nju predviđena;

2. ispunjavanje datih obećanja (وَأَوْفوُا إِذَا وَعَدْتُمْ). Dakle, ovo podrazumijeva, osim ispunjavanja datih obećanja, i dolazak na neki sastanak u tačno zakazano vrijeme ili na posao u tačno zakazano vrijeme za to (ili čak i prije), te usvajanje takvog odnosa kao stalne osobine. To spada u osobine vjernika, i kada musliman dadne neko obećanje, on će ga i ispuniti. Uzvišeni kaže: „i koji obavezu svoju, kada je preuzmu, ispunjavaju“ (El-Bekare, 177) (وَالْموُفُونَ بِعَهْدِهِمْ إِذَا عَاهَدُوا) Suprotno od toga, tj. neispunjavanje obećanja, je osobina licemjera (munafika);

3. vraćanje onoga što nam je povjereno na čuvanje ili izvršavanje povjerenih nam zadataka i poslova s punim emanetom (odgovornošću) (وَأَدّوُا إِذَا اؤْتُمِنْتُمْ). Dakle, pod ovim Poslanikovim, s.a.v.s., riječima prvenstveno se misli na vraćanje onoga što nam je neko povjerio kao emanet na čuvanje, kao što je neka materijalna vrijednost, imovina, polog ili ugovor. Kaže Uzvišeni: „i koji na povjerene im amanete i obaveze paze.“ (وَالَّذِينَ هُمْ لِأمَانَاتِهِمْ وَعَهْدِهِمْ رَاعُونَ)(El-Mu'minun, 8) Međutim, ove njegove riječi mogu se odnositi i na data obećanja, kao i na sve što nam je naređeno da izvršavamo i sve što nam je zabranjeno, odnosno sve čega treba da se klonimo;

4. čuvanje intimnih mjesta (وَاحْفَظوُا فُروُجَكُمْ). Ovo podrazumijeva da čuvamo svoja stidna (intimna) mjesta, kako od pogleda drugih ljudi (osim supružnika, naravno), tako i da ih čuvamo od drugih harama koji se mogu činiti intimnim dijelovima ljudskog tijela, kao što je blud (zinaluk), pederastrija (pedofilija), homoseksualizam, lezbejstvo, zoofilija (bestijalnost), ali i da ih čuvamo od svega što može dovesti do nabrojanih radnji, poput vulgarnog seksističkog govora, pogleda, dodirivanja, pornografije, gledanja filmova i drugo. U jednom drugom hadisu Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Ko mi garantuje (da će čuvati) ono što je između njegovih vilica (jezik) i ono što je između njegovih nogu (spolni organ), ja ću njemu garantovati Džennet!“ (Buhari i drugi);

5. obaranje pogleda (وَغَضُّوا أَبْصَارَكُمْ). Ovo osobina je vezana za prethodnu i pomaže u njenom ostvarivanje, a sastoji se u obaranju i čuvanju pogleda od gledanja u ono što nam je naša čista vjera zabranila. Kaže Uzvišeni: „Reci vjernicima da spuštaju svoj pogled i da čuvaju svoja intimna mjesta!“ (قُلْ لِلْمُؤْمِنِينَ يَغُضُّوا مِنْ أَبْصَارِهِمْ وَيَحْفَظُوا فُرُوجَهُمْ)(En-Nur, 30) A Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Rekao je Uzvišeni Allah: 'Pogled (u zabranjeno) je je jedna Iblisova otrovna strelica. Ko ga izbjegava iz bojazni prema Meni, Ja ću mu to nadomjestiti imanom čiju će slast osjetiti u svom srcu.'“ (Hadis kudsi, sahih. Bilježi ga Taberani i Hakim);

6. obuzdavanje ruku (وَكُفُّوا أَيْدِيَكُمْ), dakle sustezanje od uzimanja i doticanja svega što je zabranjeno; uznemiravanja drugih rukama, krađa, nasilje, udaranje, nasrtanje na druge...

Pouke iz hadisa

1) Onome ko uspije kod sebe usvojiti šest osobina zagarantovan je Džennet: govoriti istinu, ispunjavati dato obećanje, vraćati povjerene stvari i ispunjavi emanete, čuvati stidna mjesta, spuštati pogled i obuzdavati ruke od činjenja harama;

2) za govorenje istine slijedi velika nagrada i ulazak u Džennet;

3) ispunjavanje obećanja i povjerenog emaneta spada u osobine vjernika;

4) onome ko sačuva jezik i intimne organe od harama, Poslanik, s.a.v.s., garantuje Džennet;

5) zabranjen pogled je otrovna Iblisova strelica i onaj ko se ne usteže od zabranjenog pogleda neće osjetiti slast imana;

6) ruke su dio tijela kojim čovjek može uraditi mnoga zabranjena djela (krađa, otimačina, uzurpacija, fizičko nasilje i dr.).

74. PRISTOJNOST U RIJEČIMA I POSTUPCIMA

عَنْ عَبْدِ اللهِ بْنِ عَمْرٍو بْنِ الْعاصِ رضي الله عنهما قال:

لَمْ يَكُنِ النبيُّ صَلَّى اللهُ عليه وسلَّمَ فَاحِشًا ولَا مُتَفَحِّشًا، وكانَ يقولُ: إنَّ مِن خِيَارِكُمْ أحْسَنَكُمْ أخْلَاقًا.

الراوي : عبدالله بن عمرو | المحدث : البخاري | المصدر : صحيح البخاري
الصفحة أو الرقم: 3559 | خلاصة حكم المحدث : [صحيح]
التخريج : أخرجه البخاري (3559)، ومسلم (2321)

Od Abdullaha b. Amra b. El-Asa se prenosi da je rekao:

„Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nije u osnovi bio ružnog (bestidnog) govora (i ponašanja), niti je prelazio granice bestidnosti. Govorio je: 'U najbolje među vama spadaju oni s najboljim ahlakom.'“

(Buhari, 3559, i ovo je tekst njegove verzije; Muslim, 2321).

U drugoj verziji ovog hadisa stoji:

„Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije u osnovi bio ružnog (i bestidnog) govora (i ponašanja), niti je prelazio granice bestidnosti, i govorio je: 'Zaista su najbolji među vama oni koji su najljepšeg ahlaka!'“

(Buhari, 6035, i ovo je tekst njegove verzije; Muslim, 2321)

لَمْ يَكُنْ رَسولُ اللَّهِ صَلَّى اللهُ عليه وسلَّمَ فَاحِشًا ولَا مُتَفَحِّشًا، وإنَّه كانَ يقولُ: إنَّ خِيَارَكُمْ أحَاسِنُكُمْ أخْلَاقًا.

الراوي : عبدالله بن عمرو | المحدث : البخاري | المصدر : صحيح البخاري | الصفحة أو الرقم : 6035 |خلاصة حكم المحدث : [صحيح] | التخريج : أخرجه البخاري (6035)، ومسلم (2321)

Prenosilac hadisa

Abdullah b. Amr b. El-Ās El-Kureši, bio je ashab sin ashaba. Jedan je od četverice „abdullaha pravnika“. Osim njega, to su. Abdullah b. Omer, Abdullah b. Abbas i Abdullah b. Ez-Zubejr. Poslije imena svakog od njih kažemo: radijallahu anhuma (Allah bio zadovoljan obojicom), jer su očevi svih njih bili ashabi. Pa kada npr. kažemo Abdullah sin (bin) Abbasov, mi ustvari spominjemo dvojicu ashaba, te je zbog toga spojena lična zamjenica „anhuma“ u dvojini.

Što se tiče petog učenog ashaba, Abdullaha b. Mesuda, učenjaci ga ne ubrajaju među „četvericu abdullaha pravnika“, zato što je on umro prije svih njih. Međutim, kada učenjaci navode da se nešto prenosi od Abdullaha, dakle spomenu samo ime Abdullah, tada oni misle na Abdullaha b. Mesuda koji po učenosti nije zaostajao za spomenutom četvoricom.

Kada govorimo o Abdullahu b. El-Asu, prenosiocu ovog hadisa, vrijedi spomenuti da je primio je islam prije svoga oca koji je od njega bio stariji samo dvanaest godina. To navodi Buhari, dok Ibn Junus tvrdi da je bio stariji dvadeset godina. (Ibn Hadžer, isto.)
Bio je jedan od najučenijih ashaba i najvećih prenosilaca hadisa. Od Ebu Hurejre se prenosi da je rekao: „Ni jedan Vjerovjesnikov, sallallahu alejhi ve sellem, ashab ne prenosi više hadisa od mene, osim Abdullah b. Amr. On je, naime, zapisivao hadise, a ja nisam.“
Hadisi koje prenosi Abdullah b. Amr uvrstio je u svoju hadisku zbirku „Es-Sahife es-sadika“, do koje mu je bilo veoma stalo jer ju je stavljao pod glavu kada bi spavao.

Osim po učenosti, bio je poznat i po pobožnosti (zuhd). Noći bi provodio u noćnom namazu i učenju Kur'ana, a dane u postu i učenju Kur'ana. Kur'an bi proučio za jedan dan i noć, a postom je bio ispunjen svaki njegov dan. Onda mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu je preporučio da u tome bude umjeren; da manje klanja noćni namaz, da posti svaki drugi dan i da Kur'an prouči svaka tri, odnosno sedam dana. Rekao mu je: „Zaista tvoja supruga ima kod tebe svoja prava, i tvoj gost ima kod tebe svoja prava, a tijelo tvoje kod tebe ima svoja prava!“ (Buhari, 6134; Muslim, 1159) Međutim, izgleda da on taj savjet nije prihvatio, pa je u starosti govorio: „Da sam barem prihvatio olakšicu koju mi je dao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem!“ (Ibn Hadžer, El-Isabe, 4/343)

Ja'la b. Ata je o Abdullahu rekao: „Abdullah je često plakao, zatvarao bi se u kuću i toliko plakao da su mu oči od plača pocrvenile i skoro da je od toga oslijepio.“ (Hil'jetul-evlija, 1/290; Es-Sijer, 3/94)

Osim toga, Abdullah je bio jedan od najskromnijih i najdarežljivijih ljudi, a bio je izuzetno bogat. Jedne prilike je krenuo na hadž sa tri stotine deva: stotinu deva je dao prijateljima, a dvije stotine drugim ljudima koji su tražili gostoprimstvo i sve ih je prevezao na hadže.
U izvorima se navodi da mu je bilo ime El-As, pa mu ga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, promijenio u Abdullah.

Umro je najvjerovatnije u Egiptu, 63. ili 65. g. po Hidžri sa 72 godine.

Tumačenje teže razumljivih pojmova u hadisu

- Vjerovjesnik sallalahu alejhi ve sellem, nije bio ružnog (bestidnog govora) i ponašanja (Lem jekun fahišen); El-Fuhšu (الفُحْشُ) u osnovi označava prelazak mjere i granice nečega što je uobičajeno i prihvaćeno, a ovdje se misli na prelazak mjere i granice pristojnosti, odnosno bestidnost, vulgarnost i nepristojnost prvenstveno u riječima, ali i u ponašanju.

- ve lem jekun mutefehhišen, tj. niti je bestidnost i nepristojnost imao u svom ponašanju i nikada nije prelazio granice bestidnosti.

Dakle, smisao ova dva opisa, kako to kaže Ajni (Umda, 16/169) jeste da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije u osnovi u svom karakteru imao bestidnost i vulgarnost, niti je to prakticirao u svom ponašanju, odnosno nije stjecao tu lošu karakternu osobinu.

Komentar hadisa

U ovom hadisu ashab po imenu Abdullah b. Amr b. El-As opisuje Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, karakter i moral i veli da on kod sebe nije imao uopće osobinu nepristojnsti i vulgarnosti u govoru, a niti je tu osobinu kod sebe ikada prakticirao i tako je stekao. Naprotiv, on je tu moralnu osobinu imao kod sebe urođenu, jer ga je njom okitio Uzvišeni Stvoritelj, i tu lošu osobinu on nikada nije ni stekao u komunikaciji s ljudima, niti ju je ispoljavao kao odgovor na njihove ružne riječi i ophođenje.

Njega nerazumni, neotesani i nepristojni ljudi nisu mogli nikada izazvati da im uzvrati istom mjerom, jer je bio čovjek sa najboljom samokontrolom uopće i zato što se pokoravao naredbi Uzvišenog u kojoj stoji: „A neučtivih ljudi ti se kloni!“ (وَ أَعْرِضْ عِنِ الْجَاهِليِنَ)(El-A'raf, 199)

Nikada, dakle, on nije prelazio granice pristojnosti, ljubaznosti i lijepog govora i ophođenja prema drugim ljudima. To, naime, uopće ne čudi jer je njegov moral i ponašanje bilo u cjelosti zasnovano na Kur'anu, te je ono bilo uzvišeno i plemenito. U Kur'anu stoji: „A zaista si ti bio uzvišenog/najvišeg stepena morala!“ (وَ إِنَّكَ لَعَلىَ خُلُقٍ عَظِيمٍ) (El-Kalem, 3)

U drugom hadisu rekao je: „Zaista u najbolje među vama spadaju oni najljepšeg ahlaka!“ (Buhari, 3559) A lijep ahlak je bio odlika poslanika i Allahovih dobrih robova, a on u suštini predstavlja: nesebično pružanje dobročinstva prema drugim ljudima, neuznemiravanje i nevrijeđanje drugih, ophođenje s ljudima vedrog lica, blagost, strpljivost, praštanje, sustezanje u srdžbi i drugo.

Uzimajući sve u obzir, musliman treba da nastoji da u svemu oponaša svoga Poslanika, alejhis-selam, i da kod sebe usvoji i njeguje osobinu lijepog, uljudnog i pristojnog govora i ophođenja s drugim ljudima. On treba da zna da će za svaku ružnu riječ i postupak biti pitan na Sudnjem danu, a naročito treba da se pazi izrugivanja na račun muslimana, ali i drugih ljudi, te da nipošto ne dozvoli sebi da se ismijava s propisima Kur'ana i sunneta. Poslanik, alejhis-selam, kaže: „Zaista čovjek izgovori riječ u kojoj ne vidi nikakvo zlo, ali će zbog nje biti bačen u Vatru (džehenemsku) u koju će propadati sedamdeset godina!“ (Tirmizi, 2314, hasen)

U drugom hadisu upozorava se na prelaženje mjere u govoru kroz neprimjerenu i neistinitu šalu, pa se kaže: „Teško onome ko nešto priča i laže kako bi time druge ljude nasmijavao, teško njemu!“ (Et-Tirmizi, 2315, hasen)

Pouke iz hadisa

1. Ukazivanje na to da bestidno i nepristojno ponašanje u riječima i djelima nikada nije bio dio Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, karaktera i ophođenja, pa nam on treba biti uzor u tome;
2. Ukazivanje na potpunost Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, ahlaka;
3. Isticanje vrijednosti onih koji imaju lijep ahlak;
4. Podsticanje na to da i mi kod sebe izgradimo lijep ahlak;
5. Oni koji uljepšaju svoj ahlak spadaju u najbolje ljude ovog ummeta;
6. Musliman je dužan da vodi računa o svakoj izgovorenoj riječi jer će za sve biti pitan na Sudnjem danu.

71. I JAK I SLAB VJERNIK – OBA SU DOBRI I DRAGI ALLAHU, ALI JE JAK BOLJI I ALLAHU DRAŽI

Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, se prenosi da je rekao:
- Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem:
„Jak vjernik bolji je i draži Allahu od slabog vjernika, ali u svakom od njih je dobro. Teži ka onome što će ti koristiti, traži pomoć od Allaha i ne posustaj. A ako te zadesi nešto (loše), nemoj govoriti: 'Da sam uradio tako, bilo bi tako i tako!' Naprotiv, ti reci: 'To je Allahovo određenje i ono što je htio On je i uradio.' A zaista riječi 'da je (bilo tako)' otvaraju šejtanu prostor za djelovanje.“

Hadis bilježi Muslim, Kitabul-kader, hadis br. 2664; Ibn Madže, 79 i 4168.

الْمُؤْمِنُ القَوِيُّ خَيْرٌ وَأَحَبُّ إلى اللهِ مِنَ المُؤْمِنِ الضَّعِيفِ، وفي كُلٍّ خَيْرٌ. اِحْرِصْ علَى مَا يَنْفَعُكَ، وَاسْتَعِنْ بِاللَّهِ وَلَا تَعْجِزْ، وَإنْ أَصَابَكَ شَيءٌ، فلا تَقُلْ: لو أَنِّي فَعَلْتُ كانَ كَذَا وَكَذَا، وَلَكِنْ قُلْ: قَدَرُ اللهِ وَما شَاءَ فَعَلَ؛ فَإِنَّ "لَوْ" تَفْتَحُ عَمَلَ الشَّيْطَانِ.
الراوي : أبو هريرة | المحدث : مسلم | المصدر : صحيح مسلم
الصفحة أو الرقم: 2664 | خلاصة حكم المحدث]: صحيح[

Predaja koju bilježi Ibn Madže pod brojem 79, je skoro potpuno identična ovoj Muslimovoj, razlikuje se samo u jednoj riječi. Naime, kod Muslima stoji: „Ve in esabeke šej'un“ (وَإنْ أَصَابَكَ شَيءٌ), a kod Ibn Madže: „Fe in esabeke šej'un.“ (فَإنْ أَصَابَكَ شَيءٌ)

Ibn Madže bilježi i drugu predaju ovog hadisa, br. 4168, i ona se unekoliko razlikuje od navedenih, a glasi:
الْمُؤْمِنُ القَوِيُّ خَيْرٌ وَأَحَبُّ إلى اللهِ مِنَ المُؤْمِنِ الضَّعِيفِ، وفي كُلٍّ خَيْرٌ. اِحْرِصْ علَى مَا يَنْفَعُكَ، وَلَا تَعْجِزْ، فَإِنْ غَلَبَكَ أَمْرٌ، فَقُلْ: قَدَرُ اللهِ وَما شَاءَ فَعَلَ.وَإِيَّاكَ وَاللَّوَّ؛ فَإِنَّ "لَوْ" تَفْتَحُ عَمَلَ الشَّيْطَانِ.
„Jak vjernik bolji je i draži Allahu od slabog vjernika, ali u svakom od njih je dobro. Teži ka onome što će ti koristiti i ne posustaj. A ako te nadvlada nešto (loše), ti reci: 'To je Allahovo određenje i ono što je htio On je i uradio.' I čuvaj se riječi: 'Da je', jer zaista riječi 'da je (bilo tako)' otvaraju šejtanu prostor za djelovanje.“

Prenosilac hadisa je Ebu Hurejre, radijallahu anu, a njegova biografija navedena je ranije.

Tumačenje teže razumljivih riječi

- „Jak vjernik“ (el-mu'minul-kavijju) – misli se općenito na jakog vjernika u svemu; vjeri, tijelu i imetku;
- „Slab vjernik“ (el-mu'minud-da'if) – je onaj u čijoj vjeri i ibadetu posoji određena slabost i malaksalost u odnosu na prvog, te koji je fizički i materijalno slabiji od prvog;
- „U svakom od njih je dobro“ (ve fi kullin hajr) – jer obojica imaju u sebi imana;
- „Teži“ (ihris) – imaj jak motiv i volju da da radiš ono što će ti koristiti;
- „Ne posustaj“ (ve la ta'džiz, a može se čitati i ve la ta'džez, iako je po riječima En-Nevevija, prvo ispravnije) – nemoj kloniti snagom i duhom, nemoj odustajati od onoga što ti je naređeno da činiš, ne dozvoli da te obuzme lijenost, nemar i nemoć.
- „Jer riječi 'da je bilo tako', otvaraju prostor šejtanu za djelovanje“ – jer šejtan u srce čovjeka ubaci vesvese i oponiranje kaderu.

Komentar hadisa

U ovom hadisu Poslanik, alejhis-selam, ukazuje na važnost toga da vjernik bude jak i snažan u svakom pogledu, da je kao takav bolji i draži Allahu od slabog vjernika, te od nas traži i podstiče nas da uvijek težimo da činimo ono što je dobro i što je korisno, da u svemu tome tražimo pomoć od Allaha i da ne dopustimo da nas obuzme bezvoljnost, klonulost, inferiornost i očaj. Taj očaj može kod čovjeka proizvesti sumnju u Allahovo određenje (kader), a poslije čak i nezadovoljstvo i nevjerovanje u njega. Zato nam Poslanik, alejhis-selam, zabranjuje da se u momentima kada nas zadesi neka nedaća i nesreća korimo i govorimo da bi sve bilo drugačije da smo drugačije postupili nego što jesmo. Dakle, možemo slobodno reći, da se od nas traži da imamo jak i čvrst karakter, a njega ćemo izgraditi čvrstom vjerom u Allaha, oslanjanjem na Njega i traženjem pomoći samo od Njega.

Vjernik koji je jak u svojoj vjeri i ima snažnu volju i odlučnost da radi ono što će mu donijeti uspjeh na oba svijeta, prvenstveno na Ahiretu, hrabar je u borbi na Allahovom putu, ne oklijeva u tome, odlučan je u pozivanju na dobro i odvraćanju od zla, žudi za namazom, postom, zikrom i ostalim ibadetima i rado ih izvršava, strpljivo podnosi sve poteškoće podučavanja ljudi i njihovog upućivanja na dobro i njihova uznemiravanja i trpi vrijeđanja i podnosi ih samo radi Allaha.

U tom smislu, imam Ahmed u Musnedu bilježi od Ibn Omera, radijallahu anhuma, predaju koju on pripisuje Vjerovjesniku, alejhis-selam, (merfu' hadis), a glasi: „Vjernik koji se miješa s ljudima i strpljivo podnosi njihove uvrede (i uznemiravanja) bolji je od vjernika koji se ne miješa s ljudima i ne podnosi njihove uvrede (i uznemiravanja).“ (Musned, 23159)

Iz ovog hadisa vidimo da je islam potpuna i sveobuhvatna vjera i program; tiče se i dunjaluka i Ahireta i ne ograničava se samo na ibadete i obrede, nego traži od vjernika da učestvuje u svim korisnim i dozvoljenim ovosvjetskim aktivnostima. Za sve to mu je, osim snage vjere, potrebna intelektualna, tjelesna, ekonomska i druga snaga, a islam vjernike podstiče na sve to. Tako nam se u nekim hadisima naređuje da svoju djecu podučimo jahanju, plivanju i gađanju.

Dakle, vjernik koji je jak u svemu spomenutom; vjeri, ibadetu, tijelu, imetku, intelektu..., bolji je i draži Uzvišenom Allahu od onog vjernika koji je u tome slab, koji nije jak. Međutim, u obojici ima dobra, a to dobro je iman jer i slab vjernik ima u sebi imana i obavlja namaz i druge naređene ibadete. Obojicu Uzvišeni Allah voli, jer su obojica „Allahovi prijatelji i štićenici“ (evlija'). Uzvišeni Allah, naime, kaže: „Allah je zaštitnik (i prijatelj/velijj) onih koji vjeruju.“ (El-Bekare, 257) Ipak, On više voli onoga ko je u svemu bolji i potpuniji, a u tom smislu Vjerovjesnik, alejhis-selam, kaže: „Allah zaista voli kada neko od vas radi neki posao da ga radi precizno i potpuno.“ (Ebu Ja'la i Et-Taberani. Hadis je po ocjeni Albanija u „Silsila el-ehadis es-sahiha“, hadis je sahih)

Potom nas Vjerovjesnik, alejhis-selam, u hadisu usmjerava i podstiče na efikasno djelovanje i ispravno razmišljanje, pa kaže: „Teži ka onome što će ti koristiti!“ Dakle, treba težiti ka onome što će nam koristiti i na ovom i na drugom svijetu, a što nam je Uzvišeni Allah učinio dozvoljenim, s tim da nas to ne okupira i ne odvrati od pokornosti i ibadeta Njemu.

Pri svemu tome, trebamo tražiti pomoć od Uzvišenog Allaha, jer bez Njegove pomoći mi ništa ne bismo bili u stanju uraditi, a to vjernici na svakom namazu i rade kada uče u Fatihi: „Ijjake na'budu ve ijjake neste'in“ (Samo Tebi ibadet činimo i samo od Tebe pomoć tražimo).

Nakon toga, vjernik ne smije dupustiti sebi da u osnovi bude lijen, nemaran, bezvoljan i nemoćan i da ga to spriječi da bude aktivan. On mora u sebi pronaći motiva i volje da se pokrene i da ono što planira i započne i dovrši. A od snage volje ovisi izvršenje bilo kojeg djela. Ashabi i drugi naši časni prethodnici prezirali su kada bi vidjeli nekog čovjeka da je pasivan, lijen, neaktivan i da ništa ne radi; niti ono od čega ima koristi na dunjaluku, niti ono što će mu koristiti na Ahiretu. Poslanik, alejhis-selam, mu kaže: „Ve la ta'džiz/ta'džez“, tj. nemoj kloniti snagom i duhom, nemoj odustajati od onoga što ti je naređeno da činiš, ne dozvoli da te obuzme lijenost, nemar i nemoć, i pored toga što si sposoban da uradiš ono đto se od tebe traži. Zato je Poslanik, alejhis-selam, u svoji dovama tražio od Uzvišenog Allaha da ga sačuva lijenosti i apatije, klonulusti duha i bezvoljnosti.

A ko bi nakon svega postupio pogrešno i to uvidio ili mu se nešto loše desilo, ne treba da nad time žali ili da posumnja u Allahovu odredbu jer nije je u stanju promijeniti. Naprotiv, treba da čvrsto vjeruje da je sve Allahova odredba i da nas ništa što Allah nije odredio ne može zadesiti, niti nas može mimoići ono što nam je on odredio. Kaže Uzvišeni: „Reci: Neće nas pogoditi ništa osim onoga što nam je Alalh propisao.“ (قُلْ لَنْ يُصيِبَناَ إِلاَّ ماَ كَتَبَ اللهُ لَناَ)(Et-Tevbe, 51) A Poslanik, alejhis-selam, je rekao: „Ono što te je zadesilo, nije moglo da te mimoiđe, a ono što te je mimoišlo, nije moglo da te zadesi.“ (Et-Tirmizi, 2516, hasen-sahih)

Neki učenjaci (Kadi Ijad konkretno) smatraju da se u hadisu u riječima: „Ako te zadesi nešto nemoj govoriti: 'Da sam uradio tako bilo bi tako i tako'“, upozorava na to kada to čovjek izgovori uvjeren da ga ne bi pogodilo to što mu se desilo da je postupio drugačije. Prema tome, u tom slučaju je zabranjeno tako govoriti. Reći za nešto što se desilo ili što je čovjek uradio: „Da sam to uradio tako bilo bi bolje ili tako i tako“, ali bez sumnje u Allahovo određenje i s namjerom da se iz toga izvuče pouka i drugi poduče, ne bi u smislu ovoga što govori Kadi Ijad bilo zabranjeno. U svakom slučaju, treba izbjegavati te riječi, a umjesto toga, kada nas nešto zadesi, trebamo govorimo: „Hasbijellahu ve ni'mel-vekil“ (Allah mi je dovoljan i divan je On pomagač.“

Pouke iz hadisa

1) Islam pridaje važnost svim segmentima ljudskog bića; duši, tijelu i razumu, i želi da vjernik u svemu tome bude jak;

2) Od vjernika islam traži da budu aktivni u svim svojim aktivnostima, bez obzira bile one u vezi s dunjalukom ili Ahiretom, te da od sebe odbace ljenost, apatiniju, neaktivnost, bezvoljnost...;

3) Vjerovanje u kada i kader (određenje) je vjerska obaveza i od vjernika se traži da se preda i bude zadovoljan Allahovom odredbom;

4) Zabranjeno je iz predostrožnosti govoriti „da sam uradio tako i tako, bilo bi tako i tako“, ako bi čovjek vjerovao da ga ne bi zadesilo to što ga je zadesilo da je drugačije postupio. To nije zabranjeno govoriti ako se ne sumnja u Allahovo određenje i ako time čovjek spoznaje svoju grešku i želi iz nje učiti i druge na to upozoriti;

5) Ljubav je jedno od svojstava Uzvišenog Allaha;

6) Iman (vjerovanje) se sastoji od srčanih uvjerenja, riječi i djela;

7) Vjernici se međusobno razlikuju po stepenu imana i ljubavi Uzvišenog Allaha prema njima.

70. OGRANCI IMANA

عَنْ أَبِي هُرَيْرَةَ قَالَ: قَالَ رَسُولُ اللَّهِ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ:
اَلْإِيمَانُ بِضْعٌ وَسَبْعُونَ أَوْ بِضْعٌ وَسِتُّونَ شُعْبَةً، فَأَفْضَلُهَا قَوْلُ: لَا إِلَهَ إِلَّا اللَّهُ، وَأَدْنَاهَا إِمَاطَةُ الْأَذَى عَنْ الطَّرِيقِ، وَالْحَيَاءُ شُعْبَةٌ مِنْ الْإِيمَانِ.

الراوي : أبو هريرة | المحدث : مسلم | المصدر : صحيح مسلم
الصفحة أو الرقم: 35 | خلاصة حكم المحدث : [صحيح]

Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:
„Iman se sastoji od sedamdeset i nekoliko ili šezdeset i nekoliko ogranaka; najvažniji ogranak su riječi La ilahe illelah (nema drugog, istinskog božanstva osim Allaha), a najniži jeste uklanjanje smetnje s p**a. A i stid je ogranak imana.“

Hadis je muttefekun alejhi; bilježe ga Buharija, br. 9 i Muslim, br. 35., i verzija hadisa koju smo naveli jeste ona koju bilježi Muslim. Hadis još bilježe: Ebu Davud, br. 4767; En-Nesai, 5004; Ibn Madže, 57; Ahmed, 9361, 9748.

Prenosilac hadisa

Prenosilac ovog hadisa je Ebu Hurejre, Abdurrahman ibn Sahr ed-Devsi, a njegovu biografiju smo naveli ranije.

Tumačenje teže razumljivih riječi

- Riječ „bid'un“, koju smo preveli kao „nekoliko“, označava po najpoznatijem tumačenju učenjaka broj od tri do devet. Po drugom tumačenju, to je broj od tri do deset, po trećem, to je broj od dva do deset, po četvrtom, to je broj sedam, a postoji i mišljenje da je to broj od dvanaest do dvadeset;
- riječ „šu'betun“, koju smo preveli kao ogranak, znači dio. Ovdje se može shvatiti i u značenju djela ili osobine.

Komentar hadisa

Ovaj hadis kao što je vidljivo navodi da iman ima svoje dijelove ili ogranke i da su oni po svojoj vrijednosti različiti. Najvredniji dio imana jeste šehadet ili svjedočenje da nema drugog Boga osim Allaha, odnosno riječi: „La ilahe illellah!“ Najniži dio imana jeste uklanjanje s p**a bilo čega što ljudima smeta, dok je poseban dio imana stid.

Ono što je također primijetno u ovoj predaji jeste postojanje prividne kontradiktornosti ili nesigurnosti u vezi s tačnim brojem dijelova imana. Naime, jedanput se spominje da iman ima šezdeset i nekoliko ogranaka (to se navodi u Buharijinoj predaji koja glasi: “Iman se sastoji od šezdeset i nekoliko ogranaka, a i stid je ogranak imana.”), a drugi put sedamdeset i nekoliko ili šezdeset i nekoliko ogranaka (a to je u predaji kod Muslima i koju smo naveli ovdje). U drugom rivajetu kod Muslima stoji: “Iman se sastoji od sedamdeset i nekoliko ogranaka.“ Ovakva vrsta hadisa naziva se mudtarib (nestabilan, kontradiktoran) hadis i on je u hadiskoj teminologiji vrsta slabog (daif) hadisa. Ali, to nije slučaj sa ovim hadisom, jer je ova kontradiktornost i sukobljenost rivajeta samo prividna jer su je hadiski stručnjaci otklonili.

U čemu se krije spomenuta kontradiktornost? Krije se u rječici „ili“ kojom se izražava nesigurnost ili sumnja. Ta nesigurnost nije potekla od Alejhiselama, a niti od prvog prenosioca Ebu Hurejre. Ona je nastala kasnije. Nedoumica ravije ne umanjuje vrijednost hadisa ako se on može pravilno shvatiti i protumačiti.

Jedan od načina na koji se spomenuta kontradiktornost može otkloniti jeste da se riječ „bid'un“ (nekoliko) u predaji koju bilježi Buharija razumijeva u značenju broja od trinaest do devetnaest, a u predaji kod Muslima u značenju broja od tri do devet. Tako bi u suštini broj ogranaka bio jednak po obje verzije hadisa: od 73 do 79, i tako bi se otklonila kontradiktornost, jer je 60+13 (19) = 73 (79), dok je 70+3 (9) = 73 (79) što je isti rezultat. (Ovakvo objašnjenje sam zapamtio i zapisao još davne 1984./’85. godine, od rahmetli profesora Mahmuta Karalića, na času Hadisa.)

Drugi način na koji se može otkloniti ova prividna kontradiktornost jeste to što su Arapi imali običaj da za nešto spomenu broj, ali time ne negiraju mogućnost da se radi o drugom broju. Tako je i u ovom slučaju, s obzirom da nije na kategorički način određen broj ogranaka imana.

Osim toga, nismo obavezni, kako kaže Nevevi u komentaru Muslimovog Sahiha, 2/4, da znamo pojedinačno i poimence sve te ogranke imana i neznanje o njima ne umanjuje naš iman. Naša obaveza je da u globalu vjerujemo da postoji toliki broj ogranaka imana, dok su oni osnovni temelji imana poznati svima.
A riječ „iman“ u arapskom jeziku znači „et-tasdik“ (vjerovanje, potvrđivanje istinitosti nečega), dok ona u Šerijatu ima značenje vjerovanja srcem i potvrđivanja jezikom, te se u šerijatskim tekstovima i za djela upotrebljava pojam iman.

Najvredniji dio imana, shodno ovom hadisu, jesu riječi: La ilahe illellah (Nema pravog, istinskog boga osim Allaha), ako ih čovjek potvrđuje, izrekne i u njih vjeruje iskreno, srcem i bez ikakvih sumnji. Ovim se riječima iskazuje jednoća Uzvišenog Allaha, one su prva obaveza mukellefa (šerijatskog obveznika), njihovim izgovaranjem se ulazi u islam, one su ključ Dženneta, ključ sreće i osnov primanja djela i ničija djela neće biti primljena bez tih riječi. Rekao je Muhammed, alejhis-selam: „Naređeno mi je da se borim protiv ljudi sve dok ne kažu la ilahe illellah.“ ( (أمِرْتُ أَنْ أُقاَتِلَ النّاَسَ حَتَّى يَقوُلوُا لاَ إِلَهَ إِلاَّ اللهُOve riječi su i zadnje s čime jedan vjernik napušta ovaj svijet. Kaže Poslanik, alejhis-selam: „Onaj čije zadnje riječi budu la ilahe illellah, ući će u Džennet.“ (مَنْ كاَنَ آخِرُ كَلاَمِهِ لا إله إلا الله دَخَلَ الجَنَّةَ)

Zbog svega spomenutog, ove riječi su najvrednije i najbolje riječi, a još jednu potvrdu da je to tako nalazimo u drugom Poslanikovom, alejhis-selam, hadisu, a on glasi: „Najbolja dova je dova na dan Arefata, a najbolje što sam izgovorio ja i što su izgovorili vjerovjesnici prije mene jesu riječi: la ilahe illellah vahdehu la šerike leh, lehul-mulku ve lehul-hamdu ve huve ala kulli šej'in kadir.“
A ove riječi su najvrednije i najbolje i od njih će čovjek imati koristi samo onda kada ih izgovara iskreno i s ihlasom (dakle vjerujući u sve ono što one znače, priznavajući samo Allaha kao Jednog i Jedinog Boga, Stvoritelja, Opskrbitelja itd., i negirajući da bilo ko ili što drugo mimo Njega ima takve osobine i da zaslužuje da mu se pokoravamo i da ga obožavamo mimo Uzvišenog Allaha).
Osim toga, iskreno izgovaranje ovih riječi bit će i onda kada čovjek bude izvršavao vjerske dužnosti i izbjegao zabrane uz čvrsto uvjerenje da za sve to ima nagradu, a ne iz navike; da ima nagradu za izvršavanje naredbi, ali i za klonjenje zabrana, jer postupajući tako on se pokorava Uzvišenom Allahu i poštuje Njegove naredbe i zabrane.

Pošto se ljudi u odnosu prema ovim riječima razlikuju; jedni ih izgovaraju, ali ne vjeruju u njih uopće, drugi ih izgovaraju iskreno i rade po njima, a treći ih izgovaraju, vjerujući u njih, ali ih to ne sprečava da čine grijehe, ne čini ih strpljivim, zadovoljnim odredbom i zahvalnim Allahu, te ne mogu kod sebe ostvariti visoke stepene imana, stoga se i djela svih tih ljudi razlikuju. Tako su najbolja djela onih ljudi na čije su srce ove riječi najjače i najbolje utjecale, iako je moguće da i drugi ljudi kao i oni izvršavaju sve ono što im je vjerom naređeno i imaju kao i oni dobrih djela. Čak je moguće da drugi ljudi imaju više dobrih djela od onih prvih, ali od tih djela oni neće imati neke koristi na Sudnjem danu, jer ih nisu izvršavali iskreno, s ispravnim nijetom i ihlasom.

Ovaj prvi dio imana, riječi la ilahe illellah, oponiraju kufru i potpuno ga od čovjeka otklanjaju. Naime, nasuprot ovog ogranka imana stoji kufr (nevjerovanje, negiranje, nepriznavanje), a kako iman ima svoje dijelove i ogranke, tako i kufr ima svoje ogranke. A ogranci kufra su grijesi i novotarije koje su ustvari sredstvo i put do kufra. Zbog toga su ove riječi razgraničenje između islama i kufra, stanovnika Dženneta i Džehennema, i između sretnih i nesretnih.
Ovim riječima se nešto potvrđuje, a nešto negira. Potvrđuje se postojanje Jednog i Jedinog Istinskog Boga, a to je Allah Uzvišeni, a negira uzvišenost svim drugim lažnim božanstvima koje ljudi obožavaju mimo Njega. Te riječi koje su najveći i najvredniji dio imana može izgovoriti svaki čovjek sam i bez ikakvog zastupnika. Štaviše, nije ni ispravno da neko drugi umjesto njega izgovara te riječi. Pa, nije li islam veličanstven i uzvišen?!

Potom se u hadisu spominje jedno malo djelo kao ogranak imana, doduše najniži, a to je uklanjanje bilo kakve smetnje i prepreke s p**a. A uklanjanje i najmanje prepreke s p**a spada u najmanji dio imana zato što se, po mišljenju nekih učenjaka, radi o najmanjoj očekivanoj šteti koju ta prepreka može nanijeti čovjeku.
Nije li ova naša vjera divna?! Tako malo djelo učinila je sastavnim dijelom vjerovanja (imana)! Ako se ono zanemari, vjerovanje postaje manjkavo, jer nedostaje jedan njegov ogranak. A ako se to djelo izvršava, i iman biva upotpunjen.

Na kraju hadisa ističe se posebno jedan ogranak imana, a to je stid. Stid je plemenita moralna osobina koja čovjeka potiče da radi ono što je lijepo, a da se kloni onoga što je ružno i loše, te ga sprečava da zapostavi prava Onoga Koji sva prava ima. Poslanik, alejhis-selam, je rekao: „Stid je u cjelosti dobro; stid ne donosi ništa osim dobra.“ (Buhari Muslim)

Međutim, stid, odnosno sramežljivost u traženju znanja, koji čovjeka sprečava da pita i da istražuje ono što ne zna, kao i stid koji čovjeka sprečava da ukazuje na devijacije i upozorava na ono što je loše, nije pohvalan i nije pravi stid. Pravi stid je opisao Allahov Poslanik, alejhis-selam, u jednom hadisu kada je rekao: „Stidite se Allaha istinskim, pravim stidom!“ „Mi smo“ – kaže prenosilac – „rekli: 'Allahov Poslaniče, mi se hvala Allahu, stidimo Allaha.'“ On reče: „Nije to pravi stid! Pravi stid prema Allahu jeste da čuvaš glavu i ono što ona obuhvata (oči, uši, jezik), da čuvaš stomak i ono što se na njega nadovezuje (spolni organ, noge, ruke, srce) i da se prisjećaš smrti i momenta kada samo truhlež budeš. A onaj ko želi Ahiret, ostavit će dunjalučke ukrase. Ko uradi tako, taj se Allaha stidi istinskim stidom.“ (Tirmizi i Ahmed)

Ako bi bilo rečeno: „Zašto je u hadisu od svih osobina posebno istaknut stid?“, odgovorit će se da je stid poput nečega što poziva i podstiče na ostale dijelove imana, jer se stidljiva osoba kloni sramote i poniženja na oba svijeta i zato izvršava ono što su njene dužnosti i kloni se zabrana.

Neki su učenjaci kazali da je stid središnji ogranak imana i da je on u sredini između onoga što treba da se radi i onoga čega čovjek treba da se kloni. Stid čovjeka podstiče da radi ovo prvo i da se kloni ovog drugog.

Pokušaji da se izbroje ogranci imana

Ebu Hatim ibn Hibban, Allah mu se smilovao, kazuje da je brojao ogranke imana u Časnom Kur'anu i uvidio da ih je manje nego što je spomenuto u hadisu. Potom je brojao te ogranke u hadisma, pa je uvidio da tih ogranaka ima, također, manje nego što ih spominje hadis. Zatim je ograncima koje je našao u Kur'anu pridodao one koje je našao u hadisima i uvidio da je njihov ukupan broj sedamdeset devet. Tako je on zaključio da se predmetnim hadisom misli na to da dijelova imana ima sedamdeset i devet (79).

Drugi učenjak kojeg je zanimalo koliko ima dijelova imana bio je imam El-Bejheki. On je napisao knjigu „Šu'abul-iman“ (Ogranci imana) u kojoj je naveo 11.269 hadisa koje je rasporedio u sedamdeset i sedam poglavlja, što će reći da po njegovom mišljenju ogranaka imana ima sedamdeset sedam (77).

Treći učenjak koji se bavio ovom problematikom bio je čuveni Ibn Hadžer el-Askalani koji je rekao da se ovi dijelovi imana granaju iz tri vrste djela: djela srca, djela jezika i djela ostalih dijelova tijela.
Djela srca po njegovom mišljenju ima dvadeset četiri (24). U ta djela mogu se ubrojiti: vjerovanje u Allaha, meleke, kitabe..., vjerovanje u zagrobni život, Sudnji dan, proživljenje, vaganje djela, Sirat-ćupriju, Džennet, Džehennem...
Djela jezika ima sedam (7), a to su: izgovaranje riječi tevhida, učenje Kur'ana, dova, zikr...
Djela tijela ima trideset osam (38), a to su npr.: čistoća, namaz, zekat, darežljivost, ugošćavanje gosta, post, hadž, umra, tavaf, itikaf, hidžra, dobročinstvo roditeljima, održavanje rodbinsih veza, izmirivanje ljudi, uzvraćanje selama...

Pouke iz hadisa:

1) Iman su riječi jezikom, kao što su riječi la ilahe illellah, vjerovanje i potvrda srcem, kao što je stid koji spada u djela srca, te djelovanje vidljivim, vanjskim tjelesnim organima, kao što je uklanjanje prepreke s p**a. Iman se povećava pokornošću (činjenjem dobrih djela), a smanjuje griješenjem. Dakle, nije dovoljno samo srčano uvjerenje, niti je dovoljno srčano uvjerenje i izgovaranje jezikom, a niti je dovoljno samo djelovanje, bez srčanog uvjerenja i izgovaranja jezikom. Sve troje zajedno je iman i ako nešto od toga nedostaje, tada iman nije potpun;

2) iman se sastoji od više stepeni i ogranaka. Kad god vjernik uradi nešto što spada u ogranak imana, njegovo vjerovanje i nagrada se poveća. Među tim ograncima imana ima onoga bez čega čovjekov iman ne bi bio valjan, kao što su riječi la ilahe illellah; zatim ima onoga što je obaveza (vadžib), kao što je poslušnost roditeljima; potom ima onoga što spada u lijep ahlak, kao što je stid; i ima onoga što spada u praktične lijepe postupke, kao što je uklanjanje prepreke s p**a;

3) U djela koja spadaju u iman islam ubraja i uređenje dogmatskog, ekonomskog, socijalnog i drugog segmenta ljudskog života. To vjernika potiče na djelovanje jer to čini zarad Alalhovog zadovoljstva i nada se nagradi od Uzvišenog Allaha. Naime, svako djelo koje vjernik čini radi Allahovog zadovoljstva i koje je u skladu sa Šerijatom – praksom Muhammeda, alejhis-selam, jeste djelo za koje će biti nagrađen, bez obzira da li se radi o onome što je ibadet u pravom smislu te riječi ili neki segment dunjalučkog života. Mnogi ljudi, nažalost, uskraćeni su za nagradu za brojna svoja djela zbog neispravnosti ili neposjedovanja valjanog nijeta ili zbog neusklađenosti svojih djela s praksom Muhammeda, alejhis-selam. Nijet je nešto što vjernik mora imati na umu prilikom svakog djela i aktivnosti. Tako se prenosi da je Abdullah ibn Mubarek rekao: „Dvije su osobine za čije su sevape uskraćeni ljudi: neimanje nijeta pri stjecanju opskrbe i neimanje nijeta u materijalnom izdržavanju (i dobrovoljnom davanju).“ (El-Bejheki, Šuabul-iman, 6/420, hadis br. 8739)